Londonsko kraljevsko društvo planiralo je 1942. godine proslavu tristogodišnjice rođenja Isaaca Newtona.

Međutim, plan je osujetio Drugi svjetski rat, tako da se proslava održala tek u srpnju 1946. godine.

Tim povodom predavanja su održali engleski fizičar, pisac i pjesnik Edward Neville da Costa Andrade, engleski matematičar Herbert Westren Turnbull, danski fizičar Niels Bohr i francuski matematičar Jacques Hadamard.

John Maynard Keynes¹ također je bio pozvan da održi predavanje, ali je nažalost umro u travnju 1946. godine, tri mjeseca prije same proslave.

Keynes je bio fasciniran Newtonovim rukopisima i bio je prvi koji je vidio neke od njegovih rukopisnih materijala koji su čuvani u tajnosti sve dok nisu prodani 1936. godine.

Keynesov govor Newton, čovjek na proslavi je održao njegov brat Geoffrey Keynes.

Newton, čovjek

S određenim ustručavanjem pokušat ću vam govoriti o Newtonu, u njegovoj vlastitoj kući, i kakav je on bio.

Dugo sam proučavao njegove zabilješke i imao sam namjeru zapisati dojmove da budu spremni za Božić 1942. godine, tristogodišnjicu njegova rođenja.

Rat mi je uskratio slobodno vrijeme da bih se primjereno pozabavio tom sjajnom temom, ali i priliku da zavirim u knjižnicu i u svoje radove te da potvrdim svoje dojmove.

Dakle, ako je kratka studija koju ću vam danas iznijeti površnija nego što bi smjela biti, nadam se da ćete me ispričati.

Još jedna uvodna napomena. Vjerujem da je Newton bio drugačiji od uvriježene slike o njemu.

Ali ne mislim da je bio manje velik.

Bio je manje običan i izvanredniji nego što je devetnaesto stoljeće marilo takvim ga prikazati.

Genijalci su vrlo osebujni.

Neka nitko ne pomisli da je moj cilj danas, opisujući ga, umanjiti najvećeg sina Cambridgea.

Ja ga prije svega pokušavam vidjeti onakvim kakvim su ga vidjeli njegovi vlastiti prijatelji i suvremenici.

A oni su ga smatrali, bez iznimke, jednim od najvećih ljudi.

U osamnaestom stoljeću pa nadalje, Newton se smatra prvim i najvećim znanstvenikom, racionalistom modernog doba koji nas je naučio razmišljati hladno, trezveno i slobodno.

Woolsthorpe Manor, rodna kuća Isaaca Newtona

Ne vidim ga u tom svjetlu.

Mislim da ga nitko ne može takvim vidjeti tko god je proučavao sadržaj kovčega koji je spakirao prije nego što je konačno napustio Cambridge 1696. godine i koji je, iako djelomično rasut, došao do nas.

Newton nije bio prvak doba razuma.

On je bio posljednji od maga, posljednji od Babilonaca i Sumerana, posljednji veliki um koji je gledao na vidljivi i intelektualni svijet istim očima poput onih koji su počeli graditi našu intelektualnu baštinu prije malo manje od 10.000 godina.

Isaac Newton, dijete rođeno nakon očeve smrti na Božić 1642. godine, bio je posljednje čudo od djeteta kojem su Magi mogli iskreno i primjerno odati počast.

Da imamo vremena, rado bih vam pročitao zapis iz tog doba o Newtonu kao djetetu.

Jer, iako je taj zapis dobro poznat njegovim biografima, nikada nije bio objavljen ucijelosti, bez komentara, baš kao što stoji.

Tu je uistinu materijal za legende o mladom čarobnjaku, najdivnija slika otvaranja uma genija, lišena ograničenja, melankolije, previranja i nemira mladog čovjeka i učenika.

Jer u grubim modernim terminima, Newton je bio neurotik, ne nepoznatog tipa, ali – rekao bih iz zapisa – najekstremniji primjer.

