Iterview

WIE: Što je ego?

ŠEIK RAGIP: Zanimljivo, kada su preveli Freudove tekstove na engleski, ono što je prevedeno kao “ego”, na njemačkom je "das Ich", što znači “ja”. Tako su se naše moderne teorije ličnosti izgradile upravo na tom poimanju ega u značenju “ja”; mog osjećaja tko sam ja. Sufizam bi se velikim dijelom složio s tom definicijom. Sufizam objašnjava da je ovaj osjećaj sebe, kojeg naziva “osobna duša”, rezultat naše sposobnosti objektivnog sagledavanja sebe, viđenja sebe kao objekta. Ta naša sposobnost daje nam ogromnu moć djelovanja kao i planiranja; daje nam silnu kontrolu. Problem se javlja onda kada počnete govoriti, “Postoji ‘ja’. Tu sam ja, objekt,” tada se tom definicijom odvajate od svijeta. Čim kažem “ja” to odmah podrazumijeva dualizam. Jer, ako postoji “ja”, tada mora postojati i “drugi”. Sa stanovišta sufija, u kojem tražimo jedinstvo, taj dualizam koji je toliko snažan, predstavlja jednu od najvećih prepreka postizanju tog jedinstva. Tko se želi odreći “ja”? Mi se ne želimo sebe odreći; mi smo strašno vezani uz osjećaj “tko sam ja?”  

U suštini, korijen ega leži u tom osjećaju odvojenosti ili individualnosti. Mi se poistovjećujemo s tom odvojenošću, umjesto da se poistovjetimo s dušom, s božanskim u nama. Stupanj naše privrženosti vlastitoj slici o sebi, ili privrženosti našem samozadovoljstvu ili našoj odvojenosti, sprječava nas da istinski slijedimo duhovni put. Priječi nas da doživimo najdublja mistična iskustva, jer upravo u takvim iskustvima često se gubi taj osjećaj vlastite odvojenosti. Jednom je moj stariji kolega rekao, “Svi žele Boga, ali se đavolski bore da izbjegnu jedinstvo!”  

WIE: U vašoj knjizi Srce, jastvo i duša (Heart, Self and Soul), također, definirate ego kao “zbir svih onih sila unutar nas koje nas odvraćaju od duhovnog puta”. Jeli ego kojeg ovdje opisujete ono što u sufizmu nazivate “tiranski nafs?” 

ŠR: Da. U sufizmu najniža razina nafsa ili jastva je nafs ammara ili tiranski nafs, a odnosi se na sve one sile unutar nas koje nas skreću s puta. Mi ih, također, na toj razini nismo svjesni, poričemo njihovo postojanje poput ovisnika koji kaže, “Ja nemam problema s alkoholom. Malo popijem za doručak, malo za ručak, nešto malo između, ali taj problem nemam.” Upravo to poricanje da one postoje, ta nesvjesnost o njima, je ono što čini tiranski nafs nevjerojatno moćnim. Mnogi su od nas na tom stupnju i više nego što bi to željeli priznati. Mislim da je to stadij u koji upadamo, primjerice, onda kada nas netko pretekne na autoputu, ili kada je netko grub prema nama, ili kada nam je povrijeđen ponos ili nas netko razljuti. Tada se spuštamo na tu razinu nesvjesnog, toliko je to nevjerojatno snažno. 

Sufizam govori o nafsima (orig.množina – nufus) kao o prolaženju kroz stadije ili razine. Druga razina se naziva “samooptužujući nafs” ili “nafs kajanja”. U tom ste ih stadiju nešto svjesniji, ali ste još uvijek njima sputani. To je poput, “Znam da ću reći nešto krivo…nadam se da ću se moći suzdržati…ali, prokletstvo, opet ja isto…,” i opet započinjete istom rečenicom i znate da bi trebali zašutjeti, ali ne možete; naprosto nastavljate dalje. U ovom određenom stadiju barem znamo da nismo uravnoteženi – zahvaćeni smo nečim što nije naša najviša razina svijesti – ali i dalje nastavljamo to činiti makar znamo da nas nešto na to nagoni. 

