Josip Juraj Strossmayer rodio se 4. veljače 1815. godine u Osijeku, gdje mu se pradjed iz gornje Austrije skrasio zbog vojne službe. Otac mu je bio trgovac konjima, premda nije znao ni čitati ni pisati, a majka je bila blaga i pobožna žena. Sam je biskup zapisao: “Hvala Bogu da je mene moja majka u nježnoj slobodi, a ipak u pravoj razboritosti odgojiti znala.” U rodnom je Osijeku pohađao pučku školu i gimnaziju, nakon čega po majčinoj želji odlazi u Biskupijsko sjemenište u Đakovu, a potom kao najbolji učenik u središnje sjemenište u Peštu, gdje dolazi pod okrilje slavnog slovačkog pjesnika i političara Jana Kollara koji je prije toga primio i Ljudevita Gaja, a okupljao je i mlade hrvatske bogoslove kojima prenosi ideju da se slavenstvo treba razviti unutar četiri velike književnosti: češke, poljske, ruske i ilirske.
Godine 1834. stječe doktorat iz filozofije, no zbog želje za daljnjim obrazovanjem odlazi u Augustineum u Beču, gdje sa sjajnim uspjehom, polaganjem disertacije o problemu crkvenog jedinstva, 1842. godine postaje doktor teologije i profesor kanonskog prava Sveučilišta u Beču.
Đakovačka katedrala Svetog Petra
Na prijedlog bana Josipa Jelačića, Strossmayer je 1849. imenovan đakovačkim biskupom.
Kao biskup sudjeluje u radu Prvog vatikanskog sabora (1869./1870.), na kojem je održao značajne i zapažene govore na savršenom latinskom.
Posebno je čuven trosatni govor protiv dogme o papinskoj nepogrešivosti, za koju je smatrao da šteti zbližavanju Istočne i Zapadne Crkve, nakon čega demonstrativno napušta Rim prije glasanja.
Osim toga govora, istaknuo se i prijedlozima o reformi Crkve u kojima, kao jedini od biskupa, predlaže kolegijalno upravljanje Crkvom s papom na čelu, zalaže se za izvornu ulogu biskupa i položaj pape te novi odgoj svećeničkih kandidata.
Na Saboru je proslavio svoje ime i ime svoje domovine; nazvali su ga “biskup iz male Hrvatske” i “biskup s turskih granica”.
Danas je prepoznat kao otac Drugog vatikanskog sabora (1962. – 1965.), jer su njegove ideje i prijedlozi ostvareni stotinu godina kasnije.
Politički i kulturni angažman
Strossmayer je bio vrlo istaknut na političkom polju. Istupao je kao pristalica kulturnog i političkog zbližavanja slavenskih naroda.
Zalagao se za uvođenje hrvatskog jezika u škole i administraciju, opirao se germanizaciji i mađarizaciji Hrvatske i svih ostalih zemalja unutar Austro-Ugarske Monarhije.
Njegova borba za integritet Hrvatske i njezinu suvremenost, rad na južnoslavenskoj uzajamnosti, usko su povezani s pokretanjem preporoda svih slavenskih naroda na temeljima duhovne baštine sv. Ćirila i Metoda.
Vođen načelom “prosvjetom prema slobodi”, Strossmayer je iznimno značenje pridavao kulturnoj djelatnosti.
Utemeljio je 1866. godine Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti (danas HAZU) te dao izgraditi velebnu Akademijinu palaču. U njoj su najvećim dijelom radili Hrvati, ali su sudjelovali i ostali narodi: Srbi, Slovenci, Česi, Rusi, Poljaci.
Svjestan važnosti dobre biblioteke unutar Akademije, doprinio je znatnom novčanom svotom za kupnju znamenite biblioteke Ivana Kukuljevića, kupio je zbirku Mihanovića, arhiv grofova Keglevića, Lopašićev arhiv, pribavio rukopise Katančića, Marulića, itd.
Akademiji pridodaje još jedan izuzetno važan zavod – galeriju slika kao preteču umjetničke akademije.
Njegovo poznavanje umjetnosti nije bilo površno ni priučeno, već utemeljeno na dugom i ustrajnom proučavanju.
Putopisne crtice izvor su i potvrda koliko je Strossmayer znao cijeniti vrijednost umjetničkih galerija i umjetnina u njima.
