Zbir tekstova koji potječu iz različitih razdoblja, a nalaze se ­uklesani u unutrašnjosti piramida, u pogrebnim hodnicima, u sarkofa­zima ili ispisani na papirusima položenim uz mumije, nazivaju se Knjiga mrtvih, iako je to netočan naziv.

Njeno izvorno ime moglo bi se prevesti kao “Knjiga izlaska duše na svjetlo dana” ili kao “Knjiga izlaska duše na svjetlost Ra”.

To je naizgled heterogen zbir reci­tativa ili formula koje se obično smatraju dijelom obreda, a čija je općenito prihvaćena svrha osigurati uskrsnuće na drugom svijetu izbjegavajući opa­snosti koje vrebaju na tom putu.

Suvremeni su prijevodi u nekim slučajevima pokušaj rekonstrukcije “idealne” Knjige mrtvih i polaze od različitih izvora. Poznata su tri osnovna izvora:

1. Tekstovi piramida, hijeroglifi zapisani u unutrašnjosti piramida, a najstariji su iz razdoblja V. dinastije (piramida faraona Unasa). Ovi tekstovi postoje i u drugim piramidama koje pripadaju razdoblju do VIII. dinastije, a sve se nalaze u Sakari.
2. Grobnice Tetija, Pepija I., Merenra, Pepija II. i Aba, uz one koje pripadaju kraljevskim suprugama Pepija II.: Neit, Ipuit i Uđebten.
3. Tekstovi sarkofaga, koji se pojavljuju od velike krize Prvog međurazdoblja i šire, tijekom Srednje države, posebno među plemstvom.

Prikaz “vaganja duše” ili “vaganje srca umrloga” iz Knjige mrtvih pisara Hunefera.

Papirus se čuva u Britanskom muzeju u Londonu.

Vaganje duše odvija se u Dvorani pravde, pred Ozirisovim prijestoljem.

Središnje mjesto zauzima vaga na kojoj bog Anubis, čuvar i zaštitnik mrtvih, važe srce pokojnika kako bi ispitao da li je ono lagano poput pera Maat – pravde koje se nalazi na drugoj plitici vage.

Desno od vage u liku čovjeka s glavom ptice ibis vidimo boga Thota koji predstavlja univerzalni zakon i mudrost.

On na daščici kistom zapisuje pojedinosti suđenja.

Vrhovni sudac je Oziris, a tu su i četrdeset i dva božanstva koja prisustvuju suđenju.

Ovima treba nadodati Knjige mr­tvih – rekompilacije kojima se dodaju nova poglavlja.

Ona se pojavljuju i proširuju posebno za vrijeme Nove države i praktički su bile dostupna ­svakome tko je mogao platiti prijepis.

Među ovim posljednjima postoje i različite priznate verzije.

Papirus Ani pripada tzv. tebanskoj verziji, gdje poglavlja nisu u kanonskom ili fiksnom poretku, kao što je to slučaj sa saitskom verzijom koja je bila u upotrebi od XXVI. dinastije do ptolemejskog razdoblja.

Obredna posuda u obliku srca, središta čovjekove svijesti. Na posudi je prikazan Benu, ptica Feniks, simbol uskrsnuća.

Knjiga mrtvih je knjiga zaziva

Kako bi se pomoglo duši umrlog, ili njegovom “dvojniku”, u njegovom puto­vanju u nepoznato, svećenik je prije nego što bi se zapečatila poslje­dnja vrata njegove grobnice pokraj mumije ­polagao inicijatski papirus.

Ovaj se papirus pojavljuje pod različitim nazivima: Knjiga mrtvih, Knjiga zaziva Suncu, Knjiga skrivenog boravišta, Knjiga vratiju, Knjiga disanja, Knjiga onoga koji se nalazi u Duatu ili Knjiga izlaska duše na svjetlo dana.

Prvu poznatu Knjigu mrtvih činili su tekstovi urezani na zidove piramida i grupirani u 453 poglavlja, a koji su puno kasnije, u VII. st. pr.Kr., u vrijeme vladavine Psametika, podijeljeni u 165 pogla­vlja.

