HERMAN HESE

Mudrost se ne može saopćiti. Mudrost koju mudrac pokušava saopćiti, zvuči uvijek kao ludost.

Kad se drvetu potkreše krošnja, iz stabla izbijaju novi izdanci. Tako se često i duša oboljela u cvatu vraća u proljetno doba začetka i djetinjstva prožetog slutnjama, kao da će tu otkriti nove nade i nastaviti prekinutu nit života.

Izdanci sočno i naglo bujaju iz stabla, ali je to samo prividni život i iz njega nikad neće izrasti krošnja.

Ozbiljnost nastaje zbog precjenjivanja vremena!

Ali u vječnosti vrijeme ne postoji, vječnost je samo trenutak, taman dovoljan za jednu šalu.

Svijet je lijep kada se promatra bez želje za traganjem, jednostavno, kao dijete.

Ništa nije bilo, ništa neće biti, SVE JESTE, sve ima svoje bivanje i sadašnjost.

Svi grijesi u sebi već nose oproštaj.

Ne valja kada čovječanstvo prenapreže mozak i pomoću razuma pokušava uređivati stvari koje uopće nisu pristupačne razumu.

Tada se rađaju ideali kao što su ideali Amerikanaca ili Boljševika, koji su, i jedni i drugi neobično razumni, ali koji ipak vrše nasilje i pljačku nad životom, jer ga tako naivno uprošćuju.

Slika čovjeka, nekada visok ideal, počinje se pretvarati u kliše. Možda ćemo je mi luđaci oplemeniti.

Ako nekog mrzimo, onda u njegovom liku mrzimo nešto što je usađeno u nama samima.

Ono što nije u nama samima, to nas ne uzbuđuje.

Sretni smo samo onda kada od sutrašnjeg dana ništa ne tražimo, a od današnjega sa zahvalnošću primamo ono što nam nosi.