Njegovi najdublji osjećaji bili su okultni, ezoterijski, semantički, s potpunim povlačenjem od svijeta, s paralizirajućim strahom od izlaganja svojih misli, svojih vjerovanja i svojih otkrića u svoj razgoljenosti inspekciji i kritici svijeta.

“Najstrašniji, oprezniji i sumnjičaviji temperament kojeg sam ikada upoznao”, rekao je Whiston, njegov nasljednik na čelu katedre za matematiku (Lucasian Chair).

Vrlo dobro poznati sukobi i nedolične svađe s Hookeom, Flamsteedom i Leibnizom samo to potvrđuju.

Kao i svi njegova kova, držao se sasvim podalje od žena. Otišao je, a da nije objavio ništa osim pod silnim pritiskom prijatelja.

Do druge faze svog života bio je zadubljeni, posvećeni usamljenik koji se bavio svojim istraživanjima intenzivnom introspekcijom s nezapamćenom mentalnom izdržljivošću.

Vjerujem da se ključ zagonetke njegova uma nalazi u njegovoj neobičnoj moći neprekidne koncentrirane introspekcije.

S razlogom ga se smatra, kao i Descartesa, vrlo vještim eksperimentatorom.

Ništa nije dražesnije od priča o njegovim mehaničkim izumima u dječačkoj dobi.

Tu su njegovi teleskopi i njegovi optički eksperimenti.

To su bila ključna postignuća, dio njegova nenadmašnog svestranog tehničkog, ali siguran sam ne i njegova osobitog dara, posebno među njegovim suvremenicima.

Njegov osobiti dar bila je njegova moć da neprekidno drži u umu čisto mentalni problem sve dok u njega ne bi do kraja proniknuo.

Mislim da njegovu nadmoć treba pripisati mišićima intuicije, najjačim i najizdržljivijim s kojima je čovjek ikada bio nadaren.

Svatko tko se ikada okušao u čistoj znanstvenoj ili filozofskoj misli zna da određeni problem može držati u umu samo na trenutak i da mora primijeniti svu svoju moć koncentracije na probijanje kroz njega, te kako se raspline i nestane, a tada otkrijete da je ono što istražujete nepoznanica.

Vjerujem da je Newton mogao držati problem u svojoj glavi satima i danima i tjednima dok mu on ne bi predao svoju tajnu.

Tada bi ga, kao izniman matematički tehničar, u svrhu izlaganja mogao dotjerati kako hoće, ali tu je bila njegova intuicija koja je bila nadmoćna i iznimna – “tako sretna u svojim naslućivanjima”, rekao je De Morgan, “da je izgledalo kao da zna više nego što bi imao načina to dokazati.”

Kao što sam rekao, dokazi su, kakvi god bili, dotjerivani poslije – oni nisu bili instrument otkrića.

Postoji priča o tome kako je Halleyju ispričao o jednom od svojih najtemeljnijih otkrića vezanih uz planetarna kretanja.

“Da”, odgovorio je Halley, “ali kako to znate? Jeste li to dokazali?”

Newton je bio zatečen: “Pa ja to znam već godinama”, odgovorio je.

“Ako mi date nekoliko dana, sigurno ću vam to dokazati.” Kao što je u dogledno vrijeme i učinio.

Nadalje, neke činjenice govore da se priprema njegova djela Principia odužila upravo zbog nedostatka dokaza da se čvrstu sferu može tretirati kao da je sva njezina masa koncentrirana u središtu, a do dokaza je došao tek godinu dana prije objavljivanja knjige.

No, to je bila istina koju je pouzdano znao i uvijek pretpostavljao dugi niz godina.

Zasigurno ne može biti sumnje da neobičan geometrijski oblik kojim je obrazloženje Principije predstavljeno nimalo ne nalikuje mentalnim procesima putem kojih je Newton doista došao do svojih zaključaka.

Njegovi eksperimenti uvijek su bili, pretpostavljam, ne sredstva otkrivanja, već uvijek provjeravanja onoga što je već znao.

Zašto ga zovem magom?

Jer je gledao na cijeli univerzum i na sve u njemu kao na zagonetku, kao na tajnu koja se može protumačiti primjenom čiste misli na određene činjenice, određene mistične tragove koje je Bog ostavio po svijetu da bi ezoterijskom bratstvu omogućio svojevrsnu filozofsku potragu za blagom.

