Na samom početku, bilo bi dobro znati što je mir. Neki misle da je mir odsustvo pokreta. Ali zamislimo čovjeka usred katastrofe zatočena u ruševinama – za njega mirovanje sigurno ne predstavlja mir. P

onekad se smatra da mir znači moći djelovati. Možda, ali to se ne može u potpunosti poistovjetiti s mirom. Mir je nešto puno dublje, to je nutarnje stanje. Zato, da bismo mogli govoriti o miru u svijetu, moramo prvo govoriti o miru u čovjeku.

Život u medijski izuzetno povezanom svijetu može u nama stvoriti nutarnju tjeskobu koja se također odražava kao vanjska tjeskoba. To je ono što su stari Grci u tragičkom kazalištu nazivali hybris – nešto što je skrenulo s univerzalnog puta, s puta univerzalne harmonije, jedna pogreška koja je izrodila dug lanac pogrešaka.

Život, svojim različitim okolnostima, specijalizira rad i djelovanje svakog čovjeka, a mi zaboravljamo na ono dijete stvoreno od nade koje se nalazi u našoj nutrini, koje bi nam, kako kaže Isus Krist, trebalo omogućiti ulazak u kraljevstvo nebesko.

Ono je poput malenog zlatnog dječaka iz antičkih dionizijskih misterija, dječaka kojeg su uspoređivali s magičnim delfinom koji može zaroniti u vodu i ponovo iz nje iskočiti.

To je ono besmrtno dijete koje nadilazi vrijeme, koje se pojavljuje i nestaje tijekom bezbrojnih inkarnacija, ali je uvijek prisutno, jer njegova bit je vječnost, trajanje, neprolaznost. U tom filozofskom duhu pokušat ćemo ustanoviti jesu li nutarnji i vanjski mir mogući.

Što smo mi?

Mi smo misterij. Mi smo ono što je iza stvari, neka vrsta promatrača koji nadilazi svaki oblik manifestacije. Kako onda možemo doseći nutarnji mir? Da ponovim, kada govorimo o miru, ne govorimo o mirovanju.

Redovnik s planine koji mirno sjedi u nekom zabačenom mjestu, možda ponavljajući nekakvu formulu, po mome mišljenju time ne dosiže mir, osim u iznimnim slučajevima. Mir ne smijemo zamijeniti s mirovanjem.

Spomenuti redovnik može sjediti mirno, ali to ne znači nužno da je njegovo srce mirno. Mir je nešto više od mirovanja ili kretanja, jer mirovanje i kretanje su relativna stanja koja sama po sebi nemaju vrijednost.

Svijet svojim ogledalima često odražava iskrivljene ideje i postavlja nas na os relativnosti. Stvarima je vrlo teško dati njihovu pravu vrijednost. Svaka stvar može biti velika ili mala – ovisno o tome s čime je uspoređujemo.

Kako bismo dosegnuli mir koji je zaista nutarnji, ne možemo ga tražiti ni u mirovanju ni u kretanju, već u pravoj mjeri koja se temelji na istinskoj, univerzalnoj harmoniji.

U toj se harmoniji čovjeka ne doživljava kao da je odvojen od svega, kao neprijatelja drugog čovjeka i Prirode, već kao prijatelja svega. A prijatelj nije onaj koji s nama dijeli stol, već onaj koji nam je blizak. Kao što su govorili stari Rimljani, on je onaj koji je s nama u slozi (concordia), srcem uz srce.

Isto tako, treba znati da se za postizanje nutarnjeg mira prvo moramo harmonizirati sami sa sobom. U nama već postoji određena prirodna i urođena harmonija, ali mi je svojim načinom života uništavamo i zagađujemo. Ako želimo ostvariti mir, trebamo tražiti ovu nutarnju harmoniju, a to je prilično lako.