Najbolji primjer ovog tipa je papirus dug 20 m koji se sada čuva u Egipatskom muzeju u Torinu, a koji je prvi puta objavio Lepsius koji je s Busenom istraživao Egipat i Nubiju 1842. g. i izvršio redakciju brojnih, još uvijek mjerodavnih djela.

Lepsius je također preveo velik broj Tekstova sarkofaga s unutarnjih stijenki sarkofaga.

Navedimo također i radove G. Máspera koji je zamijenio Mariettea na mjestu voditelja iskapanja i egipatskih starina, a kome dugujemo otvaranje Unasove piramide u Sakari, čije su nam prostorije omogućile pristup najstarijim poznatim egipatskim religij­skim tekstovima te senzacionalno otkriće kraljevskih mumija u pogrebnom hramu kraljice Hatšepsut u Deir el Bahari.

Drveni kip dvojnika, Ka, kralja Hora, XIII. dinastija, pronađen u njegovoj grobnici u Dahšuru.

Zazivi i natpisi

Knjiga mrtvih obuhvaća oko dvjesto pjevanja, od kojih su neka jako dugačka i jako stara, a druga stanu u nekoliko redaka.

Njihovo će poznavanje omogućiti pokojniku sigurno snalaženje u podzemnom svijetu Duatu, koji treba proći tijekom neizvjesnog putovanja kroz njegovih dvanaest područja.

On će isto tako morati prepoznati bogove koji će mu biti blagonakloni i čuvare pilona i gradova.

Njihovu naklonost morat će pridobiti molitvama, dok se nipošto ne smije prestrašiti mnogobrojnih zlotvornih duhova.

Također se ne smije uplašiti demona-zmijâ koji umrlom jedu ime, sjećanje ili utrobu i stalno žive u sjeni carstva mrtvih.

Tijekom cijele pogrebne svečanosti svećenici čitaju zazive iz Knjige mrtvih nagnuti nad mumijom pokojnika.

“Ovo čitanje”, piše S. Mayassis u djelu Misteriji i inicijacija, “simulira žurnu inicijaciju u poslje­dnjem trenutku kada neinicirana duša napušta zemlju.”

Neke zazive prate “natpisi”, odnosno kratke bilješke koje određuju način recitiranja takvih i sličnih molitvi uz korištenje magičnih predmeta koji sadrže snagu čija nam stvarna na­mjena nikada neće biti otkrivena.

Bog Anubis s glavom šakala bio je čuvar i zaštitnik mrtvih.

Značenje Knjige mrtvih

Za Knjigu Mrtvih se tvrdi:

• da je u početku bila namijenjena samo kraljevima i da je kroz proces demokratizacije stigla u ruke plemića, a kasnije naroda.
• da je pogrebni tekst.
• da je njena svrha bila osigurati uskrsnuće, zahvaljujući poznavanju izraza ili molitvi, koje je bilo zajamčeno time što su ovi tekstovi ostavljani uz ­pokojnika.
• da je njezin sadržaj bio ili magijsko-praznovjerne vrste ili da odražava vjerovanja koja su se protezala od najprimitivnijih faza i istovjetna su vjerovanjima centralnoafričkih plemena. S tim u vezi navodi se kanibal­ska himna Unasa, gdje faraon kaže da guta bogove, svoje podanike i obitelj.
• da je spomenuto uskrsnuće omogućavalo da se izbjegne raspadanje tijela i omogući ponovni povratak u život u nekoj dalekoj budućnosti s istim tijelom, uključujući “obavljanje nužde”, “jede­nje” i “održavanje spolnih odnosa”. Ovo posljednje također se tvrdi i za bogove.
• da raj Egipćana pokazuje proturječne aspekte i međusobno različite opise, gdje su neki od njih tek projekcija idiličnog seoskog života. U vezi s tim spominju se ušabtiji – male statue polagane uz pokojnika – i magijske recitacije namijenjene tome da ih se probudi kako bi im se moglo zapovijedati, kao primjer da je na onom ­svijetu potrebna pomoć slugu.
• da različitost bogova koji se pojavljuju u tekstovima i učestalost kojom se pojavljuju neki od njih nije drugo do izraz teoloških varijacija koje ovise o većem ili manjem utjecaju svećeničkih kasti u različitim razdobljima egipatske povijesti.

