IGRA NA SEBI JE NALAŽENJE SEBE
Igra na sebi nije traganje za Bogom. Riječ je o nalaženju tragaoca. Onaj koji traga je ono što se treba naći. Lako će te Bog pronaći ako stalno živiš na istoj adresi, tj. ako ti sam prestaneš lutati.
Ostavi transcendentalna pitanja po strani – od njih nećeš imati nikakve koristi. Mi smo isuviše uobraženi da bi shvatili čak i veoma proste stvari: čovjek nema čime sebe naći!
Ne snalazimo se čak ni u racionalnom svijetu – ulazak u iracionalne vode značio bi izlazak iz zdrave pameti. Glumimo bogove, a nismo ni ljudi – otuda licemjerje.
Nevjernik vjeruje samo u ono što vidi.
Vjernik vjeruje i u ono što ne vidi, a igra na sebi se sastoji u tome da čovjek ne vjeruje ni u ono što vidi ni u ono što ne vidi.
Igra je avantura, istraživanje unutrašnje stvarnosti – zbog toga u igri nema mjesta za vjeru.
Sve je na ovom svijetu i bitno i nebitno, i korisno i beskorisno.
Vjera, međutim, zna biti i opasna. Tko vjeruje? Onaj koji ne zna.
A što čini onaj koji hoće da sazna? Ne vjeruje.
To ne znači da takav čovjek ne vjeruje u Boga, već da ne vjeruje u um sam po sebi, on ne vjeruje u instrument vjere i nevjere.
Igra na sebi, dakle, nije ni teizam ni ateizam, već smjelost da se ispita stvarnost.
bglavac
irida
