Ako želite tražiti Istinu, morate ići van, daleko izvan ograničenja ljudskog uma i srca i tamo je pronaći – ta istina je u vama samima.

 

Nije li jednostavnije da si za cilj postavite život sam, umjesto da imate posrednike, gurue, koji Istinu neizbježno moraju prizemljiti i tako je iznevjeriti.

 

U tebi se nalazi cijeli svijet i ako znaš kako gledati i učiti, vrata su ti tamo, ključ ti je u ruci. Nitko na svijetu ne može ti dati ključ niti otvoriti vrata…nitko osim tebe.

 

Na pitanje postoji li ili ne postoji Bog ili istina ili stvarnost, ili kako god to volite nazivati, nikada ne mogu odgovoriti knjige, svećenici, filozofi ili spasitelji.

 

Nitko i ništa ne može odgovoriti na to pitanje osim tebe samog i eto zašto moraš upoznati sebe. Nesavršenost leži samo u potpunom nepoznavanju sebe. Razumjeti sebe je početak mudrosti.

 

Morate razumjeti cjelinu života, ne samo jedan mali dio. Zbog toga morate čitati, zato morate gledati nebo, zato morate pjevati i plesati, i pisati pjesme i patiti i razumijevati, jer sve je to život.

 

Dogodio se vanjski napredak od volovske zaprege do mlaznog aviona, ali psihološki, pojedinac se nije nimalo promijenio, a društvene strukture širom svijeta stvaraju pojedinci. Vanjska društvena struktura je rezultat unutrašnje psihološke strukture naših međuljudskih odnosa, jer je pojedinac rezultat sveopćeg iskustva, znanja i ponašanja čovjeka. Svatko od nas je skladište prošlosti. Pojedinac je čovjek koji je čitavo čovječanstvo.

 

Ako zaista možemo razumjeti  problem, odgovor će se pojaviti, jer on nije odvojen od problema.

Tokom vjerske povijesti bili smo uvjeravani od vjerskih vođa da ako izvodimo određene obrede, ponavljamo izvjesne molitve ili mantre, podčinimo se izvjesnim obrascima, suzbijemo naše želje, kontroliramo naše misli, potisnemo naše strasti, ograničimo naše apetite i uzdržimo se od popuštanja spolu, mi ćemo, nakon dovoljno mučenja uma i tijela, pronaći nešto iza ovog malog života.

 

I to je ono što su milioni takozvanih religioznih ljudi činili vjekovima, bilo u osamljenosti, otišavši u pustinju, planinu ili pećinu ili lutajući od sela do sela s prosjačkom zdjelom, ili u grupu, pridruživši se samostanu, sileći svoje umove da se podčine utvrđenom obrascu.

 

Ali mučen um, slomljen um, um koji hoće pobjeći od čitave zbrke, koji je porekao vanjski svijet i otupio od discipline i podčinjavanja – takav um, koliko god dugo tragao, naći će samo ono što je u skladu s njegovom iskrivljenošću.

 

Kao ljudska bića koja žive u ovom stravično ružnom svijetu, zapitajmo se, može li se ovo društvo, zasnovano na takmičenju, okrutnosti i strahu, okončati?

 

Ja mislim, to se jedino može dogoditi ako svatko od nas prepozna ključnu činjenicu da mi, kao pojedinci, kao ljudska bića, u kom god dijelu svijeta živjeli i kojoj god kulturi pripadali, smo potpuno odgovorni za cjelokupno stanje svijeta.

 

Svatko od nas je odgovoran za svaki rat zbog agresivnosti naših vlastitih života, zbog našeg nacionalizma, naše sebičnosti, naših bogova, naših predrasuda, naših ideala, svega onoga što nas dijeli.

 

Nasilje nije samo ubiti nekoga. Nasilje je kada koristimo oštre riječi, kada činimo geste da otjeramo drugu osobu, kada se pokoravamo iz straha. Tako da nasilje nije samo organizirano klanje u ime Boga, u ime društva ili države. Nasilje je mnogo suptilnije, mnogo dublje, a mi smo uronjeni u bezdane dubine tog nasilja.

 

Kada sebe nazivate Indijcem ili Muslimanom ili Kršćaninom ili Europljaninom, ili bilo čim drugim, vi vršite nasilje. Shvaćate li zašto je to nasilno? Zato što odjeljujete sebe od ostatka čovječanstva.

 

 

Jiddu Krishnamurti