Upisao:

mlabos

20. rujna 2020.

OBJAVLJENO:

PROČITANO

462

PUTA

Ivan Meštrović – Vječnost u kamenu

U njegovu stvaralaštvu vidljiva je duboka potreba za nadovezivanjem na bogato ljudsko iskustvo, kao i snažna prisutnost u svom vremenu kroz prihvaćanje modernih izraza, koji su mu omogućili da bude razumljiv svojim suvremenicima. S obzirom na bogatstvo opusa, različitost faza i zanimljiv svjetski život koji je vodio, ne može se obraditi svaki detalj njegova života niti o svemu dovoljno reći.

Treba biti zaljubljen u vječnost, da djelo bude bar sjena njezina.
Besmrtnost je u nama zatvorena kao u tamnici, treba da je pustimo na svjetlost – u harmoniju s onim što je besmrtno oko nas i iznad nas.
To je inspiracija, muza i otkrivenje.

Ivan Meštrović

Kada se uspnemo širokim stepeništem koje vodi do vrta Meštrovićeve vile, današnje Galerije Meštrović u Splitu, čini nam se kao da smo na tren uronili u mediteransku oazu čistih boja i ljepote.

Čempresi, ružmarin, brački kamen, kipovi, nebo i more, na skladan način uklopljeni u cjelinu, i nakon Meštrovićeva odlaska još su uvijek prisutni i podsjećaju na umjetnikovu težnju da prenese ideju harmonije i vječnosti u prolaznost i promjenjivost koju nosi život.

S obzirom na bogatstvo opusa, različitost faza i zanimljiv svjetski život koji je vodio, ne može se obraditi svaki detalj njegova života niti o svemu dovoljno reći.

Bio je iznimna osoba i umjetnik, na što upućuju mnoge zanimljivosti iz biografije te njegov osobit pogled na umjetnost i život.

Djetinjstvo je proveo s obitelji u Otavicama kod Drniša, gdje je najviše boravio u prirodi, čuvajući ovce podno planine Svilaje, izrađujući predmete od drveta i kamena, spavajući pod zvijezdama.

Kada su ga u kasnijim godinama pitali zašto je svojim kućama davao tako visoke stropove, on bi odgovorio: “Mnogo je godina moj strop bilo nebo.”

Otac mu je klesao i izradio mnoštvo ukrasnih predmeta na prozorima i vratima starih kuća svoga kraja, pa je to bio njegov prvi doticaj s dlijetom i kamenom.

U njemu je postojao velik talent za koji je trebalo samo vrijeme i pomoć da se u potpunosti razvije.

Među Meštrovićevim prvim istaknutijim uradcima bilo je raspelo napravljeno po prvoj narudžbi.

Već je tada znao procijeniti vrijednost svog rada, jer kada mu je naručitelj isplatio iznos, odbio je novac jer je smatrao da je nedovoljan i odlučio je radije pokloniti svoj rad. Ubrzo su ga otkrili obrazovani mještani.

Jedan od njih, načelnik Drniša Nikola Adžija, u gostionici je zapazio njegove crteže likova iz epskih pjesama ispod kojih su bile napisane pjesme u jedanaestercu.

Okupio je utjecajne ljude iz okolice i dogovorio njegovo daljnje naukovanje u radionici klesara Bilinića i njegove žene slikarice Regine Vechietti.

Zahvaljujući financijskoj pomoći bečkog industrijalca Alexandera Königa, s osamnaest godina odlazi u Beč da bi se pripremio za upis na Umjetničku akademiju. Nekoliko mjeseci je pripremao prijemni ispit kod profesora Otta Königa, položio ga s reprodukcijom Michelangelova djela Pieta i dvije skulpture poprsja te, bez obzira na nepotpuno prethodno obrazovanje, bio primljen za redovnog studenta.

Učio je od starijih umjetnika svoga vremena. Kod Meštrovića se primjećuje utjecaj impresionizma, Rodina, secesije, Otta Wagnera, samoukog kipara Franza Metznera, monumentalnosti Bourdellea te Maillolovih ženskih aktova…

Proučavao je umjetnost bečkih muzeja, antike, zlatnog doba Grčke, talijanskih majstora…

Dane i dane provodio je u muzejima i podrumima Louvrea gdje se divio i monumentalnim skulpturama drevnih kultura: Asirije, Babilona, Egipta te arhajske Grčke.

Oslanjanje na tradiciju i znanje svojih prethodnika omogućilo mu je da nađe vlastiti put.

To je lijepo izrazio povjesničar umjetnosti Duško Kečkemet, autor monografije Život Ivana Meštrovića: “Teško ga je staviti u jedan umjetnički pravac.

Njegova bogata i raznolika (često oprečna) djelatnost izmiče iz povijesno umjetničkih okvira.

Nije bio avangardan koliko neki njegovi suvremenici, ali je posjedovao ono što oni nisu: zrelu sintezu čitave bogate prošlosti.”

