Nikada nećemo zaboraviti one nepobjedive ljude koji ni onda kada su im spaljivali knjige, razbijali retorte, dizali na njih sjekiru i mač i pripremali im lomaču nisu ustuknuli pred zadaćom da otkriju činjenice i ideje koje su svakim danom remetile njihovu teško stečenu duševnu ravnotežu i podržavale u njima potrebu za naporom uvijek usmjerenim prema novim osvajanjima.
Tim je riječima francuski povjesničar umjetnosti i esejist Élie Faure (1873. – 1937.) pokušao opisati borbeni duh stvaralačkog optimizma renesanse, razdoblja u europskoj kulturi koje nas inspirira svojom snagom.
Élie Faure
Renesansa se oslanjala na neposredan odnos čovjeka i kozmosa kakav je baštinila iz helenske antike te kao produkt nastaje svestran i aktivan čovjek koji ne odvaja kontemplaciju od svakodnevnog života, onaj koji kroz univerzalne ideje humanizma otkriva u samome sebi dio kozmosa i snagu za vlastiti rast.
Međutim, renesansa se nije dogodila ”preko noći”, započela je davno prije kroz djela ljudi koji su svojim borbenim duhom lomili dogmatsku sliku svijeta u kojem su živjeli te tako, svjesno ili nesvjesno, krčili puteve budućim generacijama.
Jedan od tih ljudi svakako je bio i Herman Dalmatin, koji je širinom svog duha pridonio promjeni europske srednjovjekovne slike svijeta u XII. stoljeću kad započinje razdoblje razvijenog srednjeg vijeka ili renesanse srednjeg vijeka (razvoj gradova, trgovine i gospodarstva, grade se katedrale, samostani, utemeljuju prva sveučilišta, raste broj pismenih i školovanih ljudi…).
MALO POZNATA BIOGRAFIJA
Hermanov prevodilački i filozofski rad u dobroj nam je mjeri poznat jer su se njegovi suvremenici i kasniji istraživači služili njegovim tekstovima i prijevodima, međutim to ne vrijedi za njegovu biografiju.
O njegovom se životu malo zna.
Pretpostavlja se da je rođen na prijelazu iz XI. u XII. st., i to u Istri što nam i sam potvrđuje.(1)
U literaturi i povijesnim izvorima predstavljen je kao Hermannus Dalmata.
Zašto Dalmata?
Pretpostavlja se zbog blizine njegova zavičaja s Dalmacijom jer istočni dio Istre bio je sve do XI. st. pod vlašću hrvatskih vladara.
Poznat i kao Sclavus (2), de Charintia, Secundus (da bi se razlikovao od prethodnika mu benediktinca Hermana Contractusa – Hromog, svestranog pjesnika i učenjaka).
Osnovno obrazovanje najvjerojatnije je stekao u nekom od istarskih benediktinskih samostana.
Od njega također saznajemo da mu je za vrijeme studija u Chartresu i Parizu učitelj bio Thierry iz Chartresa, poznat po zborniku tekstova o sedam slobodnih vještina (septem artes liberales) pod nazivom Heptateuchon.
Thierry je u svome Heptateuchonu analizirao sedam slobodnih vještina prema spisima grčko-rimskih autora.
Thierryju Herman kasnije posvećuje svoj prijevod Ptolemejeva djela Planisfere,a što je u njemu vidio najbolje oslikava dio uvoda gdje Herman kaže:
Vama moj brižljivi učitelju Thierry, u kome, u to ne sumnjam, ponovno živi Platonova duša, koja se zbog sreće (nas) smrtnika spustila s neba…
Kad je Thierry imenovan kancelarom Katedralne škole u Parizu, iz koje se razvilo Sveučilište u Parizu, Herman odlazi za učiteljem kod kojega završava studij oko 1135. godine.
Tom prilikom sprijateljuje se s Englezom Robertom iz Kettona s kojim dijeli putovanja i pustolovine, a kasnije će s njime dijeliti i svoja filozofska nadahnuća kao i prevoditeljsku djelatnost.
Zajedno odlaze na istok, proputovavši Francusku, Italiju, Dalmaciju, Grčku.
Uz velike i po život opasne napore stižu u Aziju, zadržavaši se najviše u Siriji (3) gdje studiraju jezike, posebno arapski.
Anonimni kroničar II. križarskog rata spominje Kettona i Dalmatina kako su boraveći među Saracenima, koji su za kršćanski svijet važili kao “najokrutnija vrsta ljudi”, uspjeli ovladati arapskim jezikom.
U to je vrijeme malo kome padalo na pamet da se i susretne s Arapima, osim s mačem, a kamo li da boravi među njima te uči njihov jezik i pismo.
