Moj stric, prije nego što nas je napustio i otišao tamo gdje ćemo se svi jednom sresti, ostavio mi je malu knjižicu naslovljenu – Pjesme, pjesme u prozi i soneti.

U posveti, 6.8. 2002. (na moj rođendan), mjesec dana kasnije nas je napustio, piše: Dragoj mojoj nečaci koja je u mojim pjesmama našla puno ugođaja sebi bliskih i dragih.

Stric Branko

 

On i moj tata Veseljko, koji mu se ubrzo pridružio, svako su se ljeto vraćali na svoj rodni Pelješac, zaljubljeni u prirodu, nebo i more. Jedrili su, lovili ribu na sve moguće načine, od mreža, vrši, pendulanja, puške i ponekad jedreći na dulje ture prema Mljetu, Dubrovniku ili Korčuli, kao dva Robinzona, noćili na plažama. Tata je sa svog prozora gledao Mljet i dio Korčule, a po lijepom vremenu vidjelo se i Lastovo, a dundo Branko Korčulu.

 

Zadnjih godina, kada je tata sjedio u kolicima na terasi, gledajući u pučinu sa svoje terase, poput starog kapetana, znao je reći – koliko će puta još moje oči gledati sunce koje izranja iza brda na istoku i u smiraj dana uranja u more na zapadu. Koliko je samo slika snimio, tog čudesnog zalaza, koji ga je uvijek ostavljao bez riječi.

 

Jednom mi je rekao, znaš Maja, što je moj reiki? Moj reiki (bili smo na čamcu) je ovo, i rukom je pokazao more, strme pelješke šumovite obronke, bezbrojne male plaže, dok smo osjećali miris mora i slušali zvuk laganog udaranje valića o bok čamca. Priroda je moj reiki i moj bog. Posve sam ga razumjela.

 

Dragi moj tata i dragi moj dundo (čiji je pepeo, po njegovoj želji prosut u pelješki kanal, tako se zove dio mora kojeg je najviše volio), nisam ni sanjala da će mi se ukazati prilika da ovu emociju podijelim s drugima, s onima koji će zavibrirati slično, a vjerojatno će nekima to vaše iskustvo biti blisko i poznato.

Vaša Maja

 

Na kraju puta

 

Poslije uzbrektale svjetske buke

evo me u tišini usnule luke,

gdje čuje se u noći glas čuka

usred mrklog ponoćnog muka.

 

Koliko sam žudio u nju doći,

a sada plovim u besanoj noći

usred uspomena, beznadnim tragom,

među rasutim zvijezdama, izgubljenim blagom.

 

I kada osvane sunce, more oživi,

ali vjetar nije više prijatelj stari

što napinje jedra i grudi žari.

 

Njegov ledeni dodir kroz krv se širi.

dok cvjeta kadulja i ružmarin k'o prije,

Sve je ostalo isto svima, a meni nije.

6. 4. 1981.