Posmrtna maska faraona Tutankhamona.

Ove i mnoge druge tvrdnje sličnog tipa poja­vljuju se u većini priručnika o drevnom Egiptu, ponekad tako kategorički da se čini kako ne ostavljaju mjesta sumnji, ali kako je Učitelj rekao, “stablo ćete prepoznati po plodovima”.

A plod našeg vremena je pretjerana težnja za znanstvenošću.

Egiptologija rado ističe svoj znanstveni naslov jer su se njeni instru­menti istraživanja modernizirali i koristi blagodati drugih područja ljudskog znanja i tehnologije.

Međutim, ako znanost ne shvaćamo kao tehnologiju već kao mentalni stav, sposobnost predviđanja fenomena, klasificiranje promatranog u otvorene sustave koji omogućavaju korištenje znanja koje je otvoreno za prihvaćanje temeljnih istina, a suzdržano prema onome što se sa sigurnošću ne zna, tada bismo došli do zaključka da je egiptologija još uvijek jako daleko od tog ideala.

Vanjska kanopska škrinja koju čuvaju četiri božice – Izida, Neftida, Neit i Selket; pozlaćeno drvo, visina 2 m, grobnica faraona Tutankhamona.

Starost i podrijetlo Knjige mrtvih

“Pogledajte blijedo lice i spremnog strijelca. Zlo je u svim krajevima. Ne postoji više čovjek od jučer. Pogledaj pljačkaše u svim krajevima.

Sluga prisvaja sve na što naiđe.

Nil se izlijeva, ali više nitko ne obrađuje zemlju.

Svi uzvikuju: “Ne znamo što se dogodilo u zemlji”…

I žene su neplodne, niti jedna ne začinje; Khnum, stvoritelj formi, više ne stvara tijela za čovječanstvo zbog stanja koje vlada zemljom…

(…) Pogledajte Tajnu oda­ju, njeni tekstovi po­kra­deni i njene tajne razotkrivene.

Magijski izrazi objavljeni, magijske riječi shemu i sajenu nedjelotvorne jer ih ljudi ponavljaju.

Arhivi su otvoreni i opljačkani.

Sluge su sada gospodari sluga, pisari su ubijeni i njihovi tekstovi pokradeni.

Proklet bio ja što živim u bijedi ovoga vremena…”

Ove strašne riječi podsjećaju nas da civilizacije, kao i ljudska bića, prolaze trenutke krize.

Radi se o tekstu koji se pripisuje prvom međurazdoblju, a pretpostavlja se da ga je napisao plemić po imenu Ipuwer.

On nam otkriva ključ zašto su se sveti tekstovi Knjige mrtvih počeli razglašavati, prvo među plemićima, a kasnije i u narodu te tako u posljednjim razdobljima egipatske povijesti dospjeli u ruke onih koji su ih mogli financijski priuštiti.

U svakom slučaju, ova zbirka teksto­va pripisivala se samom Thotu, no imamo li u vidu da Thot predstavlja mudrost i čitavu jednu zajednicu pisara i upravitelja u Kućama života, moramo naznačiti njeno podrijetlo i prijenos od strane zajednice mudraca koja se održala kroz čitavu egipatsku povijest.

Ona je bila temelj egipatskog društva i njegovog su­stava obrazovanja, pisanja i znanja, a njen korijen se krije u najdubljoj prošlosti.

Bog Oziris, Senedžemova grobnica, Deir el.Medina, Zapada Teba

Pogrebna knjiga?

Knjiga mrtvih nije pretrpjela, kako se obično kaže, proces demokratizacije, već proces dekadencije.

Kao i u drugim civilizacijama, kroz dugi vremenski period njene formulacije su se po svoj prilici prenosile samo usmenim putem ili, ako su bile zapisane, čuvale se izvan dohvata znatiželjnika.

U svakom slučaju, već kod prvog pojavljivanja zapisi na zidovima posjeduju veliku složenost i kompletan sustav izražavanja, što upućuje na dugu prethodnu evoluciju.