Nakon toga morskim se putem vraćaju u Španjolsku gdje se obojica s velikim žarom bave studijem astrologije/astronomije na temelju arapskih tekstova koji su sinteza grčke, indijske, kaldejske i egipatske mudrosti, njihova znanja i iskustva.
Uz rijeku Ebro susreću Petra Časnog koji ih je privolio da prevedu neke islamske vjerske tekstove, uključujući i sam Kuran.
Petar Časni, deveti opat reformiranih benediktinaca s matičnom opatijom u Clunyju, potiče i promiče prve islamske studije na europskom tlu.
Kršćanska Europa tada strepi pred vrtoglavim širenjem islama koji izaziva osjećaj nelagode, strah od nepoznatog i zbunjenost.
Pojedinci poput Petra Časnog odlučuju se za drugačiji pristup, tj. da upoznaju islam i približe ga Europi te da, umjesto mačem, muslimanski svijet uvjere u nadmoć kršćanskog svjetonazora, kako sam kaže, perom i razumskim argumentom.
Čini mi se stranim, što ustvari možda i jest, da čovjek koji je od vas prostorno veoma udaljen i govori drugim jezikom, odijeljen od vas vjerom i stran vam po svojim običajima i načinu života, obraćavam se iz najskrovitijeg Zapada, vama ljudima istočnih i južnih strana, i da riječima napada one koje nikada nije niti će ih vjerojatno ikada vidjeti.
S vama se borim riječju, rekoh, a ne oružjem, kao što to često čine naši, ne fizičkom silom nego snagom razuma, ne mržnjom nego ljubavlju.(4)
Tako se Petar Časni obraća muslimanskom svijetu, iako u nakani da preobrati muslimane na kršćanstvo, dok mu je jedan od suradnika bio i Herman Dalmatin.
Dotadašnje kršćanskom svijetu dostupno znanje o islamu bilo je površno i netočno te umjesto izmišljenih priča o Muhamedu i njegovim vatrenim pristašama potrebno je bilo upoznati se sa stvarnom muslimanskom kulturom i običajima.
Istočni kršćani, prisiljeni boriti se za životni prostor s Prorokovim sljedbenicima, su smatrali da će svoj kršćanski identitet najbolje zaštititi ako degradiraju poruke islama i ozloglase samog Muhameda kao neukog goniča deva.
Za razliku od svojih suvremenika, pretražujući maurske knjižnice u Španjolskoj, Herman je s Robertom iz Kettona otkrivao riznice arapskog znanja.
Iz pisma Petra Časnog svom prijatelju Bernhardu iz Clairvauxa može se saznati kako je blizu Ebra susreo Roberta iz Kettona i Hermana Dalmatina, vrlo izobraženog i oštroumnog skolastika, te ih nagovorio, i skupo platio, da mu prevedu Kuran.
TOLEDO – PREVODILAČKO SREDIŠTE
Razdoblje Kordobskog kalifata (od 756. godine) bilo je veoma plodno, kako u gospodarskom tako i u kulturnom smislu, te je Kordoba u X. st. bila gotovo najjače kulturno središte Europe.
Osnivane su škole, knjižnice, cvala je arhitektura i književnost, izgrađene su bolnice, zvjezdarnice, kemijski laboratoriji, itd.
Tu je obitavalo mnogo učenjaka, liječnika, ljekarnika, matematičara, astronoma, astrologa…
Povijesni izvori navode kako su mladići iz zapadne Europe u svom obrazovanju davali primat islamskim studijima u Španjolskoj.
No, glavni kanal u prenošenju arapskog kulturnog nasljeđa na Zapad bio je Toledo, blistavo središte spoja kršćanske, arapske i židovske kulture.
Još od 712. godine, kada je grad osvojio najslavniji muslimanski vojskovođa na Iberskom poluotoku, Tarik ibn-Zijad, Toledo postaje žarište kulture i mjesto žive prevodilačke djelatnosti.
Službenu prevodilačku školu potaknuo je Alfonso X. Mudri polovicom XIII. st.
Tako je Europa upoznala brojne Aristotelove, Platonove i Galenove spise, filozofiju Avicene, al-Farabija, ibn Tufaila.
Veoma brzo sve je to postalo nezaobilaznom literaturom na svim velikim europskim sveučilištima.
Put prenošenja granao se od Toleda preko Pirineja, Provanse i Alpa u francusku pokrajinu Lorenu, Njemačku, srednju Europu te preko Kanala u Englesku.
Možemo samo zamisliti kakva su se blaga otkrivala pred očima Hermana i drugih prevodilaca koji su poznavali arapski jezik i pismo.
Pred njima se otvorila riznica kako antičke davno zaboravljene kulture, tako i nepoznate muslimanske te općenito istočnjačke.
Arapi su asimilirali tekovine razvijenih susjednih civilizacija čija dostignuća proširuju i unapređuju, a Europa ih u kontaktu s njima preuzima.
