Gubitak Istoka znači dezorijentiranost. Pitajte bilo koga moreplovca – na moru je vodič istok.

Ako izgubite istok, izgubili ste uporište, izvjesnost, znanje o tome što jest i što bi moglo biti, a možda i sam život.

Za kojom ste zvijezdom pošli stigavši na ovu putanju?

Tako je.

Istok je orijentacija, orijentir, Orijent. Tako glasi zvanična verzija. Tako kaže jezik, a jezik nikada ne treba dovoditi u pitanje.

Ali pretpostavimo ipak nešto drugo.

 

Što ako je čitava priča – orijentacija, svijest o mjestu boravka i sve ostalo – što ako je sve trik?

 

Što ako je sve – dom, bratstvo, čitava šarada – samo ogromno, sveopće, vjekovno ispiranje mozga?

 

Što ako pravi život započinje tek kad se usudite da sve odbacite?

 

Kad se otisnete od ukotvljene lađe obiteljskog doma, presiječete konopce, ispustite lanac, isplovite van mape, kad jednostavno isparite, nestanete, zbrišete, što god – možda biste tek tada mogli živjeti slobodno!

Bez uputstava kako da postupate, zašto i gdje da živite.

Tamo gdje nitko ne bi mogao narediti da odete nekud i poginete za njega, ili za boga, niti bi mogao da vas preispituje zbog toga što ste prekršili pravila, ili zbog toga što ste baš vi jedan od onih kojima, iz razloga koji vama, nažalost, ne mogu biti saopćeni, nešto nije dozvoljeno.

 

Možda morate proći kroz ocean beznađa, kroz kaos i još dalje, morate podnijeti samoću i nesnosan strah zbog gubitka sidra, užas pojedinca oko koga se obrću horizonti, poput stranica novčića kojeg je netko bacio u zrak.

Vi to ne želite. Većina to ne želi.

 

Svjetska praonica mozgova ima prilično vještu ruku – ne skači sa te litice, ne idi kroz taj prolaz, ne ulazi u taj vir, ne riskiraj, nemoj preći tu crtu, ne iskušavaj me tako grubo, upozoravam te da me ne zafrkavaš, a ti to ipak činiš, stavljaš me na probu.

 

Nećeš dobiti priliku, zaboravio si molitvu, uništen si, svršeno je s tobom, nisi mi ništa, mrtav si za mene, za svoju obitelj, naciju, rasu i za sve što je trebalo da ti bude vrjednije od života, i da mu služiš kao gospodaru, da ga slijepo pratiš, da mu se klanjaš, da ga obožavaš i da mu se pokoravaš; mrtav si, čuješ li me, gotovo je, bijedno kopile, a čak ti ni ime ne znam.

 

Zamislite ipak da ste to učinili.

Da ste iskoračili sa kopna ili skočili u kobni vir i da pred sobom vidite čarobnu dolinu koja se nalazi na kraju Svemira, blaženo carstvo zraka.

Sa svih strana dopire muzika, a vi je udišete – izdišete, bez prestanka, tako da je postala dio vašeg tijela.

Slađa je od “posjeda” u vašim grudima.

 

Vina je bila prva koja je to učinila. Ormus je skočio za njom, a ja sam kao i obično bio na začelju.

 I mogli bismo dugo raspravljati o tome zašto smo skočili, i da li nas je netko gurnuo, ali ne možete osporiti da smo svi to učinili.

Bili smo tri kralja Dezorijenta.

 

Ostao sam samo ja da ispričam našu priču.