Osnovni sa­držaj Knjige mr­tvih je mističnog tipa, povezan s inici­jacijom, a kako ćemo u nastav­ku pokazati, pre­ostali dio čine himne ili dijelovi liturgijskih prikazanja.

Nesumnjivo je simbolička veza između inicijatske i fizičke smrti vodila tome da se malo po malo, osobito u razdoblju pada, često koristila kao pogrebna knjiga, iako to nije bila njena prvotna namjena.

Moglo bi se postaviti pitanje da li se iza ove tajnovitosti skrivao određeni tip elitističkog egoizma, no zaboravljamo da i danas upis na sveučilište zahtijeva zadovoljenje određenih uvjeta i polaganje pristupnih ispita, i da sve zemlje čuvaju svoje vojne tajne i tehnologije zbog štete koju bi one mogle izazvati.

Ipak, danas se na internetu mogu pronaći upute od toga kako izvršiti samoubojstvo pomoću lijekova do toga kako izraditi bombu u kućnoj radinosti.

Pravilno i u prikladno vrijeme stečeno znanje daje slobodu, ali inače je vrlo opasno.

Božica Selket, jedna od čuva­rica kanopske škrinje.

Tekstovi Knjige izlaska duše na svjetlo dana bili su po svom podrijetlu mistični i religijski, a ne pogrebni kako ih se pokušava prikazati.

Na argument da su pronađeni u grobnicama, treba ustvrditi upravo suprotno: da u većini grobnica nisu pronađeni, i da su kroz dugi vremenski period bili većinom nepoznati.

Uz to se još treba prisjetiti da su nam preostale samo ruševine hramova i grobnica, ali što se dogodilo s kraljevskim arhivima i arhivima Kuća života, da ne spominjemo same mi­sterijske škole?

Svatko tko je živio ili boravio u Kairu može potvrditi da većina vozača uz upravljač svojih automobila uvijek ima Kuran.

Pretpostavljam da zbog toga nitko neće pomisliti da je to priručnik za vožnju.

U brojnim kršćanskim grobnicama pojavljuju se urezani odlomci iz Biblije, a ne tako davno postojao je običaj da se uz pokojnika položi i jedan primjerak Evanđelja koji mu se sta­vljao u ruke, što se ponekad i danas čini, kao što se može vidjeti u bilo kojoj kate­drali na skulpturama koje prikazuju sahranjene plemiće ili biskupe. Ipak, nitko neće tvrditi da je Biblija pogrebna knjiga.

Kada kršćanski svećenici ili musli­manski hodže u crkvi ili džamiji, ili na samom mjestu ukopa, koriste rečenice i odlomke iz Biblije ili Kurana, to također ne govori o pogrebnoj prirodi ovih tekstova, premda govori o njihovoj religioznoj upotrebi u tim prilikama.

Kada su plemići starog Egipta davali na zidove svojih grobnica uklesati dijelove obreda, činili su to s istom namjerom kao i kršćanski plemići i moćnici našeg vremena koji naručuju veličanstvene grobnice uokvirene čitavim nizom kerubina, anđela i svetih prikaza.

Detalj iz Senedžemove grobnice, Deir ­el-Medina, Zapadna Teba.

Kada se Ani pojavljuje na vinje­tama prikazan uz same Bogove, to je je­dnako slikarskim prikazima renesansnih kršćana na kojima se naručitelj slike pojavljuje klečeći pred kraljevima-mudracima.

Obred “otvaranja usta umrlog” prije pola­ganja mumi­je u grobnicu. Papirus Ani.

Duša Ba iznad mumije. Papirus Ani.

Vinjeta s prikazom Ba i sjene umrlog. Poglavlje iz Knjige mrtvih iz grobne ­komore Irinefera. Teba, XIX. dinastija.

I tako do u beskraj možemo tražiti slične primjere.

Ono religijsko i mistično, zbog svoje vlastite prirode, logično se koristi kao simbol i instrument za sve ono što donosi prelazak u drugu sferu života ili s one strane, a da to u navedenom dokumentu ili tekstu ne upućuje ni na što pogrebne prirode.

