Ljudi me često pitaju: „Treba li se umirućima reći da umiru?"

I ja uvijek odgovaram: „Da, što blaže, što dobrostivije, što nježnije, i što umjesnije moguće."

Iz godina mog posjećivanja bolesnih i umirućih bolesnika, i slažem se sa Elisabeth Kubler-Ross, koja je primijetila da: „Većina, ako ne i svi bolesnici ipak znaju.

Oni to osjete po izmijenjenoj pažnji, po novom i različitom pristupu kojega ljudi poprimaju prema njima, po stišavanju glasova ili zvu­kova, po uplakanom ili značajnom licu rođaka, snuždenom licu člana obi­telji koji ne može sakriti svoje istinske osjećaje.

Često ustanovljujem da ljudi instinktivno znaju da umiru, ali računaju na druge -njihovog doktora ili na voljene - da to potvrde.

Ako oni to ne učine, umiruća osoba može misliti da je to zbog toga jer se članovi obitelji ne mogu nositi sa viješću.

I onda niti umiruća osoba neće upozoriti o temi.

To pomanj­kanje istinitosti učinit će da se osjećaju još više samotni i razočarani.

Vjerujem da je prijeko nužno reći umirućoj osobi istinu; oni zaslužuju bar to malo.

Ako umirućoj osobi nije rečena istina, kako se oni mogu pripremiti za smrt?

Kako mogu dovesti odnose njihovih života do istinitog zaključka?

Kako se mogu pobrinuti o mnogim praktičnim pitanjima koje moraju riješiti?

Kako mogu pomoći onima koji ostaju živjeti kada oni nestanu?

Sa svoga gledišta, kao duhovnog učitelja, vjerujem da je umiranje velika prilika za ljude da se sporazume sa cijelim životom; i vidio sam mnogo, mnogo pojedinaca koji su iskoristili tu priliku, na najnadahnutiji način, da sebe izmijene i približe se njihovoj osobnoj najdubljoj istini.

Znači, rekavši im obzirno i osjećajno u najranijoj prilici da umiru, mi im zaista dajemo mogućnost da se pripreme, i da nađu osobne snage i moći, i smisao vlastita života.

Dopustite mi da vam ispričam događaj koji mi je ispričala sestra Brigid, katolička bolničarka koja je radila u jednom irskom staračkom domu.

Gospodin Murphy je bio šezdesetogodišnjak, i njemu i njegovoj ženi je bilo rečeno od njihovog liječnika da mu još nije ostalo dugo života.

Sljedećeg je dana gospoda Murphy posjetila svog supruga u domu, i oni su razgovarali i plakali cijeli dan.

Sestra Brigid je promatrala kako je stari par razgovarao i često briznuo u plač, i kada se to nastavljalo tijekom tri dana, ona je razmišljala bi li trebala posredovati.

Ipak, sljedećeg dana Murphijevi su se činili nena­dano vrlo opušteni i smireni, držeći se za ruke i iskazujući jedno drugome veliku nježnost.

Sestra Brigid je zaustavila gospodu Murphy na trijemu i pitala je što se dogodilo između njih da se njihov odnos toliko promijenio: Gospoda Murphy joj je ispričala da kada su otkrili da je njen suprug umirao, sjećali su se njiho­vih godina provedenih zajedno, i mnoga su im se sjećanja vratila.

Bili su oženjeni gotovo četrdeset godina, i prirodno su osjećali beskrajnu tugu, razmišljajući i razgovarajući o svim stvarima koje više nikada neće biti kadri zajedno činiti.

Gospodin Murphy je tada napravio oporuku, i napisao poslje­dnje poruke svojoj odrasloj djeci.

Sve je to bilo strašno tužno, jer je bilo toliko teško napustiti, ali oni su nastavili, jer je gospodin Murphy želio završiti svoj život ispravno.

Sestra Brigid mi je rekla da tijekom sljedeća tri tjedna života gospodina Murphija, bračni par je zračio mirom i jednostavnim, prekrasnim osjećanjem ljubavi.

Čak i nakon smrti svog supruga, gospoda Murphy je nastavila posjećivati bolesnike doma, i svakome je bila poticaj.

Ta mi priča pokazuje važnost da se ljudima u početku kaže da će umrijeti, i također o velikoj prednosti da se bez okolišanja sučele s bolom gublje­nja.

Murphijevi su znali da će izgubiti mnogo, ali gledajući te gubitke i zajedno ožalošćeni, otkrili su ono što neće izgubiti, duboku ljubav medu njima koja će ostati nakon smrti gospodina Murphija.