Upisao:

mlabos

13. rujna 2020.

OBJAVLJENO:

PROČITANO

528

PUTA

Jane Goodall

Jane Goodall trebalo je dugo vremena da se uspije približiti čimpanzama. Pratila ih je u njihovu kretanju, penjala se na drveće, probijala kroz grmlje, bila duže vrijeme bez hrane i vode kako bi ih promatrala a da ih ne izgubi iz vida. Tek nakon nekoliko mjeseci, mužjak kojeg je ona nazvala David Greybeard (David Sivobradi), prvi joj je dozvolio da mu priđe, što je olakšalo da se i ostale čimpanze postupno nauče na njezinu prisutnost. Nakon toga čimpanze su počele same dolaziti u njezin kamp jer im je ostavljala hranu. Na mjestu kampa nastala je istraživačka postaja u koju su uskoro počeli dolaziti brojni znanstvenici iz svijeta.

Najveća opasnost za našu budućnost je apatija.

Danas znamo da čimpanze upotrebljavaju i izrađuju oruđe poput štapića za vađenje termita, kamenje za otvaranje oraha te grančice s lišćem kao i savinute listove za pijenje vode.

Prije nego odaberu odgovarajuće oruđe, čimpanze će pomno birati i mnogo toga odbaciti.

Također, znamo i da se njihov sustav komunikacije sastoji od najmanje trideset glasova, a u kontaktu s ljudima mogu naučiti znakovni jezik s rječnikom od oko 350 pojmova, što omogućuje izravnije načine komunikacije i upoznavanje života ove vrste.

Posljednja istraživanja pokazuju da poredak pojmova u rečenici ovisi o emocionalnim procesima i čvrstoj povezanosti unutar zajednice.

Primijećen je, primjerice, obrazac isticanja “Ti ispred ja”, “Ti mene van”, “Ti golicaš mene”, i slično.

Nadalje, saznali smo i da su čimpanze brižne majke koje se i nekoliko godina brinu o svojim mladuncima, a odnosi unutar zajednice, koja broji i do 150 jedinki organiziranih u obitelji, vrlo su složeni.

Jedinka koja ih vodi, najčešće mužjak obično između 20 i 26 godina starosti, ima sposobnost i odgovornost da stvara saveze, da se bori i brani teritorij, štiti ostale i ukratko održava red unutar zajednice…

Međutim, sve to nismo oduvijek znali.

Prva poznata istraživačica čimpanza u prirodi bila je Jane Goodall, punim imenom Valerie Jane Morris-Goodall.

Rođena je 1934. godine u Londonu.

Od najranijih dana pokazivala je istraživački duh i ljubav prema svijetu prirode.

U anegdoti o vlastitom djetinjstvu priča kako je kao četverogodišnja djevojčica provela sate u kokošinjcu htijući saznati kako kokoši nesu jaja, dok ju je zabrinuta obitelj posvuda tražila.

Kad se napokon vratila, umjesto da je ukori, majka je pažljivo i sa zanimanjem saslušala priču male buduće istraživačice.

Stabla su živa bića. I ona imaju svoje osobnosti. Ako prislonite obraz uz jedno od njih, gotovo da osjetite njegove sokove i energije koje se uzdižu.

Nakon završene srednje škole nije imala financijske mogućnosti za daljnje školovanje, no nije odustala od sna da istražuje životinje.

Na poziv prijateljice odlazi u Keniju gdje se zaposlila kao tajnica na projektu poznatog paleoantropologa Louisa Leakeya¹.

Leakey je smatrao da bi se promatranjem čimpanza možda moglo naučiti nešto više o ponašanju ljudskih predaka.

Budući da je uočio Janein žar za istraživanjem životinja u divljini, kao i njezin svjež i nepristran um neopterećen znanstvenim teorijama, ponudio joj je angažman u staništu čimpanza uz jezero Tanganjika u Tanzaniji.

Jane je priliku objeručke prihvatila te započela s njihovim istraživanjem 1960. godine.

Jane Goodall trebalo je dugo vremena da se uspije približiti čimpanzama.

Pratila ih je u njihovu kretanju, penjala se na drveće, probijala kroz grmlje, bila duže vrijeme bez hrane i vode kako bi ih promatrala a da ih ne izgubi iz vida.

Tek nakon nekoliko mjeseci, mužjak kojeg je ona nazvala David Greybeard (David Sivobradi), prvi joj je dozvolio da mu priđe, što je olakšalo da se i ostale čimpanze postupno nauče na njezinu prisutnost.

Nakon toga čimpanze su počele same dolaziti u njezin kamp jer im je ostavljala hranu.

Na mjestu kampa nastala je istraživačka postaja u koju su uskoro počeli dolaziti brojni znanstvenici iz svijeta.

Smatram da je empatija zaista važna i mislim da ćemo tek kada naš pametan um i ljudsko srce budu radili zajedno, dostići svoj puni potencijal.