Treba naglasiti jednu važnu činjenicu kako bismo razumjeli zbog čega se ne može uopćavati kad je u pitanju dokument pogrebne na­mjene: broj stanovnika Egipta, prema najnižim brojčanim procjenama, kretao se između tri ili četiri milijuna i manje-više se održao kroz tisuće godina.

Uzimajući u obzir da plemići i osobe na državnim funkcijama čine nekih 0,5% populacije, morali bismo imati tisuće presli­ka nastalih tijekom više od 5000 godina egipatske povijesti, a o tome nema nikakvih naznaka.

Tvrdnja da nisu svi imali potpune preslike, da je možda bio dovoljan samo poneki odlomak, vodi do zaključka koji smo naznačili ranije: da je njegova upotreba bila proizvoljna, kao u slučaju bilo kojeg kršćanina koji bi odabrao neki odlomak iz Svetog pisma.

Ako se tvrdi suprotno: da je mnogo tisuća papirusa izgubljeno jer su uništeni prolaskom stoljeća, onda dolazimo do stava spomenutog ranije: da ne posjedujemo dovoljno podataka te da ne možemo uopćavati ukoliko za to nemamo dokaze.

Pronalazak određenog broja više ili manje potpunih papirusa ne daje nam za pravo da tvrdimo da su tekstovi bili isključivo pogrebne namjene.

Priručnik za uskrsnuće?

Knjiga mrtvih nije bila nekakav “priručnik” za uskrsnuće.

Da je to bila, njene formule bi za običnog smrtnika imale puno jasniji i “čitkiji” smisao.

Međutim, iz samog teksta se vidi da umrli posjeduje određena tajna znanja i iskustva, upravo ona koja su ga činila dostojnim da bude praćen “priručnikom” kao podsjetnikom na njegove duhovne dosege za vrijeme života i njegova očekivanja vezano za drugi svijet.

Obično se smatra da su tekstovi poput podsjetnika koji pokojniku služi da bi mogao proći sud i uskrsnuti, što nas dovodi do prilično zanimlji­vog apsurda: ka­ko objasniti da se pokojnik mogao kretati, potražiti papirus i pročitati ga, ako još nije uskrsnuo niti stekao moć za slobodno kretanje, pa makar i u formi “fantoma”?

Ovo treba raz­ja­sniti: da, bio je korišten za pono­vno rođenje u onom svijetu, ali u smislu inicijacije u novi život, i tek u kasnijim vremenima, kada se knjiga popularizirala, zadobila je smisao koji je više povezan s fizičkom smrću i uskrsnućem u Amentiju.

Ali ovo pripada izvedenicama teksta u ­kasnijem razdoblju, a ne prvotnoj namjeri.

Poznati prikaz “vaganja duše” iz Anijevog papirusa, gdje vaganju prisustvuju svi ­aspekti vidljive i nevidljive prirode Anija.

Bog Anubis naginje se nad mumijom, držeći u ruci metalni predmet od meteo­ritskog željeza koji se koristio za obred “otvaranja usta umrlog”.
Grobnica Nebenmaat, Teba, XX. dina­stija.

Prvobitni jezik ili abrakadabra?

Pažljiva simbolička analiza pokazuje nam profinjenost misli i istančanost njenih visokih metafizičkih izraza.

Kao dokaz tome dovoljno je navesti velik broj publikacija, uključujući i ovu, koje više ili manje uspješno nastoje obja­sniti kompleksnost teološko-hermetičke misli.

Kao primjer nedostatka razumijevanja simboličkog navodimo nesretni prijevod takozvane kanibalske himne faraona Unasa, u kojoj faraon govori da se hrani bogovima, svojim podani­cima i vlastitom obitelji.

U ovom tekstu odgovarajući hijeroglif koji je preveden kao “jesti” istovremeno ima značenje apsorbirati i asimilirati.

Ideja koja se pojavljuje u te­kstu jest da se faraon identificirao sa svime, apsorbirao esenciju svega u samome sebi.

Da je bio budist, rekao bi da se reintegrirao u sve uranjajući u nirvanu.

Pa ipak, egiptolozi obično navode da se u ovom slučaju radi o aluziji ili znaku koji upućuje na kanibalsku prošlost među Egipćanima.

