Uvijek će biti onih koji hrabro plove oceanom života da bi otkri­li i istražili nove puteve, jer nemiran je ljudski duh i uvijek teži višem i boljem.

“Doći donde dokle je moguće čovjeku doći. Doprijeti dalje negoli je dopro ijedan čovjek prije mene… “, riječi su kapetana Cooka.

Nakon što je portugalski pomorac Ferdinando Magellan 1521. godine otkrio Tihi ocean, započela je utrka Španjolaca, Portugalaca, Francuza, Nizozemaca i Engleza za otkrivanjem novih zemalja za koje se smatralo da su rudnici neslućenog bogatstva.

Za pomorska otkrića u Tihom oceanu ključna su tri imena: Magellan, koji je pokazao put, Tasman, koji je ustanovio postojanje Novog Zelanda, Australije i Tasmanije, te Cook, koji je precizno unio u karte otkrića ranijih istraživača i pridodao im brojna vlastita.

Kapetan Cook rođen je u selu Marton, u pokrajini Yorkshire, 27. listo­pada 1728. kao jedno od se­dmero djece. Roditelji su mu bili neobrazovani, ali vrijedni, pošteni i skro­mni ljudi koji su nastojali tako odgajati i svoju djecu.

U dobi od sedamnaest ­godina James po­staje trgovački pomoćnik u obližnjem mjestu.

Nakon godinu i pol provedenih u trgovini dobiva zaposlenje u brodovlasničkom poduzeću Walker i kreće na more kao brodski mali na uglja­rici, brodu od petsto tona.

Dotad je već izrastao u snažnog, plećatog mladića.

Povučen, šutljiv i skroman, ali pouzdan i točan u izvršavanju naredbi, u dvadeset i trećoj godini promaknut je u časnika trgovačke mornarice.

Dok je radio za Walkere, Cook se s velikim marom posvetio učenju, i to prvenstveno matematike i pomorske navi­gacije.

Samu navigaciju usavršio je na plovidbama duž podmuklih obala Sjevernog mora čije su hridine godišnje ubirale velik danak u brodovima i ljudima.

Nakon osam godina na moru ponuđeno mu je mjesto zapovjednika na jedrenjaku s tri jarbola.

Bilo je to veliko priznanje koje je otvaralo izglede za napredovanje, ali Cook se umje­sto toga prijavio u Kra­ljevsku mornaricu u kojoj započinje kao stariji mornar.

Bio je uvjeren da mu Kraljevska mornarica može ponuditi puno više od trgovačke.

I zaista, Kraljevska mornarica promijenit će mu život.

Kolonijalni rat koji izbija između Engleske i Francuske 1756. g. u Sje­vernoj Americi bio je Cooku dugo očekivana prilika.

U ono vrijeme napredovati u ratnoj mornarici nije bilo lako, ali je Velika Britanija zbog rata oskudijevala u iskusnim pomorcima.

Znanje o navigaciji i kartografiji koje je Cook stekao proteklih godina, neumorno učeći u vlažnoj i neudobnoj kabini ugljarice, isplatilo se.

Njegov prvi veliki zadatak bio je da u sklopu napada na Quebec ispita i karti­ra duge dijelove rijeke St. Lawrence.

Izvanredno poznavanje kartografske vještine donijelo mu je naslov glavnog kartografa.

Ubrzo po okončanju rata vraća se u London i ženi se. Imat će šestero djece koja će sva završiti tragično.

Nešto kasnije ponovno ga anga­žiraju da kao cijenjeni kartograf i dobar matematičar rekonstruira i ponovno označi obale Newfoundlanda.

Usklađivao je karte i obavljao različita matematička i astronomska istraživanja, te tako postajao sve utjecajnije ime u naviga­cijskim krugovima.

Kraljevska putovanja

Najava astronoma da će se 3. lipnja 1769. zbiti rijedak astronomski događaj – prolaz Venere ispred Sunca – bio je povod Kraljevskom društvu da pošalje ekspediciju u Tihi ocean, odakle bi se ta pojava mogla najbolje vidjeti.

No, još je jedan motiv ponukao Kraljevsko društvo: istraživanje Tihog oceana i potraga za velikim ­kopnom na južnoj polutki koje su srednjovjekovni kartografi nazivali Terra Australis incognita, a spominjao ga je i Ptolemej u II. stoljeću.

Postavilo se pitanje tko će voditi ekspediciju.

Kako je Kraljevsko društvo bilo upoznato s Cookovim kartograf­skim radom, izvrsnim navigacijskim sposobnostima, ali i zanimanjem za ­astronomiju – James Cook bio je logičan izbor.

U prilog mu je išlo i to da je već desetak puta jedrio preko Atlantika na malom brodu i pritom nije doživio niti jednu jedinu nesreću.

