Joséove  SANDALE – Božićna priča Paula Coelha

 

Prije mnogo i mnogo godina, toliko mnogo, da smo i zaboravili kada, u jednom selu u južnom Brazilu živio je sedmogodišnji dječak po imenu José.

 

 Dječak je prerano ostao bez roditelja te ga je usvojila njegova tetka, velika škrtica od žene, koja mu, i pored toga što je imala mnogo novca, nije kupovala gotovo ništa.

Kako je živjela u susjedstvu s bogatim ljudima, tetka je iskoristila svoj utjecaj da natjera direktora škole da prihvati njezinog nećaka u školu za jednu desetinu mjesečne takse.

Zaprijetila je da će se žaliti županu ako joj to ne učini. Direktor nije imao izbora i primio je Joséa, ali je zato uvijek, kad bi mu se pružila prilika, tjerao učitelje da ponižavaju malog Joséa.

Sve se nadao da će se dječak početi loše ponašati, pa će tako imati razlog da ga izbaci iz škole.

Ali José, koji nije znao za ljubav, vjerovao je da je život takav, i nije patio zbog toga.

Bilo je Badnje veće.

Svi učenici trebali su prisustvovati misi u jednoj crkvi prilično udaljenoj od sela, jer je lokalni svećenik bio na odmoru.

Usput su dječaci i djevojčice s oduševljenjem pričali o tome što će naći za poklon pored svoje obuće sljedećeg jutra: modernu odjeću, skupe igračke, čokolade, romobile, bicikle…

Svi su bili lijepo obučeni, kako to i biva za praznične dane.

Samo se je mali José razlikovao…i dalje je nosio svoju otrcanu odjeću i stare sandale, koje su mu bile pomalo i tijesne (tetka mu ih je kupila kad je imao četiri godine i rekla mu da će dobiti nove kad napuni deset). Neka djeca su ga zapitkivala zašto izgleda tako jadno i prigovarali mu da ih je stid što imaju za prijatelja nekoga tko je tako bijedno obučen i obuven.

Ali pošto mali José nije znao za ljubav nisu ga ni opterećivala njihova pitanja.

No kada uđe u crkvu i začu zvuk orgulja i vidje sve te zapaljene svijeće, i sve te ljude obučene u najljepšu odjeću koju je ikad vidio…ljude koji su došli sa svojim obiteljima i roditelje koji su grlili svoju djecu, José iznenada osjeti da je najnesretniji dječak na svijetu.

Poslije pričesti, umjesto da se vrati s ostalim đacima, on sjede na prag kapele i zaplaka.

I mada nije znao za ljubav, on tada shvati kakav je ustvari osjećaj biti sam, ostavljen od svih…bačen sudbini na volju.

U tom trenutku José ugleda pored sebe jedno bosonogo dijete, bijedno kao i on sam.

Budući da ga nikada prije nije vidio, pretpostavio je, da je došlo izdaleka i da je dugo hodalo, da bi stiglo dovdje.

Pomislio je:“Jadno dijete, sigurno ga jako bole noge…..

Dat ću mu da obuje jednu moju sandalu, da makar ublažim polovinu njegovog bola.“

Jer, iako nije znao za ljubav, mali José znao je za patnju i nije želio da je i drugi proživljavaju.

Ostavio je djetetu jednu sandalu, a sa drugom na nozi krenuo nazad u selo.

Obuvao je sandalu čas na jednu, a čas na drugu nogu da ne izranjava previše svoje tabane od kamenja na putu. Čim je stigao kući, tetka vidje da mu nedostaje jedna sandala, i zaprijeti mu da će ga, ako je ne nađe do jutra, surovo kazniti.

José je otišao u krevet sa strahom, jer je znao kakve je kazne primjenjivala njegova zla tetka.

Cijelu noć se tresao od straha, jedva uspjevši pred zoru malo da se umiri i zaspe.

I samo što je zaspao, začu mnoge glasove iz gostinjske sobe.

Tetka dotrči do njegove sobe i upita ga, što se dešava. José bunovan, otiđe u gostinjsku sobu, i vidje na sredini sobe sandalu koju je ostavio djetetu u kapeli.

Oko sandale nalazile su se raznorazne igračke, bicikli, romobili, odjeća…

Susjedi su ogorčeno vikali da su im djeca opljačkana, jer nisu našla ništa od poklona kada su se probudila.

Točno u tom trenutku svećenik iz crkve, u kojoj su đaci bili na misi, uleti bez daha u sobu.

„Na pragu kapele pojavio se kip djeteta Isusa“, reče „odjeveno u zlato, ali obuveno sa jednom jedinom sandalom“.

U trenu zavlada tišina, ljudi počeše zahvaljivati Bogu i njegovim čudima, zla tetka se rasplaka i zamoli za oproštaj, a Srce MALOG Joséa ispuni se Ljubavlju i on spozna njezin smisao.

Po priči François Coppée-a iz 1903. godine.

 

 

Paulo Coelho