Kada Egipćani za bogove kažu da imaju sposobnost razmnožavanja, riječ koja se prevodi kao razmnožavati obično nema taj smisao.

Zaista, u mnogo slučajeva radi se o varijanti koja bi se mogla prevesti kao snaga ujedi­njenja, a ponekad kao generativna moć u nematerijalnom smislu.

Krivo se interpretira kada egipatski kraljevi sebe nazivaju sinovima Amona ili Ra, a tekstovi koji govore o silasku božanstva, o inkarniranju njegove biti u ženi, prevode se riječima razmnožavati ili oploditi.

Ipak, kada bismo se na isti način postavili prilikom prevođenja te­kstova drugih religija, trebalo bi se reći isto, jer ono što se obično prevodi kao začeti, riječ je čiji korijen označava nešto slično, budući da u semitskim jezicima gen i njegove varijante imaju konotacije poput podrijetlo, početak, sjemenka, genitalije, spol, razmnožavanje i sl.

Na sreću, ne prevodi se na ovaj način jer se podrazumijeva mističan smisao riječi, no kada se primjenjuje na “poganske” religije, prevodi se u njenom najgrubljem obliku.

Pokraj boga Thota nalazi se Ammet, Čudovište-koje-proždire-srca, a predsta­vlja kaos u koji upadaju zli.

Drugim riječima, proučavanje egipatskih tekstova zahtijeva da im pri­stupimo s istom skromnošću, strplje­njem, razumijevanjem i poštovanjem kao kad proučavamo svete tekstove drugih religija.

Treba imati na umu da su to tekstovi jedinog civiliziranog naroda u tom dijelu svijeta, civili­ziranog tisućama godina u najužem i najmodernijem smislu te riječi, i da su ti tekstovi bili korijen mnogih obreda i metafizičkih pojmova kasnijih religija.

Duhovni ili osjetilni raj?

Odmah treba naglasiti da nije postojala niti jedna poznata civilizacija koja nije zamišljala raj kao vrt ili mjesto puno plodova.

Ali, ako malo bolje pogledamo, vidjet ćemo da se u gotovo svim religijama govori o dvije vrste raja.

Prvi je onaj najpoznatiji, to je onaj koji um običnih ljudi lako poima, koji ne traži pretjerana objašnjenja već sigur­nost u bolju budućnost.

U ovom raju postoje stvari, osjetilni objekti, to je ugodno mjesto gdje se uživaju plodovi istog tipa kao i za vrijeme života, ali, napomi­njemo, puno profinjenije.

Ovo je gotovo proturječno: od vjernika se u ovom životu traži odricanje, da bi potom griješio u onom životu.

Opis drugog raja je drukčiji.

To je stanje svojstveno svim misticima; stanje gdje se ne uživa u stvarima, već u punom postojanju u božanskom okrilju: jedino zadovoljstvo je konačno sjedinjenje s Bogom.

Zadnja scena iz Anijevog papirusa (glava 186.) Na prikazu s lijeve strane je bog Sokar-Oziris, a iza njega su božice Toeris i Hator koji dočekuju umrlog u Poljima mira, odnosno u egipatskom raju.

Pitajte nekog prostodušnog kršća­nina što misli o raju, a zatim postavite isto pitanje kršćanskom mistiku.

Ponovite isti eksperiment s bilo kojim muslimanom, a potom pročitajte tekstove sufija.

U Indiji se govori o devahanu ili boravištu anđela kao o stanju koje se nalazi između dva života u kojem se ljudska duša, kao za vrijeme noćnog počinka, odmara od silaska u zemaljsku egzistenciju, uživajući u jednom stanju blažene sreće u svemu u čemu je oskudijevala za života: prijateljima, obitelji, itd.

Također se govori i o jednom drugom, drukčijem stanju koje se može dosegnuti i na zemlji, a naziva se samadhi ili nirvana, u ­kojem je ono što je važno svjesna disolucija ili apsorpcija unutar božanskog.

Crtež u grobnici Tutmozisa III. u Tebi, Dolina kraljeva, XVIII. dinastija. Božica Izida stoji na pramcu božanske barke tijekom njenog noćnog putovanja kroz podzemni svijet. Zajedno s božicom magije Hekom pomaže posadi broda u savladavanju demona podzemlja.