Vjerovao je da se ti tragovi mogu naći dijelom u očiglednosti neba i u konstituciji elemenata (a to je ono što navodi na krivi trag da je on eksperimentalni prirodni filozof), ali i u nekim radovima i tradicijama koju prenose braća u neprekinutom lancu još od izvornih tajnih objava u Babiloniji.

Univerzum je smatrao kriptogramom Svevišnjega – baš kao što je i sam zastro otkriće infinitezimalnoga računa u kriptogramu kada je komunicirao s Leibnizom.

Čistom mišlju, koncentracijom uma, tajna će, vjerovao je, biti otkrivena inicijantu.

Tumačio je zagonetku neba.

I vjerovao je da će istim snagama svoje introspektivne imaginacije tumačiti zagonetku Božju, zagonetku prošlih i budućih događaja božanski predodređenih, zagonetku elemenata i njihov ustroj od izvorne, nediferencirane prve materije, zagonetke zdravlja i besmrtnosti.

Sve bi mu se otkrilo kad bi samo mogao ustrajati do kraja, neometan, sam, da mu nitko ne ulazi u sobu, čitajući, kopirajući, sve sam analizirajući, bez prekidanja za Boga miloga, bez iznošenja na vidjelo, grubih prekida ili kriticizma, sa strahom i susprezanjem jer preuzima te polupredodređene, poluzabranjene stvari, puzajući natrag u krilo Božje kao u utrobu majke.

“Putovanje kroz čudna mora misli”, a ne kao što je Charles Lamb rekao: “Čovjek koji ne vjeruje ni u što sve dok nije jasno kao tri stranice trokuta.”

I tako je nastavio nekih dvadeset pet godina.

Godine 1687., kada je imao četrdeset pet godina, objavljeno je njegovo djelo Principia.

Tijekom tih dvadeset i pet godina intenzivno studiranje matematike i astronomije bile su samo dio, i to možda ne onaj dio koji je najviše zaokupljao njegovo zanimanje.

Naši podaci o tim godinama gotovo su potpuno ograničeni na spise koje je čuvao i spremio u kovčeg kada je napustio Trinity i otišao u London.

Dopustite da vam dam kratke naznake njihova sadržaja.

Izuzetno su opsežni; usudio bih se reći da više od 1.000.000 riječi u njegovom rukopisu još uvijek živi.

Nema sumnje da nemaju nikakvu značajniju vrijednost, osim što bacaju fascinantno svjetlo na um našeg najvećeg genija.

Dopustite mi da ne pretjerujem u reakciji protiv drugog mita o Newtonu koji je marljivo stvaran posljednjih dvjesto godina.

Postojala je ekstremna metoda u njegovom ludilu.

Sva njegova neobjavljena djela o ezoterijskim i teološkim pitanjima obilježena su pažljivim učenjem, preciznom metodom i ekstremnom trezvenošću navoda.

Oni su jednako razboriti kao Principia, kao da njihov cijeli predmet i svrha nisu bili magijski.

Gotovo svi su napisani tijekom istih dvadeset pet godina njegovih matematičkih studija.

Oni se dijele u nekoliko skupina.

Veliki dio spisa, sudeći po rukopisu oni najraniji, odnose se na alkemiju – transmutaciju, kamen filozofa, eliksir života.

Opseg i karakter tih spisa su zabašurili, ili barem umanjili, gotovo svi oni koji su ih pregledali.

Oko 1650. godine u Londonu je postojala značajna skupina, oko izdavača Coopera, koja je tijekom dvadeset godina oživjela zanimanje za engleske alkemičare petnaestog stoljeća, ali i za prijevode srednjovjekovnih i kasnijih alkemičara.

Trinity, Sveučilište Cambridge.

Postoje neobično brojni rukopisi ranih engleskih alkemičara u knjižnicama u Cambridgeu.

Može biti da je unutar Sveučilišta postojala neka neprekidna ezoterijska tradicija koja je ponovno počela djelovati u tih dvadeset godina od 1650. do 1670.

