Propast mikenske kulture poklapa se s posljednjom velikom seobom Dorana (1200.-1000. g. pr.Kr.).

Njihovo spuštanje sa sjeveroistočnih planinskih područja Grčke na Peloponez označilo je konačni i posljednji val naseljavanja Grčke.

Prethodili su im Jonjani i Eolci. Bez obzira na trodiobu Helena o kojoj govori Herodot, stalno suparništvo i međusobne ratove, Grci su uvijek imali osjećaj pripadnosti jednoj cjelini. Svijet su dijelili na Grke i barbare.

Veliku je važnost imao jedinstven religijski sustav te svetišta kao središta grčkog duha.

Nakon dva stoljeća mirovanja tijekom kojeg su prikupljane snage za rast i razvoj, započet će buđenje Helena tijesno povezano s osniva­njem brojnih polisa i kolonizacijskim pokretom.

Poput mitskih Argonauta zaputili su se svojim brodovima u svijet u potrazi za mjestima koja bi im omogućila udobniji život od onog koji je mogla pružiti Helada.

Znanje i iskustvo koje su stekli u dodiru s drugim narodima prenosili su jedni drugima na okuplja­njima i proslavama u zajedničkim svetim mjestima poput Delfa, ili pak na raznim panhelenskim sportskim igrama, naročito u Olimpiji gdje su se sastajali učesnici iz svih helenskih krajeva.

Tako kolonizacijom u suštini dolazi do razvijanja i sazrijevanja Helena.

Impuls koji je krenuo iz stare Helade oplodio se u južnoj Italiji i na Siciliji da bi se vratio na matično kopno i egejske otoke rađajući čitavu generaciju velikih filozofa, vojskovođa i državnika.

Kolonizacija

Trirema – grčki trieres (“tri reda”) naziv je za antičku galiju s tri reda vesala sa svake strane. Kao dominatan ratni brod na Sredozemlju između VII. i IV. st. pr.Kr. najviše se veže uz starogrčku tradiciju, iako se vjeruje da je feničkog porijekla. Nastala je od pentekontere, drevnog broda sa po 25 vesala sa svake strane.

Negdje od sredine VIII. stoljeća prije Krista počeli su se Grci iz luka svojih matičnih država-gradova iseljavati u strane, ponekad vrlo daleke zemlje.

U sljedeća dva stoljeća čitava će obala Sredozemnog i Crnog mora biti preplavljena grčkim kolonijama koje su prenosile ne-helenskom stanovništvu grčku kulturu i način života.

Prema Platonovom slikovitom opisu, Grci su opkolili Sredozemno more poput žaba koje sjede oko bare.

Naime, grčki su se iseljenici ograničavali gotovo isključivo na plodnu zemlju u priobalju. Iako su se starosjedioci opirali njihovom naseljavanju, s vremenom su suparništva među samim Grcima postala važnija negoli sporovi sa ­starosjediocima.

U svom širenju Grci gotovo da nisu imali suparnika jer su narodi Pirinejskog i Apeninskog poluotoka te Sjeverne Afrike živjeli većinom u plemenskim zajednicama i nisu poznavali pomorstvo većeg opsega.

Ni feničke trgovačke ispostave nisu im zadavale velikih briga jer su Feničani zbog trgovine nastojali s okolnim svijetom po svaku cijenu živjeti u miru.

Grčke opasnosti postajali su svjesni tek postupno pa među njihovim ključnim gradovima, Utikom i Kartagom u Sjevernoj Africi te Gadesom (Cadiz) u jugozapadnoj Španjolskoj, nije postojao nikakav savez koji bi ih ujedinjavao te stoga nisu bili spremni ni na ­kakav otpor.

Razlozi iseljavanja brojni su i različiti. Sigurno je da škrta grčka zemlja nije mogla podnijeti porast stanovništva.

Uz to su se Grci vremenom okrenuli uzgoju vinove loze i maslina, zanemarujući žitarice.

Često su motiv bile političke napetosti u polisima koje bi pobijeđenu stranku otjerale u tuđinu.

Bilo je tu i želje za pustolovinom, pogotovo kod osiromašenih plemića koji više nisu imali mjesta u tradicionalnom svijetu pa su se postavljali na čelo ovog ili onog kolonizacijskog po­thvata.

Trgovina će se kao motiv javiti tek kasnije pa su rane kolonije bile isključivo ratarski gradovi.

Imajući na umu sve ove razli­čite motive, uz malobrojne izuzetke, u početku nije postojala nikakva organizirana kolonizacijska politika.