Vrhovni sudac Oziris na svome prijestolju u podzemnom svijetu. Detalj s papirusa pisara Hunefera.

Prvi od ova dva raja odnosi se, ­dakle, na međustanje, odmor koji je dostupan svima, jer i zločinac spava i odmara se noću, premda njegovi snovi nisu kao snovi pravednika. Radi se o stanju između jedne i druge inkarnacije.

Drugi se odnosi na cilj svih mistika, na stanje konačnog stapanja s božanskim, bez vraćanja u prethodno stanje.

U drevnom Egiptu nailazimo na sličnu shemu.

Zato se ponekad govori o ulasku u svjetlo, u blistavi horizont kao uzvišeni duh, a ponekad se radi o ulasku u Polje Iaru ili Raj, gdje je sve idealno, pšenica raste sedam lakata visoka, vode ima u izobilju i pokojnik ima sve potrebno za život.

Opisano odgovara dvama sta­njima i dvjema ljudskim potrebama.

Ima onih koji žude za povratkom kući da bi se najeli dobrog pečenja zalivenog vinom, a ima i onih koji čeznu za kućnim ognjištem kako bi se odmorili uz Mozartovu glazbu.

Ako bi oni međusobno zamijenili mjesta, njihovi mali kućni rajevi pretvorili bi se u pravi pakao.

Onaj tko nema nebeske uši, ne može čuti nebesku glazbu.

Raj ili stanje blaženstva post mortem ovisit će o tome što smo razvijali na zemlji, o tipu očiju, ušiju i osjetila koje smo stekli. Zato će raj za mistika biti načinjen od svjetla.

Faraona se često pokapalo s malim statuama nazvanima ušabti ili oni koji odgovaraju.

Obično se kaže da je njihova uloga bila pomoći pokojniku u njegovim poslovima na onom svijetu.

Ipak, trebalo bi se upitati kakav je to raj u kojem plemići i kraljevi – koji čitavog života nisu takli dršku pluga – rade, oru i trebaju pomoć ušabtija, “onih koji odgo­varaju”.

Takav bi raj prije bio pakao.

Ušabtiji su imali potpuno drukčiju ulogu, oni su bili predstavnici moći iniciranoga, njegovi pomoćnici u drugom svijetu, gdje je ono što se uzgajalo bila božanska pšenica i božansko vino, na isti način na koji kršćani govore o uzimanju “ nebeskog vina i kruha” u raju.

Detalj s papirusa pisara Hunefera prikazuje 11 od 42 božanstva koji prisustvuju suđenju duši umrlog.

Egipatska je civilizacija u sebi samoj, u svojim izrazima, bila duboko religiozna, mistična, puna simboličkog značenja koje je prožimalo svakodnevni život u svakom njegovom činu.

Da bismo mogli proučavati njenu misao, a osobito njene svete knjige, moramo usvojiti njenu osobitu viziju, bez obzira vjerujemo li u nju ili ne, no ono što ne smijemo učiniti jest projicirati naše moderne koncepcije na prošlost.

(Izvaci iz knjiga Dr. Juana Martina Carpia
Egipto – manual de simbolismo y arqueologia i Salida del Alma a la Luz del Sol)

http://nova-akropola.hr

nastavlja se...

Rad s Osho tarot simbolima, jedna je od najučikovitijih metoda otkrivanja nesvjesnih (potisnutih) obrazaca, kroz 'razgovor' sa samim sobom...dokazano mojim dugogodišnjim radom kroz vlastito iskustvo i iskustvo ostalih sudionika!

 

  TEČAJ OSHO ZEN TAROTA!

Prijave i info:

Maja Cvjetanović Laboš

majalabos@gmail.com

 098/953 7245

Grupni i inividaulni tečaj OSHO ZEN TAROTA!

(za one izvan Zagreba, i one koji to žele, također i  putem skype-a!)

https://www.magicus.info/sadrzaj/naslovnica/tecaj-osho-zen-tarota-moja-prica-
 https://www.magicus.info/sadrzaj/naslovnica/nasi-novi-naslovi#.WPXuhV5ZbW8.facebook