Zatim, kako nastavljamo s radom i jasnije to uviđamo, pokušavamo to nadomjestiti pozitivnim djelovanjem i meditacijom na imena Božja, koja predstavljaju pozitivne kvalitete, malo pomalo, oslabljujemo te sile i oslobađamo se njihove dominacije. Ali, čak i tada, te se sile znaju ponovno javiti u određenim situacijama. Možemo biti pod njihovom kontrolom 99% vremena, osim možda kod vrlo velikih svetaca. Postoji klasična priča o proroku Muhamedu (neka je blagoslovljen i u miru), u kojoj on kasno navečer odlazi u pustinju na molitvu. Međutim, njegova mlada supruga, Aisha, misli da se on sastaje s drugom ženom. Dok je hodao u tišini pustinjom, ona ljutito stupi pred njega, a on ju pogleda i reče, “Ah, Aisha, jesi li to ponijela svog malog Sotonu sa sobom?” A ona upita, “Kojeg malog Sotonu?” On odgovori, “Svako ljudsko biće ima vražićka, mali đavolski dio, svoje nafse”. Ona ga upita, “Čak i ti, o Božji proroče?” A on odgovori, “Da, čak i ja. Međutim, ja sam svoga učinio muslimanom.” Drugo značenje ovog je, “Ja sam svoga upokorio,” jer “muslim” označava onoga tko se pokorava. I dok svi veliki sveci često pokazuju neobičnu strpljivost i samokontrolu u situacijama za koje znamo da bi ih većina nas izgubili, mislim da je, teoretski,  potencijal koji nas stavlja u iskušenje još uvijek tu, izuzev kod najvećih svetaca.   

WIE: Poprima li to iskušenje različite oblike kako osoba napreduje na putu? 

ŠR: Da. Primjerice, ako govorimo o stadijima nafsa, nakon nafsa  kajanja, dolazimo do takozvanog “nadahnutog nafsa,” nadahnutog jastva, u kojem mudrost srca, mudrost unutarnjeg svjetla, počinje ulaziti sve više i više u ličnost, u svijest, te sada zaista imamo alternativu silama ega - kao što su intuicija, osjećaj vodstva, osjećaj povezanosti s istinom. Problem je u tome što su niže sile donekle još na djelovanju. Vladavina ega nikako nije gotova i, naravno, najveća opasnost leži u tome što se ego može početi koristiti mudrošću i svjetlošću, da bi sebe uveličao, umjesto umanjio. Idealno je kad se kaže, “Ova svjetlost nije moja, ova mudrost nije moja. To je nešto što prolazi kroz mene.” Ali, ego želi reći, “To je moja mudrost. Ja znam.” 

Postoji zanimljiva knjiga Mariane Caplan, nedavno izdane, Na pola puta do vrha planine (Halfway Up the Mountain) – a što je loša metafora, jer je to vjerojatno beskrajna planina – ali govori o mnogim opasnostima kada imamo duhovne učitelje koji su na pola puta do vrha planine i koji su se nekako zaustavili na tom stadiju. To je najopasniji stadij od svih ostalih, jer ako se ego poveća istinskom mudrošću, istinskom svjetloću, tada je vrlo teško promijeniti stvari. Zato, jer se ovdje radi o pravoj mudrosti i pravoj svjetlosti. Jedini problem je u tome što ego to počinje pripisivati sebi, a ne nečemu većem od njega. Tako jastvo postaje čvršće, čak iskristalizirano, ali naravno, ono što zapravo želimo je da jastvo postane transparentnije, manje “stvar”, lakše.   

WIE: Sufizam ima tisućljetnu baštinu svetaca, živuća utjelovljenja božanskog, koji su svojim životima pokazali mogućnost življenja oslobođenog tiranije ega. Kako se kod pojedinca koji radi na prevladavanju ega  mijenja izražavanje ličnosti? 

ŠR: Oni i dalje imaju svoju ličnost, ali ona njima ne upravlja. Oni upravljaju svojom ličnošću. Može se reći da je njihova ličnost postala ljepšom. Prožeta je svjetlošću i ljubavlju. To je još uvijek ličnost i to ne znači da su postali neosobni. Oni se međusobno razlikuju. Ali u tome je ljepota, jer je osobnost postala poput posude koja sadrži božansko. Poput glinene zdjele koja upija svoj sadržaj, ispunjena božanskim, ličnost je prožeta božanskim kvalitetama ljubavi, svjetlosti, velikodušnosti i božanske sućuti. I, također, da se izrazim metaforički, zdjela više ne curi.  

Jedan od mojih učitelja nekoć je rekao, “Ako nisi sredio svoj osnovni život i nisi počeo živjeti život mira, stabilnosti, služenja, poštenja, prakticiranja osnovnih vrlina uz meditiranje ili korištenje drugih duhovnih praksi, onda je to poput krave koja pase organsku travu i daje izvrsno organsko mlijeko, ali kada ju muzeš, mlijeko curi u kantu koja je na dnu probušena.”  Užasno rasipno. Vjerojatno nikada nećeš upotrijebiti to mlijeko. Osobnost je vrlo slična ovoj kanti. Određene navike, kao nepoštenje ili nedostatak smirenosti, su poput rupa zbog kojih ne možemo zadržati stanje božanske ljubavi. Mi je gubimo, dok oni veliki ne.  