Cook je tada imao četrdeset godina i bila je to prilika koju je čekao cijeli život. Na svoje prvo “kraljevsko” pu­tovanje isplovio je u kolovozu 1768. godine iz Plymoutha.

Na brodu zvanom Endeavour bile su ukupno 94 osobe: mornari i časnici, posluga, botaničari, astronomi, crtači.

Iskustvo stečeno plovidbom na ugljaricama omogućilo mu je da procijeni kako bi upravo takav tip broda bio najprikladniji za ovu vrstu putovanja.

Ovi brodovi norveškog ili danskog ­podrijetla bili su izvanredne čvrstoće, velikog tovarnog prostora i plitkog gaza.

Bili su vrlo spori, ali su zato mogli ponijeti veliku količinu namirnica neopho­dnih za duga putovanja.

No, tadašnji problem nije predstavljala količina hrane, nego njena kakvoća i uvjeti skladištenja.

Kako se skorbut, glavni uzrok bolesti i smrti za vrijeme dugih plovidbi, javljao zbog pomanjkanja vita­mina C u prehrani, Cook je posebnu pažnju posvetio opskrbi namirnicama bogatim ovim dragocjenim vitaminom.

Na brod je ukrcao zalihe kiselog kupusa, konzervirane juhe i slada. Posada se osim toga morala pridržavati visokih higijenskih standarda.

Zahvaljujući Cookovom majstor­skom zapovjedništvu, sretno i pravo­dobno stigli su na Tahiti.

Astronomi su obavili svoja promatranja, botaničar Joseph Banks i njegovi pomoćnici prikupili podatke o lokalnom bilju, dok je Cook za to vrijeme čamcem oplovio čitav otok i točno ga ucrtao na kartu, kao i ostale otoke iz skupine Društvenih otoka.

Nakon toga je krenuo u potragu za mitskom “Južnom zemljom”.

Plovio je do 40° južne geografske širine, ali se zbog ledenjaka nije usudio dalje.

Zatim je krenuo zapadnim smjerom u potrazi za obalama Novog Zelanda do kojih nakon Tasmana još nitko nije doplovio.

Novi Zeland je oduševio Cooka: ugodna klima, lijepi krajolici, savršeni zaljevi i obale bogate ribom ostavili su ga u uvjerenju da bi ondje raslo i uspijevalo sve što je Europljanima potrebno za kvalitetan život.

Put nastavlja prema sjeveru duž nepoznate istočne obale Australije.

Pritom otkriva pogodan zaljev za pristajanje i spušta sidro kako bi se posada odmorila.

Tamo pronalaze mnoštvo nepoznatih biljaka pa su zaljev nazvali Zaljev Botany.

Nakon povratka u Englesku preporučuje ga vlastima za osnivanje kolonije.

Prve naseljenike činit će 800 kažnjenika i 300 vojnika.

Prolaskom kroz Torresov prolaz na sjeveru Australije dokazuje da Nova Gvineja nije spojena s Australijom.

Krenuvši preko Indijskog oceana i obišavši Rt dobre nade vraća se u domovinu u listopadu 1771. godine.

U Engleskoj je dočekan s oduševljenjem i počastima, te promaknut u čin kapetana.

Doskora se pojavio plan za drugu ekspediciju koja je, dakako, ponovno povjerena Cooku.

Ovaj put opremljena su dva broda: veći, Resolution, pod zapovjedništvom Cooka i manji, Adventure, koji je bio u pra­tnji.

Putovanje započinje 13. srpnja 1772. nakon samo je­dne godine pro­vedene kod kuće. Cilj mu je bio nastaviti traga­nje za Juž­nom zemljom.

Plo­­ve­ći od Rta dobre nade prema jugu, nakon sedamnaest je dana ugledao pred sobom ledene sante koje su brodovima onemogućile daljnju plovidbu.

Poslao je ljude u čamcima da istraže put, no zbog velike magle i hladnoće posade čamaca ubrzo su se vratile na brod.

Oba su se broda još neko vrijeme kretala u antarktičkom pojasu nastojeći se što više približiti Južnom polu, no nakon neuspješne potrage za kopnom na jugu, konačno su zaplovili prema Novom Zelandu.

Do pristajanja uz obale Novog Zelanda proveli su na moru 117 dana i prevalili gotovo 11000 milja, a da nisu vidjeli kopna.

U svom dnevniku Cook izražava veliko zadovoljstvo što je samo jedan član posade umro od skorbuta.

Prije negoli će napustiti Novi Zeland, Cook je tamo iskrcao nekoliko domaćih životinja, posijao žito i mahunarke, zasadio krumpir, te domaćem stanovništvu po dobrom običaju po­klonio sjekire i različite alatke radi uspostavljanja dobrih odnosa.

Zatim su otplovili do Tahitija i obilazeći Društvene otoke po drugi put odjedrili u Južno ledeno more. Teški vremenski uvjeti i loša prehrana zadavali su im mnogo briga.