U svakom slučaju, Newton je očito bio neobuzdani ovisnik.

To je ono što ga je okupiralo “oko 6 tjedana u proljeće i 6 na jesen kada se vatra u laboratoriju nikako nije gasila”, u godinama kada je napisao Principiju – i o tome Newton Humphreyju nije rekao ni riječ.

Štoviše, bio je gotovo u potpunosti obuzet, ne ozbiljnim eksperimentom, nego pokušajem da protumači tajne tradicije, da pronađe smisao u kriptiranim zapisima, da oponaša navodne, ali uglavnom imaginarne eksperimente iniciranih iz prošlih stoljeća.

Newton je iza sebe ostavio veliki broj zapisa vezanih za te studije.

Vjerujem da su veći dio prijevodi i kopije postojećih knjiga i rukopisa koje je sam napravio. No postoje i opsežne zabilješke o eksperimentima.

Površno sam pročitao veliki broj od tih najmanje 100.000 riječi.

Potpuno je nemoguće poreći da su potpuno magične i potpuno lišene znanstvene vrijednosti; a također je nemoguće ne priznati da im je Newton posvetio godine rada. (…)

Newtonov radni stol u Trinityiju i njegov originalni rukopis.

U tim mješovitim i izvanrednim istraživanjima, s jednom nogom u srednjem vijeku, a s drugom krčeći put prema modernoj znanosti, Newton je proveo prvu fazu svoga života, razdoblje života u Trinityju, kada je stvorio sva svoja djela.

Dopustite mi da prijeđem u drugu fazu.

Nakon objavljivanja Principije dolazi do potpune promjene u njegovim navikama i načinu života.

Vjerujem da su njegovi prijatelji, prije svega Halifax, došli do zaključka da je morao biti iscrpljen životom koji je vodio u Trinityju, a koji ga je uskoro doveo do slabljenja uma i zdravlja.

Općenito govoreći, na vlastitu inicijativu ili pred uvjeravanjem prijatelja, napušta studije. (…)

I kada je došlo do preokreta u njegovom životu te je spremio svoje knjige o magiji u kovčeg, bilo mu je lako ostaviti sedamnaesto stoljeće iza sebe i razviti se u lik osamnaestog stoljeća koji predstavlja tradicionalnog Newtona.

Ipak, poticaj njegovih prijatelja da promijeni način života došao je gotovo prekasno.

Godine 1689. umrla mu je majka za koju je bio jako vezan.

Negdje oko pedesetog rođendana na Božić 1692. pretrpio je ono što bismo danas nazvali teškim živčanim slomom.

Melankolija, nesanica, strahovi od progona – piše pisma Pepysu i Lockeu i bez sumnje drugima navodeći ih na pomisao da je poremećena uma.

Izgubio je, prema vlastitim riječima, “nekadašnju postojanost uma”.

Više se nije mogao udubljivati kao prije i nije započeo nikakvo novo istraživanje.

Ta depresija je vjerojatno potrajala gotovo dvije godine i iz nje je izišao pomalo “šašav”, ali još uvijek nesumnjivo s jednim od najmoćnijih umova Engleske – Sir Isaac Newton kakvim ga pamti tradicija.

Godine 1696. njegovi su ga prijatelji konačno uspjeli izgurati iz Cambridgea, a tijekom više od dvadeset sljedećih godina vladao je Londonom kao najpoznatiji čovjek svoga vremena, Europe, a možda i svih vremena, tako se činilo njegovim suvremenicima. (…)

I mislim da je rijetko zagledao u kovčeg u koji je, kad je napustio Cambridge, spakirao sve dokaze o tome što ga je okupiralo i toliko obuzimalo njegov silan i plamteći duh u njegovim sobama, u njegovom vrtu i u njegovom laboratoriju između Velikih vrata i Kapele [u Trinityju].

Ali nije ih uništio.

Ostali su u kovčegu kako bi zapanjili neke radoznale oči osamnaestog ili devetnaestog stoljeća. (…)

http://nova-akropola.hr