WIE: U literaturi sufija, ego se često opisuje kao neka vrsta voljnog dijela psihe koji se aktivno suprotstavlja našem duhovnom napretku. Koja to pokretačka sila stoji iza ega? Koji je razlog postojanja ega? 

ŠR: Vjerojatno postoje dva odgovora. Jedan je vlastiti opstanak. Ego se boji promjene, smrtno je preplašen od dubokog mističnog iskustva i preobrazbe, jer s njegovog stanovišta, takva vrsta promjene znači smrt. Ne vjeruje da će to preživjeti. Možda i neće. Radi se o mehanizmu preživljavanja. To je onaj dio svih nas koji želi ostati isti, neka vrsta inertne komponente u svima nama koja kaže, “Nemoj se mijenjati.”  

Drugi aspekt je onaj u kojem se kod sufija ego često povezuje s vragom, sa Sotonom. Zanimljivo je da i Jung govori sasvim isto o našoj sjenci (shadow self), o onome što ne vidimo ili ne prihvaćamo kod sebe, ali također kaže da je to povezano s većim kozmičkim silama, a koje mi nazivamo “sotonske sile.” I nitko ne voli o tome razgovarati. Nije baš popularno. Zapravo, držim tečaj duhovne psihologije u jednoj novoj religijskoj grupi koja je usredotočena na pozitivno razmišljanje, i kadgod dotaknemo ovu temu, kao da sam udario neku od njihovih svetih krava.” “Kako možete reći da zlo postoji? Univerzum je dobar, Bog je dobar!” A dio mene pokušava reći, “Čekajte malo. Gdje god je svjetlo, tamo je i sjena.”   

Izgleda da nije baš sasvim netočno odnositi se prema nafsima kao da su motivirani poput osobe. Na jednoj razini to je metafora, ali na drugoj pak razini čini nam se da djeluje kao entitet. Šeik Tosun Bayrak često je govorio o nafsu kao o “lopovu,” nekomu tko želi ukrasti ono što je lijepo i vrijedno u našim životima. Gotovo kao sluga Sotone, čiji je posao stavljati našu vjeru u kušnju. Znao nam je također reći, “Budite posebno oprezni nakon što ste posjetili Hajj (hodočašće u Meki), nakon što ste stvarno nešto duhovno napravili, jer lopovi obično ne idu u prazne kuće, već tamo gdje nečeg ima…” Kada rastete i mijenjate se, u određenom se smislu može aktivirati suprotna sila.  

WIE: Što sufizam preporuča kako sebe sačuvati od ovakve podrivajuće sile unutar naše psihe?  

ŠR: Jedan od načina o kojem je Šeik Tosun govorio je sljedeći: “Što činite kada lopov noću uđe u vašu kuću, a vi ste u vašoj spavaćoj sobi i čujete ga kako se naokolo šulja trpajući svijećnjake u svoju kesu? Ako za njim pojurite niz stepenice s nožem u ruci, lopov će također imati nož. Ako u ruci držite pištolj, lopov će ga također držati. Bez obzira što u kući imate, lopov će imati isto. On će zrcaliti tu silu koju koristite protiv njega i to će biti strahovito destruktivno.” I što će te učiniti? Njegov odgovor je, “Upalite svjetlo!” Lopov je kukavica i ako vi upalite svjetlo svjesnosti tijekom procesa, lopov će pobjeći. Vi se ne borite. Vidite, najgluplja stvar na svijetu je boriti se sa Sotonom. Postoji mnogo krasnih priča u sufizmu i drugdje, koje govore o tome što se događa kada se pokušate boriti sa Sotonom, pogodite tko je pobjednik? To je loša zamisao. 

WIE: Postoji jedan poznati odlomak iz Kurana u kojem Muhamed, nakon povratka iz bitke, govori svojim sljedbenicima, “Sada napuštamo rat koji je manje svet zbog rata koji je više svet – rata protiv nafsa.” U svjetlu onoga što ste govorili da se ne treba boriti protiv ega, što mislite o Prorokovoj naveliko citiranoj metafori duhovne borbe?  

ŠR: Mislim da je to učenje savršeno za ono vrijeme. Ali morate shvatiti kontekst. Muslimani su se upravo vratili iz bitke sa stanovnicima Meke, koji su imali više novaca, više konjanika, bolju opremu, bolje oklope i bolje oružje. Ali, uz pomoć vjere, snage i Božje milosti oni su pobijedili. Stoga, oni se vraćaju iscrpljeni, ali s osjećajem, “Sjajno, uspjeli smo! Mi smo veliki ratnici, gledajte što smo učinili! Isprebijali smo ih na mrtvo ime! Isprašili smo turove svim tim nevjernicima iz Meke!” I upravo u tom trenutku je Muhamed rekao, “Sada idemo u veći rat!” Obraćao se tom malom djeliću ponosa. 