Ostavili su najviše traga u filozofiji, znanosti, medicini, tehnici.
Među njima mnogo je proslavljenih graditelja, liječnika, fizičara, astronoma, matematičara, alkemičara, geografa, pjesnika i filozofa.
Iako je u ono doba kršćanski svijet podizao križarske ratove protiv ”primitivnih Saracena”, nije čitav zapadni svijet bio neprijateljski raspoložen prema Arapima.
Utjecaj Avicenine filozofije očit je kod skolastičara Alberta Velikog, Tome Akvinskog, a Roger Bacon pak govori o zasluzi Avicene za ponovno oživljavanje filozofije.
Štoviše, Saracene su pojedini mislioci doživljavali kao ”naciju filozofa”, a Petar Abelard je riječ “musliman” koristio kao sinonim za riječ “filozof”.
Neki od najplodnijih prevoditelja s arapskog jezika bili su Gerard iz Cremone, koji je preveo oko stotinu knjiga od čega dvadeset i jednu iz područja medicine, zatim Dominik Gundisalvi, arhiđakon Segovije, Ivan iz Sevilje i mnogi drugi.
Prevođenje s arapskog bio je krajnje zahtjevan i mukotrpan posao zbog nemogućnosti izravnog prijevoda na latinski.
Naime, arapski jezik je bio puno bogatiji od tadašnjeg latinskog, a to je stvaralo velike poteškoće, naročito u prevođenju filozofskih tekstova.
Tako su kod prijevoda Avicenine Metafizike za trideset i četiri različita izraza iz arapskog jezika prevoditelji imali na raspolaganju samo jedan latinski izraz – esse (bitak).
Sljedeća golema poteškoća prevoditelja bila je kako prijevod prilagoditi kršćanskom kanonu, pogotovo jer dolazi iz nevjerničkog svijeta.
S time se u koštac uhvatio Toma Akvinski, ali trebalo je još mnogo vremena da se uspostavi misaona struktura koja je mogla udovoljiti tom zahtjevu.
Zaključiti je da je prevođenje zadavalo mnogo glavobolja koje nisu bile samo jezične prirode već su ulazile i u sam kulturološki odnos kršćanskog i arapskog svijeta.
HERMANOV PREVODILAČKI I FILOZOFSKI RAD
Herman Dalmatin bio je podjednako vješt u arapskom i latinskom jeziku, a da je smatran vrsnim prevoditeljem dokazuje to da mu je povjereno prevođenje Kurana.
Ponekad na štetu jezične vjernosti inzistira na smislenosti i jasnoći, izbjegava raskošnost arapskog jezika (nažalost, ponekad nužno zlo), ispravlja svoje prethodnike, pojašnjava nejasne rečenice što upućuje na njegovo jako dobro poznavanje materije koju prevodi.
Najvažniji Hermanov rad iz područja arapske astrologije jest prijevod djelaIntroductiorummaius in astronomiam (Opći uvod u astronomiju) arapskog astrologa Abu Ma´shara iz X. stoljeća.
U njemu se obrađuju problemi koji se susreću u grčkoj filozofiji, arapskoj astronomiji i istočnjačkoj astrologiji.
Prevodi i spis Fatidica (Proročica) astrologa Sahl ibn Bishra koji daje zanimljiva tumačenja o utjecaju nebeskih tijela na čovjeka i njegovu okolinu.
Spisi De generatione Mahumet i Doctrina Mahumet pojasnili su Zapadnoj Europi Muhamedov životopis i osnove islamske vjere.
Potonji je pisan u obliku imaginarnog dijaloga židovskih mudraca koji ispituju Muhameda o pitanjima kozmosa, religije, povijesti na koje Muhamed strpljivo odgovara.
Uz prijevod još mnogih arapskih tekstova, Herman radi reviziju prijevodaEuklidovih Elemenata (5) te prevodi aleksandrijskog astronoma, matematičara i kartografa Klaudija Ptolemeja.
Prijevod tog Ptolemejevog djela omogućio je stereografske projekcije nebeskih sfera na ravninu, čime je omogućena konstrukcija srednjovjekovne astronomske sprave astrolaba, te je vrlo vjerojatno Herman autor i djela De uso astrolabi (O uporabi astrolaba).
Herman pokazuje veliko zanimanje za astronomiju, matematiku, medicinu i tehničke znanosti.
Štoviše, kaže: Ako neki čovjek uspije ovladati astronomijom, ništa mu više neće biti skriveno, niti sadašnje stvari o ovom nižem svijetu, a niti prošle ili buduće, jer viša su bića počelo i uzroci nižih.
Najprije se bavio astrološkim problemima koji su se ticali globalnih promjena i sudbina naroda kao cjeline.