Dakle, mir je nutarnje stanje harmonije, usklađenost sa samim sobom i sa svojim komponentama. Drevni ezoterijski filozofi su poučavali da čovjek nije samo ljuska od mesa s osobnom dušom koja leti iznad tijela. Čovjek je puno kompleksniji.

Svaki od dijelova koji čine naše biće nastoji održati određenu odvojenost. Emocije idu svojim putem, razum svojim, a često imamo misli koje nisu kreativne pa se zato pretvaraju u cirkulirajuće mentalne forme nalik mitskoj zmiji koja grize svoj rep.

Te misli prolaze cijeli jedan proces, a zatim ga ponavljaju i ponavljaju, i umjesto da dovedu do zaključaka, nastavljaju iznova kružiti. To također djelomično priječi i uništava naš nutarnji mir.

Potrebno je imati dovoljno moralne hrabrosti da bismo pronašli svoju “zraku svjetlosti” i slijedili je, čak i ako drugi misle da je to otrcano i smiješno, čak i protivno mišljenju drugih. Moramo slijediti ono što smatramo ispravnim, bez obzira na to što drugi govore. Ali to ne smijemo shvatiti u egoističnom ili nadmenom smislu, već kao način da u sebi sačuvamo bastion individualnosti, bastion nutarnje slobode bez koje nikad nećemo pronaći mir.

Amado Nervo u jednoj svojoj pjesmi kaže: “Živote, ne dugujem ti ništa; živote, pomireni smo.” Može se činiti otrcanim, ali to je posve valjan i prirodan osjećaj.

Samo onaj koji se odvažio ostati sam na morskoj hridi, hodati kroz šumu, biti sam sa sobom, poznaje tu interakciju s Prirodom, sa Suncem, sa zvijezdama i zna koliko je vrijedno to što voli i što je voljen.

Ipak, važnije je voljeti nego biti voljen. Bolje biti izvor koji daje nego bunar koji prima. Najbolje je nuditi, davati, znati voljeti, bez prethodne računice što bi nam ta ljubav mogla donijeti. Tada će se u nama nešto probuditi i razumjet ćemo sve što nas okružuje.

Razumjet ćemo pticu, planinu, vjetar i svoju braću i sestre; razumjet ćemo povijest različitih razdoblja kroz koje je čovječanstvo prošlo; razumjet ćemo na miran način svu mudrost svijeta, koja je plod Božji. Plod Božji je i harmonija u kojoj su sve stvari povezane. Jer upravo povezanost između Sunca i biljaka, Sunca i životinja, životinja i nas, zvijezda i ljudi ono je što daje nutarnji mir, zbog spoznaje da je sve to djelo božanskog uma, da je sve osmišljeno tako da svačija osobna patnja uvijek bude podnošljiva.

Često se pitamo što će se dogoditi kad umremo, jer svi ćemo umrijeti. Nutarnji glas nam odgovara: što se dogodilo kad smo se rodili? Zar se nismo rodili na prirodan način, nisu li tu bili ljudi koji su nas željeli radi nas samih, i zar su marili hoće li im to biti od koristi? To su bili naši roditelji. Zar nećemo imati roditelje i s druge strane vrata smrti? Samo što možda neće biti isti. Ne postoje li anđeli čuvari, kao što nam to govore mnoge stare tradicije?

Nutarnji mir znači moći pronaći sebe, spoznati da se u toj velikoj božanskoj mudrosti nismo svi rodili za istu stvar i da svatko ima svoj put, svoju sudbinu, svoju hranu, svoj vjetar i svoj način postojanja i izražavanja. Vjerujem da je Bog na sve ovo mislio.

Sve što nam se događa, sve što će nam se dogoditi na neki je način planirano, jer ako je osmislio kako će se okretati listovi biljaka, kako će se kretati sićušne amebe sačinjene od samo jedne stanice, kako je moguće da ne bi mislio na nas, koji smo puno kompleksniji i na određeni način imamo višu svijest i s određenog smo gledišta važniji?