Mislim da je problem u tome, što mi namjeravamo učiniti, kada čujemo za “sveti rat” – zbog njega se vrlo lako postaje bijel ili crn. U ratu znate tko su vam saveznici i tko su vam neprijatelji. Ali duhovni put mnogo je suptilniji. Nafs vam nikada ne kaže, “Ja sam tvoj neprijatelj. Ja ću te skrenuti s tvog duhovnog puta. Želim da manje meditiraš. Želim da manje radiš. Ja ću tebe već srediti!” To ne čini na taj način. Kaže nešto poput ovog, “Došao si s puta, zašto se ne opustiš. Nemoj se iscrpljivati, više se naspavaj. To je dobro za tvoje zdravlje. Ja sam tvoj prijatelj. Na srcu mi leži sve ono što je za tvoje najveće dobro.” Stoga, ovo je vrlo komplicirana stvar. Također, često to nazivamo “unutarnjim svetim ratom”, što nije dobro, jer rat zvuči nasilno. Mislim, da je daleko sofisticiranije reći  da je to zapravo unutarnji trening – način na koji trenirate krasnog, inteligentnog psa ili konja, a u određenom smisli i dijete. Mislim da je preobrazba kroz ljubav daleko zdravija i pametnija. 

WIE: U sufizmu se odnos sa šeikom ili učiteljem uvijek smatrao neophodnim za pomoć dervišu da nadvlada ego. Postoji Rumijev citat u kojem kaže, “Tko god putuje bez vodiča potrebno mu je dvjesto godina za putovanje od dva dana.” Na koji način odnos sa šeikom pomaže dervišu da ostavi ego iza sebe? 

ŠR: Vrlo prikladna metafora dolazi od njemačke psihologinje, koja je također sufi. Ona je rekla, “Sebe možete dovoljno jasno vidjeti da učinite trivijalne promjene u sebi, isto kao kad se porežete, možete si sami staviti zavoj. Ali fundamentalne promjene ne možete napraviti sami jer ste preblizu. Ne možete vidjeti strukturu. Od drva ne možete vidjeti šumu.” Dodala je, “Možete staviti flaster na vlastitu ogrebotinu, ali sami ne možete izvaditi svoje slijepo crijevo.” Ovakva vrsta operacije ekvivalentna je onome što šeik može učiniti za vas, a to je fundamentalna promjena. Mnoge stvari možete učiniti za sebe, ali postoje određene duboke razine koje ne možete sami doseći. Jednostavno ne možete.  

WIE: Danas je sve veći broj duhovnih praktikanata na Zapadu koji smatraju da nije potrebno imati duhovnog učitelja ili vodiča. Pod utjecajem učenja koja ne priznaju autoritete, kao što su Andrew Harvey i mnogi drugi, sve je više ljudi koji pokušavaju sami sebe voditi na putu prevladavanja ega, često birajući način prakticiranja i ideje iz različitih tradicija za koje misle da će im najviše pomoći u njihovom traganju. U Osnovnom sufizmu (Essential Sufism) napisali ste, “Ego se boji izgubiti kontrolu, a još se više boji svog nestanka. Stalno iznalazi razloge zbog kojih odbija otići…” Općenito, mislite li da je ovaj impuls da se duhovnim putom ide sam, bez učitelja, vjerojatno samo još jedno očitovanje neumoljivog ponašanja ega da kontrolira naš život?  

ŠR: Da. To je jedan od odgovora. Ali, postoji paradoks. Moji učitelji rijetko su mi govorili što treba učiniti. Na jednoj razini, morao sam raditi. Morao sam stvoriti vlastite molitve. Moj ljubljeni prijatelj Haridas Baba rekao je prije mnogo godina, “Mogu ti kuhati, ali ne mogu jesti umjesto tebe.” Stoga, učitelj može pripremiti gozbu koju ćeš ti dalje zgotoviti. Možeš li napraviti to isto i s uputama za pripremanje gozbe iz prekrasnih recepata, koji se mogu kupiti za $9.95 i $15.95? Dobro, neki ljudi bi rekli da se to može. Moje osobno iskustvo je da su me moji učitelji toliko nadahnuli i mislim da bez toga ne bih imao dovoljno strpljenja ustrajati na putu, da nije bilo njihove ljubavi, prihvaćanja i njihovog vlastitog primjera. Nisam siguran da bih imao hrabrosti vidjeti sebe posve iskreno i jasno, da nije bilo te spoznaje da su me oni jasno vidjeli i da su me još uvijek voljeli i prihvaćali. 