Na njegov prijedlog Hrvatski sabor 1861. godine pokreće pitanje hrvatskog sveučilišta u Zagrebu, koje je njegovom materijalnom potporom otvoreno 1874. godine.
Vjerovao je da hrvatski narod može biti suveren i ravnopravan europskim narodima samo ako ima svoje vlastite kulturne i znanstvene ustanove.
U pismu rektoru Nodilu 27. listopada 1890. piše: “Moj prijatelju! Vječito slovo Božje postavši čovjekom, postalo je čokotom, a narodi ovog svieta svi su loze, koje samo dotle istinu žive i plod nose, dok u čokotu ostaju – od njega pako odciepljeni sahnu i na vatru se bacaju.
Ovo je biće i jezgra ciele poviesti roda ljudskoga.”
Strossmayer je pratio rad Sveučilišta, pomagao siromašnim studentima, poticao dovršenje Sveučilišta otvaranjem Medicinskog fakulteta.
Pomaže drugim kulturnim institucijama, umjetnicima, književnicima, Matici hrvatskoj, Matici slovenskoj, Matici slovačkoj, Društvu svetog Jeronima u Zagrebu, Zavodu svetog Jeronima u Rimu, brine za odgoj klera, očuvanje glagoljice, otvara i materijalno pomaže pučkim školama i gimnazijama.
HAZU – Palača Akademije
Njegov suvremenik Tadija Smičiklas u knjizi Nacrt života i djela biskupa J. J. Strossmayera iz 1906. godine za njega kaže: Biskup Strossmayer bio je stasa dosta visoka (…).
Suhonjav i vitak ostaje skoro do svoje osamdesete godine, svi su mu oblici oštri, a pogled živahan i pronicav. (…)
U mladosti slab i boležljiv, u starosti zdrav i jedar kako nikada prije, čuva sebi zdravlje neizrecivom redovitošću i umjerenošću.
U slatkom smijehu iza velikih otvorenih usta prikazivali bi mu se zubi svi sačuvani do jednoga. Glas mu je melodičan bez grubosti (…).
Hod mu je brz i krepak sve do visoke starosti.
Kod njegova gostoljubivog stola sjedili su kroz pedeset godina jamačno sinovi prosvijetljeni svih naroda europskih.
Nije nikada nijedan od njega odlazio, da se ne divi njegovoj živahnoj i duhovitoj konversaciji.
Kada je počeo govoriti kakav govor, priklonio bi glavu, lice bi mu se namreškalo i pokazalo upalo, kao da je bolan.
Glas bi mu bio tih i slab, kao da će šaptati. Kako je god napredovao govor, tako je napredovao njegov glas i ispunjavala se njegova lica. (…)
Biskup je u svakom svečanijem govoru zanesen. ‘Kada govorim’, reče jednom sam o sebi, ‘onda kao da ne govorim ja, nego da govori iz mene neka viša sila. A kada govorim hrvatski, latinski i njemački, ja i mislim onda samo u tom jeziku.’ (…)
Iz prošlosti nije gotovo nikada pripovijedao, što inače starci najvole činiti.
Strossmayer je umro 8. svibnja 1905. nakon kratke bolesti u 91. godini života.
U knjizi Povijest hrvatske književnosti Ivo Frangeš piše: “Ako Venecija, po legendi, počiva na velebitskoj hrastovini, to moderna hrvatska kultura, bez ikakve sumnje, leži na Strossmayerovim slavonskim dubovima.”
Izvadci iz Strossmayerovih govora i propovijedi
…izmedj nebrojenih zviezdah, listićah šume i zernah pieska, neima jedne zviezde sasvim jednake drugoj, neima jednog listka sasvim jednakog drugom: neima jednog zerna sasvim jednakog drugom.
Neima na svietu ni dva čovieka, od kojih bi jedan drugom po licu i ćudi, po duhu i sercu sasvim jednak bio; i izmedj angjelah i angjelah razlika je, iste milosti božje, premda od jednog i istog duha svetog proizlaze, raznoverstne su.
I u tom se baš pokazuje, koja je hotiela, da sveza ljubavi u družtvu čoviečanskom mnogoverstna bude, dočim jedan od drugoga u mnogima zavisi, jedan drugoga u mnogima nadomještuje…
Nije li puki dar božji što si odlikovan i uzvišen?