Baš kao što nas naši roditelji očekuju s nadom, ne znajući hoćemo li biti dječak ili djevojčica, dobri ili zločesti, lijepi ili ružni, tako i naš Nebeski Otac mora imati barem sličan stav dobrohotnosti. Zašto ne bismo mislili da nas voli od početka vremena, da nas voli danas i da će nas zauvijek voljeti, da smo svi uronjeni u Božju misao, svjetlo i ljubav? Time nestaju sve naše brige i tada na životne poteškoće gledamo kao na iskušenja, kao na etape koje moramo proći da bismo se pročistili…

Najčišća voda nije stajaćica koja se nepomično zadržava usred bare, već voda koja raspjevana poskakuje preko kamenja. Ta se voda pročistila tisućama i tisućama udaraca o razne stijene, pjevala je sa svojom boli i tkala bijelu pjenu nade i šareni luk duge kod svakog udarca.

Čovjek treba biti poput vode, kao voda treba teći kroz život, poskakujući, pjevajući, treba sačuvati vedrinu i nutarnju snagu koje ga tjeraju da teče te imati jednostavnu mudrost vode koja uvijek zna kamo ide i gdje je more. Ponekad ne znamo kamo idemo, ali ako potražimo nutarnji kompas, točno ćemo znati. Tada će svaka bol, svaki udarac i svaka poteškoća za nas biti samo iskušenje.

Svi nas elementi Prirode uče istome. Kad bismo imali mudrost plamena, bili bismo vrlo veliki. Jer, bez obzira na to kako vatru okrenemo, ona je uvijek uspravna. Kada bi čovjek unatoč udarcima života ostao uspravan, tada bi u svom srcu pronašao mir.

Jer za ovaj nutarnji i individualni mir nisu dovoljne knjige niti predavanja, potrebno je promatrati Prirodu; promatrati vodu, vatru, vjetar i planine. Da bismo razumjeli Biće čovjeka, nije potrebno imati velika znanja, potrebno je ući u dubinu i pronaći smisao svega što nas okružuje i svega što nosimo u svojoj nutrini.

Je li moguć i kolektivan, veliki mir?

To je još teže. Da bismo mogli doseći veliki mir, svi ljudi svijeta bi trebali biti u miru. Ako svi ljudi svijeta nisu miroljubivi, ili barem oni koji imaju vlast, neće biti miran ni svijet. Veliki hvalospjevi miru nisu dovoljni. Potrebno je ponovno se udružiti, ali pri tome ne mislim na utopijska društva, već na povezivanje ljudi…

Pedagoški rad treba svakodnevno prethoditi političkom, kolektivnom i društvenom radu. Ne možemo sanjati utopije, ne možemo misliti da će zavladati mir ako samo pričamo o njemu.

Krist je govorio: “Ljubite jedan drugoga”. I koliko je onih koji se vole? Buddha je govorio da moramo imati razumijevanje, da je bolje biti žrtva nego krvnik. A koliko ih to razumije? Ako ti veliki ljudi, božanska utjelovljenja, kako ih nazivamo, nisu uspjeli promijeniti svijet, ne preostaje nego pouzdati se u ono što svatko od nas može učiniti i prenijeti drugima.

Smatram da je za vanjski mir, kolektivni mir, nužno potreban mir u nama samima. Sve dok budu postojali sebični ljudi, privrženi materijalnom, u svijetu će postojati iskorištavanje. Sve dok budu postojali ljudi koji mrze druge samo zato što imaju drukčiju boju očiju ili im se zbog nečega ne sviđaju, u ­svijetu će postojati rasizam.