Ali, što je još važnije, ja vidim učitelja kao izuzetno moćan primjer, primjer koji pokazuje da je preobrazba moguća. Kako znati da je to moguće? Zato jer postoji tamo netko čija se ličnost promijenila, čije je biće prožeto svjetlošću i ljubavlju. Također, mislim da postoji više ezoterijskih aspekata. Iskreno mislim da određene duhovne prakse nemaju nikakvu moć osim ako vam ih ne preda vaš učitelj. Inače neće djelovati. Stoga, mislim da ova priča o tome da smo sami sebi učitelji, zanemaruje važnost prenošenja loze i inicijacije. Duhovni put nije samo logika ili mehanika. To nije psihološki ili duhovni bodybuilding. To je nešto mnogo suptilnije. Mislim da postoji energetska veza s učiteljem. U sufizmu to nazivamo rabita al kalb, povezanost srca. 

Vjerujem da je bilo slučajeva u kojima je veza uspostavljena bez živućeg učitelja. Mislim da je Sveti Franjo to imao s Isusom. Ali, to je rijetko. Koliki su od nas Sveti Franjo? Vrlo ih je malo. Moji učitelji su znali reći, napola se šaleći, da je mnogo bolje imati mrtvog učitelja nego živog učitelja, jer vas previše ne gnjavi. Ne govori vam. Nije kritičan. Jedino što kaže, “Ljubi, budi sretan, nemoj se brinuti,”  jer što bi vam drugo mogao i reći u svojim pisanim tekstovima? On vam ne može reći, niti ljubazno ni neljubazno,“Znaš li ti uopće što radiš dok prakticiraš. Zašto to više ne prestaneš raditi?” Kada se radi o suptilnim trikovima nafsa, vrlo je korisno imati učitelja, jer neki ljudi počinju lutati šumom a da to i ne znaju. Doista vam treba netko tko će vam reći, “Dečko, probudi se! Upravo si skrenuo za devedeset stupnjeva, a pojma nemaš.”

  
WIE: Ranije ste spomenuli da se ego može činiti snažnijim, kao odgovor na naše duhovne napore. U knjizi Srce, jastvo i duša, također ste opisali kako se vaše prvo svjesno iskustvo tiranskog nafsa, ili negativnog ega, pojavilo u vama odmah nakon vaše odluke da formalno zatražite da postanete derviš (sufi inicijant). Zašto baš onda kada se netko dublje posveti duhovnom traganju, ego postaje vidljiviji. 

ŠR: Mislim da je većina ljudi, posebno prije nego što krenu u duhovnu potragu, apsolutno pod dominacijom tiranskog nafsa. Ako upotrijebimo metaforu faraona, unutarnjeg tiranina, tko je najbolji vladar? To nije vladar koji treba pozvati trupe da bi održao red. To je vladar koji izdaje naredbe i svi kažu, “Mi moramo poslušati.” To je vladar čiji autoritet nije upitan. Meni se čini da sve dok netko ne stigne na duhovni put, vladaru je lako, jer nema protivljenja. Nema pobune. Ali kad krenemo na duhovni put javlja se buna, i ono što se na neki način događa je da se sile tiranskog nafsa skrivene u podzemlju naglo otkrivaju. Njihovo otkrivanje zapravo je slabljenje njihove moći, jer više nisu nesvjesne. Ali ono što se tada događa je paradoksalno, vrlo često, kada se krene na duhovni put, odjednom vidite snagu nafsa i pomislite, “Ah, Bože moj! U gorem sam stanju nego što sam mislio.” Problem je u tome što vi zapravo niste znali u kakvom ste lošem stanju prije bili. Niste se s time borili. Stoga, kada to prvi puta vidite, u šoku ste.

Jedno od naših najvećih blagoslova predstavlja post od zore do sumraka tijekom mjeseca Ramazana. Jedan od razloga je i taj što je to izutetno ogledalo za nafs. Gubimo strpljenje. Govorimo, “Ne želim postiti. Želim spavati.” Ili, “Danas moram voziti. Možda ne bih trebao postiti.” Počinjemo čuti glas nafsa. Jedan od velikih blagoslova posta ili bilo koje asketske prakse je taj da počinjemo čuti glas koji se suprotstavlja, koji kaže, “Ne radi to. Ovo mi se ne sviđa.” Pomalo je poput Čarobnjak iz Oza. Tu je taj jaki, moćni glas i misliš, “Zbilja je tu neki mali čovjek iza zavjese.” Što ga jasnije vidite, to više uviđate da je to varalica, i time oslabljujete njegovu moć. 