Ako si po časti velik, a nutarnje vriednosti neimaš, lupina si bez jezgre, klas si bez zerna, svietlost si bez topline; čim ti je miesto u deržavi odličnie, tim ti je odgovornost pred Bogom i ljudima strožia: dostojanstvo je teret, koj samo zato obnašaš, da se tim više dobru sugradjanah tvojih u ljubavi žertvuješ, i da jim u istinu služiš; dočim se čini, kao da nad njima gospoduješ, i to po izgledu onoga, koj od sebe reče: nisam došo da mi se služi i dvori, nego da služim i dvorim.
To je jednakost poleg svete viere, bez koje jednakosti neima sloge, neima ljubavi, neima blagoslova.
J. J. Strossmayer, Govori, Slavonica, Vinkovci, 1994.
Što se slobode tiče, istina je, da je čovjek za slobodu stvoren; istina je, da se ropstvo sa dostojanstvom naravi čovjeka ne slaže; istina je, da je samosilje čovjeka proti čovjeku grijeh; (…) istina je, da bez slobodne odluke ne ima govora o kreposti i zasluzi…
Oni, gospodo, koji su nas rodili i odgojili, tielo su nam i tielesni život dali i odhranili, ter su zato vječitoga našega priznanja, vječite zahvalnosti vriedni; koji nam pako sredstva k višem duševnom izobraženju pružaju, oni nam viši život daju, koj toliko više vriedi od prvog, koliko više vriedi nebo od zemlje, duh od tiela, dobra duševna od blaga tielesnoga.
To su oni duševni roditelji, kojim nigda dosta priznanja, nigda dosti zahvalnosti iskazati nemožemo.
Rad je najmilija molitva Bogu, i ja ne znam ljepšega i Bogu ugodnijeg prizora, nego kad težak na njivi svojoj oči u nebo upre ter iz sve duše zavapi: Bože blagoslovi trud i posao moj!
Narod lijen i nemaran prije ili poslije u vlastitom svom dobru tudjin postaje i robuje tamo, gdje su predji njegovi nekad gospodovali.
Athena bijaše malahni grad, stara Grčka, što se prostora tiče, neznatna, pak se ipak Athena i stara Grčka sbog umnih i moralnih silah svojih na sve strane svieta proslavi, niti će joj igda slava potavnjeti, dok bude pod suncem ljudih, koji um, blago duševno više ciene, nego blago materialno, koje samo po sebi nikakve vriednosti neima. Stari Rim već odavno poginu ali ne poginu slava staroga Rima.
Duhu staroga Rima u istih razvalinah starorimskih umotvorah ni danas se sviet dosti načuditi nemože.
Živi stari Rim još i danas u neumrlih proizvodih uma i znanosti svojih. Upliv izobraženosti staroga Rima u preporodjenje i razvitak duševni još se i danas živo osjeća, i osjećat će se, dok je svieta i vieka.
Svrha svakog znanja i umienja jest prvo: istinu svetu i neumrlu umom svojim i srdcem shvatiti i osvojiti; drugo: istinu svetu i neumrlu, koju smo umom i srdcem shvatili, nepromienjivim zakonom sviesti svoje učiniti i nju krepkom i odvažnom voljom svakom zgodom i prilikom u život prenositi.
…ko što traci sunčani u neizmierne prostore sižu, a da se od izvora svoga pod nikako nerazdvajaju, tako isto i istina sveta od Boga proizlazi, božju narav na sebi nosi, nigda se nemienja, nigda svoju moć negubi, nigda se od izvora svoga odciepiti neda.
Sviet prolazi, ljudi se mienjaju a ona ostaje vazda jedna te ista, uviek nova i stara, uviek viečita i nepromienjiva… zato je najbitnije svojstvo uma našega, da nutarnjim nekim nagonom živo osjeća otaistveni onaj vez, koji razne istine u jedno spaja, i da dotle nemiruje, dok sve, što zna i umie, u jednu cielinu ne spoji…
Nesretnik je i pravi sliepac, koji u prirodi nevidi Boga, koji biće svoje i moć svoju, koji ljubav i dobrotu prirodom divno očituje…
Nacrt života i djela J. J. Strossmayera
Autor: Marija Jakić
bglavac
irida
edin.kecanovic
