PROČITANO

505

PUTA

KA TIHOJ SMRTI

Vezani članci

Kada mislim unatrag o Tibetu i smrtima kojima sam tamo bio prisutan, pada mi u oči u kakovom mirnom i skladnom okruženju su se mnoga od njih događala. Ta vrsta okruženja, na žalost nedostaju na Zapadu, ali moje iskustvo preko dvadeset godina je pokazalo da ono može, stvaralačkom maštom, biti stvoreno.

Kada mislim unatrag o Tibetu i smrtima kojima sam tamo bio prisutan, pada mi u oči u kakovom mirnom i skladnom okruženju su se mnoga od njih događala.

Ta vrsta okruženja, na žalost nedostaju na Zapadu, ali moje iskustvo preko dvadeset godina je pokazalo da ono može, stvaralačkom maštom, biti stvoreno.

Osjećam da bi gdjegod je to moguće, ljudi morali umrijeti kod kuće, jer se većina ljudi osjeća najugodnije u domu.

A mirnu smrt koju budistički učitelji preporučuju je najlakše postići okruženi s obitelji. Ali, ako netko mora umrijeti u bolnici, ima mnogo toga što vi, bližnji, možete napraviti da učinite tu smrt lakom i nadahnutom.

Donesite sadnice, cvijeće, slike, fotografije voljenih, crteže djece i unučadi, ili kazetofon s muzičkim kazetama, ili ako je moguće, domaću kuhanu hranu.

Možda čak možete dobiti dozvolu za posjet djece ili da bližnji prenoće.

Ako je umiruća osoba budist ili sljedbenik neke druge vjere, prijatelji mogu izraditi mali oltar u njegovoj ili njezinoj sobi, s nadahnjujućim slikama ili kipovima.

Sjećam se mog studenta, Reinera, koji je umirao na privatnom odjelu u bolnici u Munchenu. Oltar je za njega bio napravljen sa slikama njegovih učitelja na njemu.

Bio sam time vrlo ganut, i osjetio koliko je duboko Reiner bio potpomognut stvorenim ugođajem.

Budističko nas učenje upućuje da napravimo oltar s darovima kada osoba umire.

Vidjevši Reinerovu odanost i spokoj uma pomoglo mi je shvatiti kako samo osnažujuće to može biti, i kako to može pomoći ljudima da njihovo umiranje učine posvećenim tijekom.

Kada je osoba vrlo blizu smrti, savjetujem da zatražite da ju bolničko osoblje ne uznemiruje suviše često, i da prestanu uzimati analize.

Često su me pitali koje je moje gledište o smrti na odjelu intenzivne njege.

Moram reći da na odjelu intenzivne njege, mirnu će smrt biti vrlo teško postići, i otežati duhovnu praksu u trenutku smrti.

Dok osoba umire, nema osame.

Oni ukopčavaju monitore, i pokušavaju ih vratiti u život kada već prestanu disati ili njihovo srce zamre.

Neće biti prilike da se tijelo ostavi neuznemiravano za neko vrijeme nakon smrti, kao što učitelji savjetuju.

Ako možete, trebali bi se dogovoriti s doktorom da vam kaže kada više nema mogućnosti da se osoba spasi, i tada ih zamoliti da ju prenesu u privatnu sobu, ako to umiruća osoba želi, s isključenim monitorima.

Provjerite da osoblje zna i poštuje želje umiruće osobe, pogotovo ako on ili ona ne žele da budu ponovno oživljavani, i budite sigurni da osoblje zna da bi ostavili tijelo nesmetano nakon smrti što je dulje moguće.

U modernim bolnicama, naravno nije moguće ostaviti tijelo tijekom tri dana kao što je običaj na Tibetu, ali svako bi potpomaganje tišine i mira trebalo pokojnome pomoći u njegovom putovanju nakon smrti.

Pokušajte također da, kada je osoba zaista u konačnom stadiju umiranja, sve injekcije i svi postupci bilo kakovog ubrizgavanja budu prekinuti.

Sve to može uzrokovati ljutnju, razdraženost, i bol, a za umiruće osobe, biti što smireniji moguće u trenu prije smrti, kao što ću objasniti kasnije, apsolutno je presudno.

Većina ljudi umire u stanju nesvjesnosti.

Jednu činjenicu koju trebamo naučiti od iskustva bliskog smrti jest da pacijenti u komi i oni umirući mogu biti daleko više svjesni događanja uokolo njih nego mi zamišljamo.

Mnogi od onih koji su iskusili stanje blisko smrti izvijestili su o iskustvima izvan tijela, iz kojih su bili kadri dati iznenađujuće precizne pojedinosti uključujući njihovo okruženje i čak, u nekim slučajevima, o drugim sobama u istoj bolnici.

To jasno pokazuje važnost pozitivnog i učestalog pričanja umirućoj osobi ili osobi u komi.

Svjesna, čila i energična skrb puna ljubavi prema umirućoj se osobi mora nastaviti do zadnjih trenutaka njegovog ili njezinog života, i kao što ću izložiti, čak poslije.

Jedna od stvari koju se nadam postignuti ovom knjigom jest da će liječnici iz cijelog svijeta shvatiti krajnje ozbiljno potrebu dopuštanja umirućoj osobi da umre u tišini i spokojstvu.

Želio bih apelirati na naklonost medicinskog zvanja, nadahnjujući ih da pronađu načine da učine vrlo tegoban prijelaz smrti što je više moguće laganim, bezbolnim i spokojnim.

Spokojna smrt je zaista bitno ljudsko pravo, možda čak važnije nego pravo glasovanja ili pravo na pravednost; to je pravo o kojemu, sve tradicije i religije nam kažu, vrlo mnogo ovisi dobrobit i duhovna budućnost umiruće osobe.

Nema uzvišenijeg poklona milosrđa kojeg možete darovati nego pomoć biću da mirno umre.