Vidite, opasnost je u tome što neke asketske prakse to uvijek ne čine. Purohit Swami, jedan od velikih indijskih učitelja ovog stoljeća, napravio je briljantan prijevod Patanjalijevih Yoga sutri, u kojima kaže, “Susreo sam se s mnogim praktikantima hatha yoge, svaki je od njih imao jaku volju i razvio je veliku sposobnost i moć – i u samom procesu vrlo snažan ego.” Stoga, ako radite samo asketsku praksu, bez konteksta u kojem znate da se tu radi o praksi promatranja sebe, opasnost naravno leži u tome da ćete hraniti vaš ego - “Ja sam postio cijeli mjesec!” Zanimljivo je da u Islamu ne možete postiti više od mjesec dana, i to se djelomično odnosi na ovaj problem vlastite važnosti: “Dobro, ti si postio samo 28 dana, ali ja sam postio 35!” Stoga, asketizam daje nevjerojatan potencijal za inflaciju ega; ali pak s druge strane, ako to činimo unutar konteksta, “Promatraj što se događa, promatraj proces,” tada doista može strahovito umanjiti ego. 

WIE: Prilikom istraživanja ove teme, shvatili smo da ortodoksni kršćanski askete često ublažavaju svoju disciplinu kada su gosti prisutni, tako da se pred drugima ne bi isticali u strogosti prakticiranja discipline.  

ŠR: U sufizmu postoji tradicija koja je snažno usredotočena na umanjivanje ega na takav način. Zove se Malami tradicija ili “put krivice.” Ono što će Malami učiniti, znajući da ego želi da se za njega znade i o njemu dobro misli, je to da će postati nevidljiv ili će namjerno ublažiti svoje prakticiranje tako da bi drugi ljudi mislili da on zapravo i ne radi puno. Oni, primjerice, nikada ne nose posebnu odjeću. Nemaju čak ni posebno mjesto sastajanja. Izbjegavaju sve zamke, jer znaju da ego voli zamke. Imam jednog vrlo dragog prijatelja koji je veoma poštovan učitelj te tradicije. Viđao sam ga kako ulazi u našu džamiju u Istanbulu i izgleda poput nekoga tko je upravo došao s ulice, a ne kao učitelj u posjetima. On je divan, sjajan učitelj. Mnogi Sufiji imaju taj kvalitet – nasuprot pokazivanja svoje prakse drugim ljudima, stoji gotovo namjerno pokazivanje da je nemaš, a zatim trčiš moliti svoje molitve tamo gdje te nitko ne može vidjeti. Stoga, u tom smislu, to jest poput rata. Poput rata protiv ega. Vrlo je sofisticirano. To je kao, “Što god ti želiš, ja ću suprotno učiniti. Želiš lijepo izgledati? Želiš da te vide? Mi ćemo postati nevidljivi. Svaki put kada budemo vidljivi ja ću se pobrinuti da ne izgledamo onako kako ti želiš.” Ovo je nevjerojatna disciplina. 

WIE: Znači vi govorite o tome da se bilo koji aspekti sebe, koji trebaju duhovno rasti, mogu razviti u kontekstu duhovnog traganja?  

ŠF: Da. Mislim da je razvijanje ega na način da mu se samo ugađa, izvan konteksta duhovnosti, naivna pogreška.

WIE: Govorite o egu na mnogo različitih načina. Jednu stvar koju smo primijetili tijekom istraživanja ove teme je da “ego” predstavlja riječ koja se tradicionalno različito tumači od strane teoretičara psihologije, za razliku od duhovnih tradicija. Duhovne tradicije upotrjebljavaju riječ “ego” u smislu neprijatelja duhovnom putu, jer ego nagonski želi pod svaku cijenu održati i sačuvati naš osjećaj odvojenog sebe, naš identitet. Zapadna se psihologija uglavnom prema egu odnosi u pozitivnom smislu, ili kao prema našoj ličnosti ili kao prema zbiru sposobnosti ili funkcija koje su nam potrebne za djelotvoran život. No, transpersonalna psihologija u svom pokušaju da spoji psihologiju i duhovnost, čini se da često zna zamagliti tu razliku, odnoseći se ponekad prema egu kao prepreci koju treba prevladati, a ponekad kao prema ličnosti. Nije li, međutim, nužno, ako zaista želimo pobijediti u našoj potrazi za oslobođenjem, da točno znamo s kojom se to preprekom moramo suočiti i da ne ispuštamo iz vida negativan ego – neprijatelja puta? 