Sve dok budu postojali ljudi koji, umjesto da odgovore dobrim riječima i argumentima i umjesto da razumiju onoga ispred sebe, zadaju udarac, u svijetu će biti nasilja. Sve su to iskušenja s kojima se moramo suočiti i ne ­smijemo misliti da ćemo sve riješili jednim dekretom o uspostavi svjetskog mira…

Potrebno je stvoriti novi svijet, oblikovati drukčiji svijet. To stvaranje drukčijeg, novog svijeta počinje sa svakim od nas. Zato ističem pojedinca, ali ne egoista, ne pojedinca koji živi samo za sebe, već onoga koji može ostvariti suživot s drugima, koji može ispružiti ruke ne samo u svrhu blagoslova, već bratski, tako da s drugim ne samo dijeli svoj pokrivač, već mu ga po potrebi cijelog ustupi.

Možda treba ponovo promisliti o onome: “Ljubi svoga bližnjeg kao samoga sebe.” Možda je potrebno svog bližnjeg voljeti više nego samog sebe, jer možda postoje oni koji trebaju više ljubavi nego mi. Jer neki od nas su snažni ili mladi, ili imaju društvenu ili platežnu moć, ali mnogi to nemaju. Neki imaju samo ispruženu ruku, ruku koja prosi. I takve ljude moramo voljeti više nego sebe.

Nije li nastupio trenutak da se ponovno vratimo temeljnoj jezgri, obitelji, toj osnovnoj stanici u kojoj roditelji vole svoje dijete i prije nego što se rodi? Zar ne možemo svoje učenike dočekivati s iskrenom ljubavlju, bez obzira kakvi su? Zar ne možemo svoje zaposlenike, svoje suradnike dočekivati s ljubavlju, osmijehom? Možda je to oružje snažnije od svih ostalih…

Potreban je i osobni stav, ljudski kontakt, malo ljubavi u rukama. Treba se ponovno odnositi prirodno prema ljudima, prema Prirodi, tako da životinje ne bježe od nas kad vide da im prilazimo, da čovjek ne bude neprijatelj svega, da ne zagađuje zrak, da ne zagađuje zemlju, da bude dio Prirode; možda njezin kralj, ali kralj koji služi svima; možda njezin otac, ali ne otac koji viče, već onaj koji zna donijeti sitan dar, pokloniti osmijeh, riječ, bez da se uzvisuje da bi ga poštovali.

Onaj koji najviše voli, koji u svoje postupke, svoje misli, svoje srce ulijeva najviše volje, po prirodi je otac. A onaj tko je po prirodi otac, zna svima dati na najbolji način ono što nosi u svome srcu, na jednostavan način, tako da se može razumjeti i osjetiti.

Mir je radost, harmonija, sposobnost da u svijetu ostvarimo najbolje stvari. Mir su Partenon i Velika piramida; mir je čovjek koji na ulici može dati novčić svima onima koji ga trebaju; mir je žena koja je u kući svjetlo za sve s kojima živi; mir je starac koji svoja iskustva dijeli s mlađima, ali ne sujetno, nego kako bi ih sačuvao od fizičkih, psihičkih i duhovnih droga ovoga svijeta, da mogu raditi s vjerom u budućnost.

Budimo poput svjetiljke… Tada ćemo pronaći nutarnji mir i radit ćemo na postizanju vanjskog mira. Iako se on ne čini blizu, za njega vrijedi raditi. Za mir se ne radi uličnim protestima, već izražavanjem onoga što nosimo u svom srcu tako da to dotakne srca drugih ljudi…

Tada ćemo imati mir, jer mir se rađa iz našeg vlastitog nutarnjeg rata, iz našeg golemog nastojanja i djelovanja, iz naše ljubavi. Blago onima koji mogu osjetiti tu ljubav. Blago onima koji donose mir. Blago onima koji imaju hrabrosti reći da je mir temelj svih stvari, bez obzira na cijenu koju za njega moramo platiti.

Vrijedne, dobre stvari se plaćaju. Mir je dobar. Platimo za taj mir. Platimo za svoje snove da bi na svijetu vladao mir, da bi vladao u našim srcima i u odnosima među ljudima, životinjama i biljkama. Tada će Bog biti s nama.

http://nova-akropola.hr