Domagojevi strijelci, Zagreb

Ono što ga je izdvajalo bio je stav prema umjetnosti; nije mogao zamisliti umjetnost bez ciljeva i ideala kojima je težio, bez ljepote i vrijednosti, suštine i sadržaja – samo s osobnošću i originalnošću.

Isticao je čovjekov božanski potencijal koji je uvijek provlačio kroz svoja djela, bez obzira jesu li ona bila povijesne, religijske ili simboličko-metafizičke tematike.

U mladosti je bio ponesen patriotskim osjećajima i potrebom za oslobođenjem južnoslavenskih naroda od represije i stranog utjecaja, koja je izražena u Kosovskom ciklusu i ideji Vidovdanskog hrama.

Meni je lebdjelo pred očima da pokušam dati jednu sintezu popularnih narodnih ideala i njihova razvitka, da izrazim kamenom i gradnjom kako je duboko u svakome od nas usađena uspomena na najveće momente i na najodlučnije događaje u našoj povijesti – stvarajući u isto doba jedno središte za nade u budućnost, posred prirode i pod vedrim nebom.

Daleki akordi, Split

Veliki utjecaj na njega imala su i svjetska zbivanja, posebno tragični događaji Prvog svjetskog rata, koja su ga potaknula na dublja promišljanja i zaokret u stvaralaštvu.

Sve ga više okupiraju religiozne, općeljudske teme, što je rezultiralo nastankom niza vrijednih skulptura s biblijskim motivima: Odmah nakon balkanskog rata, a osobito svjetskog rata, meni se učinilo da je premalen ideal jednoga naroda, prema svim žrtvama i prema pravoj pobjedi svih.

Nu, pobjeda svih može biti samo ako ne bude “prijatelja” i “neprijatelja”, kada budemo svi braća i ljudi.

Eto, u nizu tih ideja došao sam na predmete iz Biblije. Osjećaj opće patnje čovjeka zauzeo je otada jače mjesto od patnje samo svog naroda.

Kasnije, njegove težnje i motivi postaju sveobuhvatniji, vezani uz bogatu ljudsku tradiciju, mit, simbole, uz težnju zajedništvu i univerzalnim vrijednostima.

Iz težnje za općom harmonijom nastale su i moje novije stvari, one s muzičkim i melodijskim motivima.

One su izraz želje i osjećaja harmonije između nas i sviju stvari. Ako uspijemo da bar na momente postignemo harmoniju između nas i svega oko nas, to je već nešto.

Doći će jednom i oni koji će postići trajnu harmoniju.

Tu njegovu osobitost prepoznali su i drugi, tako da je 1911. godine, povodom izložbe fragmenata Kosovskog ciklusa u Rimu, kritičar talijanskog časopisa Messager pored fotografije remek-djela konjaničkog lika Kraljevića Marka napisao: “Jedna nova umjetnost, elementarna i veličanstvena… pojavila se poput neočekivanog zvuka trube – i mi shvaćamo da nije danas potrebna obnova tehnici umjetnosti, već njenoj srži, inače će opadanje naše civilizacije postati neminovno”.

Same Meštrovićeve misli, kao i nastojanja u umjetničkom stvaralaštvu također na to ukazuju: …Pravo umjetničko nastojanje treba da je produžena cvrčkova predsmrtna pjesma, treba da je pjesma i molitva u isti mah; a ono što sadrži, da je izvan dimenzija i vremena, ono treba da otkriva ono što drugi ne znadu i ne vide, a ne da oponaša ono što drugi površno vide i površno poimaju, da razotkrije istinu koja jeste, a ne koja se pričinjava. …

Povezanost duhovna i osjećajna vodi nas sve uvijek na iste izvore koji su isti ma koliko im promjenljive boje ili šum, tok i pritisak im je isti: traženje harmonije sveukupnosti, koju se naziva pravdom, istinom, ljepotom, mudrošću…

Njegov doprinos tako nije u novom stilu niti u novom pravcu, nego u snazi, emociji, dubokim univerzalnim ljudskim težnjama i vrijednostima koje je uspio izraziti kroz svoja djela.

Zdenac života, Zagreb

Mnogi suvremenici divili su se njegovu stvaralaštvu, bez obzira na to što nije bio sasvim suvremen. Neki su ga čak smatrali jednim od najvećih u svom vremenu.

Rodin, s kojim je Meštrović prijateljevao do kraja svog života, jednom je prilikom izjavio: “Meštrović je najveći fenomen među kiparima”.

A kada su ga pitali tko će ga zamijeniti kada umre, rekao je: “Ne brinite, Meštrović je veći od mene”.