ŠR: Iz sufi perspektive, jedna vrlo važna komponenta u borbi za vlastiti duhovni razvoj je služenje – služenje ljudima ali i svijetu, svemu stvorenom. Jedan od važnih alata da to učinimo je struktura ličnosti, uključujući ego - osjećaj sebe. No, čak iako radite na tome da se oslobodite tog osjećaja odvojenog jastva, a što je zadnji stadij, dolazite u paradoksalnu situaciju, jer u namjeri da to postignete, upravo vam je taj vaš dio potreban. To je zvijer na kojoj Buda jaše. Kad pogledate budističku Mahayana tradiciju, u kojoj prolazite kroz iskustvo nirvane, tada prolazite kroz iskustvo jedinstva i odbacivanja svega onog što vas odvaja od tog jedinstva. Ali, vraćate se natrag da služite. Razlika je u tome što je vaša ličnost čvrsto pod vašom kontrolom. Ona je alat kojim se koristite. Ona nije vaš gospodar.  

WIE: Znači, u ovom slučaju govorimo o egu kao ličnosti, nasuprot identitetu ili vezanosti za vlastitu sliku o sebi? 

ŠR: Zapravo, ego je bitan dio ličnosti. To nije čitava ličnost, ali naravno kada kažete “ja” onda je to dio vaše ličnosti, srž oko koje je ličnost izgrađena. Individualna ličnost izgrađena je na toj smiješnoj zabludi da smo odvojeni. Izgrađena je oko “Tko sam ja?” i “Što sam to učinio?” “Što me motivira?” “Koje su moje želje?” “Kakvi su moji odnosi s drugima?” Kobna je pretpostavka da postoji neko “ja” koje ima odnose, ili postoji neko “ja” koje ima želje. To je klin o koji se kvači čitava ličnost. 

WIE: Ali, izgleda da se ovdje radi o vrlo specifičnom egu kojeg se duhovne tradicije pokušavaju riješiti, a to je ego kao identitet, to jest inzistiranje “Ja moram cijelo vrijeme znati tko sam i izvrnut ću stvarnost pod svaku cijenu da sebe vidim onakvim kakvim se želim vidjeti, da bi sačuvao čvrsto opipljiv pojam o sebi.” Ovo se čini, barem potencijalno, nečim vrlo dalekim od ličnosti same. 

ŠR: Ali, ako iščupate tu predodžbu odvojenog “ja,” odvojenog “mene” – ne ostaje mnogo od ličnosti na koju se možete osloniti. Što onda ostaje? 

WIE: Ranije ste spomenuli, a to je također i moje iskustvo s velikim učiteljima koje poznajem, da kada nestane ta potreba da imamo osjećaj odvojenog jastva, potreba da znamo tko smo, ličnost se ispunjava nečim drugim. Stoga, ličnost još uvijek postoji; postoji struktura. Ali njome više ne upravlja kompulzivna tjeskoba i strah u svrhu očuvanja identiteta. Toga više nema, ono što je ostalo je posve ljudsko izražavanje nečeg svetog.  

ŠR: Postoji ličnost, ona koja se razvila iz onoga što se u početku formiralo oko onog početnog osjećaja odvojenog jastva. Želim reći da u određenom trenutku osjećaj sebe je bitan za ljudski razvoj. Ne možete se bez njega razviti. Vjerujem, da bi mi bez tog osjećaja sebe, vjerojatno bili divlji ljudi bez previše inteligencije.

Mislim da su tijekom ljudskog razvoja mnogi veliki sveci razvili svoju ličnost. Razvili su način razumijevanja i odnosa prema ljudima. Ona se transformira, ali još uvijek postoji struktura koja im dopušta da razumiju probleme ljudi koji im dolaze. Zato se slažem s vama da ličnost na kraju postaje božanski ispunjenom strukturom, i nema više sposobnost da osobu uzdrma ili da se izopači na način kako je to znala. No, mislim da je struktura izrasla iz osjećaja “ja,” iz ega. Tijekom normalnog razvoja, osoba razvija ego i strukturu ličnosti. Idealno je da ih tijekom normalnog duhovnog razvoja transcendira.

Ali, doista mislim da je ugađanje rastu ega apsolutno krivo. U drugu ruku, izbjegavanje ega je krivo. Mislim da pravi odgovor leži u tome da odražavamo taj rast u kontekstu duhovnog. Ovo je intrigantno, jer govorimo o dvije različite razine. Jedna je normalno sazrijevanje i rast ega. Ali, istovremeno, to nije sve što se događa. Postoji druga razina. Nešto se daleko veće ovdje zbiva. Sve to stoji u širem kontekstu. Ovo sazrijevanje i rast se događaju, ali postoji veća cjelina čiji je to dio. Moguće da je to Jung rekao, “Rasti, ali ti si samo dio svijesti, nemoj se napuhati. Ti si koristan, ali nisi predsjednik cijelog sustava. Postoji više jastvo i ne moramo ga sada jasno vidjeti, ali to je ono s čim ćemo se na kraju stvarno povezati.” Mislim da je to jedan od načina gledanja kako ova dva aspekta idu zajedno. To je stvar konteksta.