Opisujući prvi bliski susret sa čimpanzama, Jane ističe da ne želi nadugačko raspravljati o evoluciji, ali da je od trenutka kada je pogledala čimpanzu u oči vidjela kako u nju gleda biće koje na svoj način promišlja i osjeća: “…ponudila sam Sivobradom voćku, ali je okrenuo glavu.

Prinijela sam ponovo ispruženu ruku s voćem bliže, a on je uzeo voće, ispustio ga i nježno stisnuo moju ruku, što je kod čimpanza gesta potvrde…

Savršeno smo komunicirali jezikom koji prethodi riječima.”

Neki ljudi kažu: nasilje i rat su neizbježni. Ja kažem: gluposti, naš mozak je sposoban kontrolirati nagonsko ponašanje. Ali, nismo baš dobri u tome, zar ne?

U vrijeme kad je Jane krenula u svoja istraživanja, vjerovalo se da jedino ljudi upotrebljavaju i izrađuju alat.

Jane je promatrala čimpanze kako se koriste grančicama za “hvatanje” termita iz termitnjaka, a prethodno je pripreme tako što s nje skinu lišće.

Javila je svoje otkriće mentoru Leakeyju koji joj je rekao da će se u tom slučaju morati redefinirati ili pojam alata ili ljudi ili čimpanza.

Nakon prvih godina istraživanja, Leakey je uspio osigurati daljnju financijsku potporu za nastavak Janeinih istraživanja od National Geographic Society, a 1962. godine pridružio joj se fotograf i snimatelj Hugo van Lawick čije su snimke približile život čimpanza gledateljima širom svijeta.

Jane nije imala formalno akademsko obrazovanje pa je čimpanzama pristupala na jedan sasvim drugačiji način.

Za razliku od uobičajenog načina označavanja životinja u istraživanjima pomoću brojeva, ona im je davala imena, ističući njihovu osobnost.

Ipak je na nagovor Leakyja, kako bi osigurala stabilno financiranje istraživanja, 1965. godine stekla doktorat iz etologije.

Volim zamišljati svijet poput slagalice. Ako pogledate čitavu sliku, ona je poražavajuća i zastrašujuća, ali ako radite na svojem malom dijelu slagalice i znate da ljudi diljem svijeta rade na svojim malim dijelovima, to je ono što vam daje nadu.

Od 1986. godine Jane Goodall aktivno se bavi zaštitom čimpanza zbog ugroženosti njihovih staništa u Africi.

Edukativne programe smatra neophodnima za očuvanje prirode i pojedinih životinjskih vrsta: “Samo ako razumijemo, stalo nam je do nečega.

Samo ako nam je stalo do nečega, pomoći ćemo.

Samo ako pomognemo, bit ćemo spašeni.” Stoga je svojim aktivističkim radom osigurala edukacije za one koji rade sa čimpanzama u zatočeništvu i pokrenula posebne programe za edukaciju djece i lokalnog afričkog stanovništva.

Institut Jane Goodall osnovan je 1977., a 2002. godine Ujedinjeni narodi imenovali su je glasnikom mira.

Za mene je okrutnost najveći od ljudskih grijeha. Jednom kada prihvatimo da živo biće osjeća i pati, a svjesno i namjerno mu nanosimo bol, mi smo krivi bez obzira na to radi li se o životinji ili čovjeku.

“Uvijek naglašavam ljudsku odgovornost”, kaže Jane.

“Moja je misija stvaranje svijeta u kojem ćemo živjeti harmonično s prirodom.”

Jane i danas aktivno djeluje na zaštiti te sve ugroženije životinjske vrste.

Smatra da ni jedan dan u čovjekovu životu ne prolazi bez njegova utjecaja na prirodu.

Za razliku od apstraktne i kaotične kolektivne odgovornosti, Jane naglašava osobnu odgovornost.

Ističe da svaki pojedinac treba osvijestiti vlastiti način života i odlučiti kakvim djelima želi doprinijeti obnavljaju zdravijeg odnosa prema prirodi, bez negativnog razarajućeg utjecaja na njezin živi svijet.

Za Jane Goodall osobna odgovornost za doprinos i održavanje harmoničnog odnosa u prirodi je na svima nama, bez iznimke.

Razvijmo poštovanje prema svim živim bićima. Pokušajmo zamijeniti nasilje i netoleranciju s razumijevanjem i suosjećanjem. I ljubavlju.

¹ Louis Leakey je za proučavanje hominida u njihovu prirodnom okruženju angažirao tri žene jer je smatrao da su pažljiviji i strpljiviji promatrači od muškaraca.

To su bile Jane Goodall, Dian Fossey i Birutė Galdikas koje su proučavale čimpanze, gorile i orangutane.

Priredile: Ivančica Krivdić i Irena Petak

https://nova-akropola.com/

Rad s Osho tarot simbolima, jedna je od najučikovitijih metoda otkrivanja nesvjesnih (potisnutih) obrazaca, kroz 'razgovor' sa samim sobom...dokazano mojim dugogodišnjim radom kroz vlastito iskustvo i iskustvo ostalih sudionika!