Norman L. Rice, direktor umjetničke škole u Syracusi, u kojoj je Meštrović proveo nekoliko poslijeratnih godina kao profesor kiparstva, za njega je rekao: “Meštrovićeva velika djela imaju kvalitete vječnosti po svojoj umjetničkoj snazi koja ne ovisi ni o njihovom stilu ni o pomodnim strujama”, dok je likovni kritičar Gerge A. Cevasko 1959. godine izjavio: “Da je Meštrović najveći lik u skulpturi dvadesetog stoljeća, o tome nema sumnje.

Ali budućnost će mu odrediti mjesto među najvećim kiparima u povijesti”.

Sam se inspirirao velikanima, povijesnim ličnostima, kojima je posvetio velik dio svog rada.

Ponosio se i svojom zemljom i ljudima, kao što se divio i poštovao sve one koji su poticali humane i kvalitetne promjene, one čiji su život i stvaranje ostavili trag izvan njihovog vremena i koji su na njega utjecali kao na umjetnika i čovjeka.

Tolstoj je na njega imao veliki utjecaj u mladosti,

Michelangelo je za njega bio najbolji kipar svih vremena, Juraj Dalmatinac mu je bio prvi veliki uzor, zatim Rodin, Goethe, Ruđer Bošković, Marulić, Grgur Ninski, Njegoš, Tesla… svi oni čije je skulpture s ljubavi i poštovanjem izradio.

Indijanac s kopljem, Chicago

Smatrao je da su istinski vrijedna djela ona koja ne žive samo unutar jednog povijesnog razdoblja nego ga nadilaze jer su dohvatila bar djelić univerzalnog, trajnog, vječnog.

Radimo li samo za ovaj vijek, slabo će to preživjeti u drugim vjekovima.

Ovaj vijek treba da je namijenjen vjekovima.

Posebno se divio Michelangelu i njegovu stvaralaštvu, a svoja promišljanja o njegovoj umjetnosti objedinio je u knjizi eseja Razgovori s Michelangelom.

Za njega je Michelangelo odredio kriterije i ideale koje je i sam težio ostvarivati, i u njemu je prepoznao veličinu koja mu je davala poticaj i snagu: Naša djela na zemlji nisu drugo do otisci krila naše duše, koja iako nisu vjekovječna, ali su otisci besmrtnog bića. …Iako nijedno djelo nije vječno, ono treba biti barem sjena vječnosti.

Imam osjećaj da će moje najljepše skulpture ostati u brdima u litici neotkrivene – bar ne od mene – i da će se na njima odmarati orlovi, promatrati i mjeriti visinu kroz koju prodiru sunčane zrake, što daju život i zovu k sebi; a ja sam iz gornjih naslaga, ispečenih suncem i izgriženih olujom i vremenom, rezao i pripremao tek makete za prave likove u velikim blokovima.

Nikakva isprika za mene, jer sam i ja imao polugu u ruci kao i poneki davno prije mene koji je odvalio iz dubljega.

Glava Mojsija, Notre Dame

Bio je poput njega: slikar, kipar, arhitekt, pisac, pjesnik, filozof – dubok i neumoran tragalac.

Vjerovao je da stvarno biti umjetnik znači prenositi metafizičke, filozofske, opće i univerzalne ideje koje dotiču bilo kojeg čovjeka, bez obzira na svaku razliku.

Nastojao je iskreno prenijeti ono u što je vjerovao, ono što je za njega predstavljalo ideal ljepote, čovjeka i dubokih ljudskih težnji. Svoje ideje prenosio je djelima, ali i riječima, kao svjetionik i podrška.

Ni mi nismo za to da se udaraju neke granice ili da se mlađima sputava duh u bilo kojem smjeru.

Naprotiv, želimo u mlađima pobuditi volju i dati im zamaha da upoznaju sve što je stvorilo čovječanstvo, ali da nastave ondje gdje su najbolji prestali, a ne da se vraćaju u nezrelo djetinjsko doba i da neznanje maskiraju tobožnjom istančanošću ukusa, što je ponajčešće samo izraz i dokaz površnosti i odsutnosti dublje duševne kulture i onih koji, tobože, imaju što reći, i onih koji u toj pomodnosti nalaze neki sadržaj, a sve skupa je samo obična obmana, običan blef.

Iskrenost sa samim sobom, kao i s drugima, aksiom je svake prave umjetnosti i svakoga stvaralačkog rada, a zadovoljiti ga može samo najsavršeniji način izražavanja.

Kao i mnogi drugi veliki umjetnici, nije prestao raditi i poučavati, smatrajući da je dotaknuo tek dio onog što bi se moglo ostvariti.

U njemu je uvijek tinjala nada u neko bolje sutra, savršenije izvedbe, nova postignuća, naprednije ideje dostojne čovjeka.

Autor: Anastazija Pulja

https://nova-akropola.com/

Rad s Osho tarot simbolima, jedna je od najučikovitijih metoda otkrivanja nesvjesnih (potisnutih) obrazaca, kroz 'razgovor' sa samim sobom...dokazano mojim dugogodišnjim radom kroz vlastito iskustvo i iskustvo ostalih sudionika!