To je natjeralo upor­nog Cooka da na neko vrijeme odustane od te namjere te da se ponovno vrati na Tahiti i otuda poduzme daljnju ­plovidbu.

Otkriva Novu Kaledoniju i Nove Hebride – skupinu otoka u Koraljnom moru istočno od Australije.

Onda se još jednom vraća na Novi Zeland kako bi se ljudi odmorili i opskrbili svježim namirnicama.

Konačno u srpnju 1775. stižu kući. Od 119 ljudi koji su pošli na put s Cookom poginula su samo četvorica, što je u ono vrijeme bio pravi uspjeh s obzirom da je prosječna smrtnost na ovakvim putovanjima znala biti i veća od trideset posto.

Nakon povratka s drugog puto­vanja 1775. godine, Cook postaje član Kraljevskog društva. Nagrađen je medaljom za znanstvena dostignuća.

Kod kuće se ponovno zadržava samo jednu godinu, a onda odlučuje krenuti na svoje treće i posljednje putovanje s kojeg se nikad nije vratio.

Ovaj put, kako kaže njegov zapis iz brodskog dnevnika: “… trebalo je krenuti na južne obale Tihog oceana i onda dalje do sjevernoameričkih i azijskih obala da se izvidi mogućnost sjevernog prolaza do Europe”.

Njegovo putovanje započinje 12. srpnja 1776., a završava 14. veljače 1779.

Naime, za trgovinu s Istokom brodovi su morali ploviti dugim, zaobilaznim putem oko Afrike, pa se vjerovalo da bi kapetan Cook mogao najbolje riješiti ovaj problem.

Ponovno je plovio na brodu Resolution, a ovaj ga je put pratio brod Discovery.

Najvažniji rezultat ovog trećeg putovanja bilo je otkriće otokâ Sandwich, kasnije preimenovanih u Havajske otoke.

Posada je tamo naišla na srdačnu i vedru dobrodošlicu te su ostali nekoliko tjedana kako bi upoznali tamošnje uvjete i prilike.

Nakon tjedan dana otplovili su na sjever kako bi otkrili postoji li prolaz između Tihog i Atlantskog oceana na sjeveru američkog kontinenta.

Oplovili su poluotok Aljasku; 9. kolovoza stigli su na najzapadniju točku Sjeverne Amerike, Rt Princa od Walesa, a time i do ulaza u Beringov prolaz.

Kako su ledeni bregovi zatvarali prolaz, Cook je bio prisiljen vratiti se i čekati dok ne prođe zima.

Vratio se na Havajske otoke kako bi iskoristio vrijeme za što detaljnija proučavanja, no taj je povratak bio koban. 14. veljače 1779. godine zbog jedne je krađe izbio sukob između domorodaca i posade. U tom sukobu Cook je smrtno ranjen.

Kapetan King koji je nakon Cook­ove smrti nastavio njegov dnevnik, zapisao je: “Ako je istina da su vojni­ci i ostala momčad sa čamaca pucali bez njegove zapovijedi i da je on, kako neki od očevidaca okršaja drže, htio spriječiti prolijevanje krvi, onda je on vjerojatno postao žrtva svog čovjekoljublja.

Tako je umro velik čovjek koji je vodio našu ekspe­diciju.

Ako se pomisli koliku je slavu stekao svojim čudnovatim i sretno izvršenim pothvatima, onda se ne može reći da je umro suviše rano.

Ali ja neću ni pokušati prikazati užas i sveopće zaprepaštenje koje je kod svih nas izazvao ovaj nesretni i sa­svim nepredviđeni događaj”.

Brodovi su se vratili u Englesku 22. kolovoza 1780. godine, nakon više od četiri godine, sa zastavama na pola stijega.

Tijekom svih svojih ekspedicija Cook je precizno i slikovito zapisivao svoja iskustva i događaje i to je gla­vni izvor informacija o tome što je vidio i doživio na putovanjima oko svijeta.

Ovi brodski zapisi ujedno vrlo dobro portretiraju i samog autora: željeznu volju i disciplinu, ustrajnost, brigu za druge, velikodušnost i tole­ranciju, ne samo prema svojoj posadi, već i prema otočnim narodima s kojima je dolazio u dodir.

Cook je temeljito istražio velika mora polovice Zemljine kugle i postavio nove standarde u dugim plovidbama, u navigaciji, kartografiji, istraživanjima. Može se reći da je mirnim putem promijenio kartu svijeta više od ­ijednog čovjeka u povijesti.

Na kraju, kapetana Cooka možda najbolje opisuju riječi jednog engleskog profesora: “… Obratite pažnju na nazive brodova na kojima je plovio i možda shvatite tog čovjeka…”

I mena brodova su bila: “Napor”, “Odlučnost”, “Pustolovina” i “Otkriće” (Endeavour, Resolution, Adventure, Discovery).

Autor: Patrik Milošević

http://nova-akropola.hr