U svom najcjelovitijem spisu De essentiis (O bitima) iznosi svoja razmatranja astrološko-kozmološke orijentacije, a dovršio ga je 1143. godine u Béziersu, u južnoj Francuskoj.
Pišući tu dramu kozmogonije inspiriran je učenjem Platona, spoznajama arapskih filozofa i učenjaka, ali i kršćanskim naukom kojeg se dosljedno drži.
Sve te velike tradicije Herman tali u jedinstvenu nadahnjujuću snagu.
U tom, često vrlo kompliciranom spisu, brojni su alkemijski, geometrijski, astronomski, astrološki te detaljni kozmologijski izvodi.
Herman rekonstruira Božje stvaranje i prvobitno rađanje kao specifična i samom Bogu svojstvena gibanja.
Bog je ono što uvijek jest i samo se on može imenovati vlastitim imenom kao bit (essentia).
Iz njega proizlaze biti (essentiae) te unatoč mnogobrojnosti njihovih ”vrsti” (species), mogu se obuhvatiti u pet rodova: uzrok (causa), gibanje (motus), mjesto (locus), vrijeme (tempus) i odnos (habitudo).
U njima se nalazi bitak čitave prirode, oni je čine potpunom, korijen su svekolike raznolikosti, pomoću njih se izražava bit (essentia).
Funkciju uobličavanja tvari imaju jednostavni elementi (elementa simpla) čijim miješanjem i sastavljanjem nastaju sva bića: minerali, biljke, životinje i čovjek.
Svoju raspravu o bitima Herman završava prikazom stvaranja čovjeka kojeg je stvorio Bog pomoću sedam sprava (tj. Sunca, Mjeseca, Saturna, Jupitera, Marsa, Venere i Merkura).
Nakon ispunjenja prirodnog kruga, tj. na kraju ljudskog života, koji je pod vibracijom Saturna, čovjek se privodi Božanskom kao svom začetku (povezuje se konac sa začetkom).
Čovjek se s onim u sebi što je božanske prirode i što se po Zakonu prepoznaje kao takvo vraća svojoj biti, a sve što to nije silazi do u skrajnje ništa.
Herman Dalmatin svojim radom utječe na niz suvremenika Bernarda Silvestrisa, Huga iz Santalle, Adelarda iz Batha, Alaina iz Lillea i druge, a stoljeće kasnije čitali su ga Albert Veliki i Toma Akvinski, te se njegova djela zrcale u radovima mnogih kasnijih matematičara, astrologa, prevoditelja.
Svojim udjelom u konstituiranju tzv. Toledske zbirke latinskih tekstova o islamu, pridonio je mogućnosti uspostavljanja izravnih dodira i boljem razumijevanju kršćanskog i muslimanskog svijeta.
Dvanaesto stoljeće tako otvara put novim koncepcijama i svjetonazorima i označava prekretnicu u srednjem vijeku.
Šire se vidici ljudske spoznaje koje je dijelom potaknula i ponovno otkrivena antička baština sačuvana i oplemenjena arapskom kulturom. Biti pionirom tog nekog ”novog doba” te kroz svoj rad pridonijeti spajanju duha Istoka i Zapada, bila je životna čast Hermana Dalmatina.
_____________________
1 U svom prijevodu Abu Ma´sharovog Introductiorum maius in astronomiam Herman Dalmatin Istru ubraja u jednu od europskih regija u čijem središtu se nalazi njegova domovina Koruška (tzv. ”pars media”, nizinski dio Istarskog poluotoka). U Hermanovo doba cijela je Istra dio Svetog Rimskog Carstva Njemačkog Naroda tako da naziv Koruška koji upotrebljava Herman nije točan, ali je vjerojatno bio uobičajen među stanovništvom zbog ondašnjih čestih promjena granica.
2 Suvremenici su ga nazivali Herman Sclavus (Slaven) što potvrđuje da je pripadao hrvatskoj etničkoj skupini, tada najbrojnijoj u središnjoj Istri.
3 Zatvaranjem filozofskih škola 529. godine, kršćanski je svijet odbacio staru tradiciju i kulturu. Filozofski impuls seli se tada na Istok novo središte filozofije postaje Sirija, odakle su znanje kasnije crpili Arapi i Židovi.
4 Šanjek, Franjo. ”Herman Dalmatin” u Herman Dalmatin, ”Rasprava o bitima”, Čakavski sabor-Pula, Pula, 1990., str. 25.
5 Do tada se u Zapadnoj Europi matematika obrađivala prema djelima Severina Boetija (480. – 524.), a izvorna se Euklidova djela nisu koristila. Hermanu, koji se zanimao za astronomiju i astrologiju, bili su potrebni Euklidovi Elementi za provođenje astronomskih dokaza. Zbog toga je revidirao prvi prijevod Elemenata koji je načinio Adelard iz Batha.
bglavac
irida
