IVO ANDRIĆ O ISTINI

Kad čitam ili slušam kako neko opisuje i prepričava ono što sam svojim očima vidio, ja uviđam jasno da je istinu, pravu istinsku istinu, nemoguće točno utvrditi i nepromijenjenu prenijeti dalje, do drugih ljudi i novih naraštaja.

To saznanje stalno me prati. I što god čitam ili slušam, ja uporedo sa čitanjem i slušanjem brojim u sebi: koliko iznosi skretanje od istinske istine do ovog što mi se kazuje.

Nekad je ta razlika vrlo mala, često je poveća, a ponekad je ogromna.
Pa ipak, ja ono što mi se kaže primam kao istinu, kao neku novu vrstu istine, kao praistinu, ne govoreći ništa i ne pokazujući da znam što znam.

(Primam je kao što se prima novčanica, po nominalnoj vrijednosti.)

Odavno sam uvidio da proturječiti ne bi vrijedilo ništa i ne bi vodilo ničemu, jer tako bi svaki razgovor izgubio svoj smisao i pretvorio se u teorijsku raspravu o istini. Ali negdje duboko u meni zbrajaju se i slažu sve te razlike i sva ta odstupanja, kao suma dugovanja koju ovaj život i mi svi sa njim imamo prema punoj istini. 

I često se javlja misao da bi moglo biti, da bi moralo biti negdje u dugom razvitku čovjekovom neko mjesto na kome će se, kad-tad, sve to obračunati, prečistiti i ispraviti, i na kome će gola i konačna istina zasjati punim sjajem.
To je zanosna misao.
Ali onda se javi druga, nova: da je ovo naša planeta Zemlja i na njoj ova naša zemaljska, nesavršena, ali naša istina.

I da je naša ljudska hrabrost i veličina i mudrost u tome da je ispravljamo i približavamo istini, ali i u tome da živimo sa njom ovako nepotpunom i ljudski nesavršenom, dok to moramo i ne možemo drukčije.
I to je još zanosnije.