     
WIE: Čini se da je jedan od glavnih ciljeva transpersonalne psihologije povezati uvide zapadne psihologije i mudrost duhovih tradicija. Ali, jesu li na neki način tradicije manjkave? Da bi sufizam bio cjelovit, treba li ga uveličati psihologijskim metodologijama podupiranja ega? Primjerice, mislite li da bi vaš duhovni učitelj, Šeik Muzaffer, bio prosvjetljeniji čovjek i bolji učitelj da se podvrgao zapadnoj psihoterapiji ili da je bio pod utjecajem pogleda zapadne psihologije? 

ŠR: Vi pitate nekoga tko je prilično potkovan u tome. Ne mislim da bi on bio bolji čovjek ili da bi postigao višu duhovnu razinu podvrgnuvši se psihoanalizi, iako postoji čuvena izreka u sufizmu: “Oni koji poznaju sebe, poznaju svog Gospodina.” Sasvim sigurno da je psihoanaliza jedan vrlo moćan način spoznavanja nekih stvari o sebi. Moj uvid je, da je njegovo cjelokupno obrazovanje kao sufija išlo toliko duboko da je postigao razinu vlastitog razumijevanja i duhovnosti, koje je na neki način bilo cjelovito. Dakako, mogao je možda biti bolji duhovni vodič drugima da je znao više o zapadnoj psihologiji. Nisam siguran. 

WIE: Zašto to kažete? 

ŠR: Pa, za razumijevanje nekih mehanizama izobličavanja u kojima su se još uvijek njegovi učenici znali zaglaviti, moglo mu je pomoći razumijevanje projekcije, racionalizacije i procesa represije. 

Dakako, moje je iskustvo da je on intuitivno razumijevao dubinu psihe na vrlo moćan i izravan način, tako da bi teoretske konstrukcije možda to izobličile ili ograničile. Osjećao sam da me tako duboko vidi i tako dobro pozna, i samo nagađam da bi se to možda nešto promijenilo pod utjecajem teorije ličnosti. To je vrsta direktnog znanja i mislim da kada stavimo teoriju između znanja i objekta znanja da ima tendenciju da se iskrivi. 

Imao sam predivnog učitelja, Moshea Feldenkraisa, koji je nevjerojatan učitelj pokreta i tjelesnih funkcija. Mogao je raditi direktno s bilo kime – od onih s najtežim fizičkim nedostatkom, urođenim ili izazvanim nesrećom, pa do velikih atletičara i glazbenika – u svrhu poboljšanja njihovih funkcija. I on je rekao, “Kada s nekim radim ja čak niti ne mislim u rečenicama, jer gramatička struktura bi se ispriječila između mog nervnog sustava koji doživljava iskustvo nervnog sustava osobe koju dodirujem.”

Stoga, s ovog mjesta bih predložio da možda previše psihologije, u kojoj je mnogo teorije, nije nužno korisno. Kada netko ima tu sposobnost da njegov nervni sustav dodirne tuđi, da njegova duša dotakne drugu dušu, i kada stigne do tog mjesta – a ne stiže do njega studirajući teoriju – tada teorija samo smeta.  
 
WIE: Što se tiče toga bi li Šeik Muzaffer bio bolji učitelj da je znao psihologiju, izgleda da od tamo od kuda njegova sposobnost vodstva stvarno dolazi, teoretsko znanje mu ne bi nimalo pomoglo. .  

ŠR: Da, da. Mislim da to vrijedi za sve velike duhovne učitelje. Nitko ih nije učio kako podučavati. Ovdje je potrebna učiteljska svjedodžba koja kaže, “U redu, sada ova osoba zna teoriju, prošao je praksu pod nadzorom, sada može podučavati.” Dakle, tko je naučio velike duhovne učitelje? Nitko. Oni su bili sposobni primiti duhovno vodstvo iz same duhovne srži, iz izvora mudrosti. Učili su iz tog vrlo stvarnog, neposrednog mjesta, koje je izvan osobnosti i izvan ograničenog životnog iskustva kojeg svaka osoba ima. Kada je netko u dodiru s onim što je veće odo sobnog jastva, tada je on u dodiru s onom mudrošću koja je veća nego naša osobna povijest. Stoga, što više o tome razmišljam, kažem - ne, psihologija mu ne bi pomogla. 

Iz časopisa "SVJETLOST"

Prevela: Maja Cvjetanović Laboš