Ljudi bi se skupljali u lukama koje su postale uobičajena polazišta putovanja, kao što su bile Halkida, Eretrija, Megara, Naksos i druge i odatle bi kretali dalje.

U pravilu su iseljeničke skupine pripadale istom plemenu ili bar govorile istim narječjem.

Dolaskom u novu zemlju prenosili su političku organizaciju iz domovine kao i štovanje bogova, a prije svega način života u gradskim naseljima, budući da se tako koncentrirala obrambena snaga naseobine.

Nove su kolonije bile većinom neovisne, iako su uvijek postojale posebne gospodarske i vjerske veze s metropolama, kako su se nazivali gradovi iz kojih su ­osnivane pojedine kolonije.

Prvi val iseljavanja krenuo je prema Siciliji i južnoitalskoj obali koje će se zajedničkim imenom nazivati Megale Hellas (Magna Graecia) – Velika Grčka.

U pravilu su se ograničavali na priobalne ravnice koje su otvarale perspektivu bogatijem životu i tamo bi osnovali grad.

Agrigento, Dolina hramova

Mnoge kolonije, kao Sirakuza, Akragas (Agrigento) i Gela na Si­ciliji, Kuma (Cumae), Sibaris, Kroton i Tarent u južnoj Italiji, brzo su postale vrlo značajne, a kasnije su osnovale i vlastite kolonije-kćeri.

Pojedinačno su Grci doprli i na istočnu obalu današnje Španjolske, a u velikim skupinama na južnu obalu Francuske, gdje je Masalija (Marseille) postala velikim središtem grčke kulture i osnovala mnoge nove gradove.

U Africi je nase­ljena Kirenaika (današnja Libija), a u Egiptu u delti Nila ­osnovan je Naukratis.

Kolonizirane su i obale Jadranskog i Iliričkog mora, ugla­vnom zahvaljujući Korintu koji ih je smišljenom politikom čvrsto držao uza se.

Drugi pravac kolonizacije bila je sjeverna obala Egejskog mora, područje tjesnaca i obale Crnog mora.

Naseljavanje ovog dijela kretalo je prije svega iz Mileta koji je osnovao čak devedeset kolonija.

Najstarije i najznačajnije su Sinopa na južnoj obali Ponta (Crnog mora), osnovana 812. g. pr.Kr. i Kizik na obali Propontide (Mramorno more).

Kolonizacija se tako gotovo nesmetano odvijala tijekom dvjesto godina, ali sredinom VI. st. pr.Kr. prilike u svijetu počele su se nezaustavljivo mijenjati.

Perzijsko je carstvo doprlo sve do Male Azije pa je ondje kolonizacija prekinuta, a maloazijski su gradovi ušli u njegov sastav, uključujući i Milet.

Perzijska je opasnost potaknula posljednji val iseljavanja koji je krenuo iz Fokeje i osnovao kolonije na južnofrancuskoj obali.

Prilike su se također promijenile i na zapadu.

Feničani su se sporazumjeli o svojoj obrani, a Kartaga je po­tpuno sazrela da postane vodećom feničkom silom. Etruščanski gradovi također su postali pomorskim silama.

Ponekad su se povezivali s Kartažanima, a 540. g. pr.Kr. ­uspjelo im je da ujedinjenim snagama protjeraju Grke s Korzike. Zaratilo se i na Siciliji gdje su Feničani držali zapadni dio otoka.

Premda će se u narednim sto­ljećima i dalje osnivati kolonije, a među njima i one na Jadranu, bili su to manji gradovi.

Zlatno doba kolonizacije je prošlo i politički odnosi su se ustalili na osnovi sta­nja zatečenog sredinom VI. st. pr.Kr.

Kroton

Pitagora

Kroton  u Kalabriji osnovan je oko 710. g. pr.Kr. kao ahejska kolonija.

Kroton je dugo vremena bio jedan od najnaprednijih gradova Velike Grčke. Pitagora je ovdje utemeljio svoju filozofsku školu oko 530. g. pr.Kr.

Neočekivani razvoj krotonske političke moći od VI. st. i njegova vodeća politička uloga u drugoj polovici V. stoljeća pripisuje se širenju pitagorizma.

Pitagora je svoje pristalice uspio ujediniti u savez koji je imao vrlo jak utjecaj u južnoitalskim gradovima Tarantu, Metapontu, Herakleji, Sibarisu, Katani, Himeri i Akragantu.

Sta­novnici Krotona bili su poznati po svojoj umjereno­sti.

Iz Krotona su potekli mnogi olimpijski pobjednici, od kojih je najpoznatiji Milon, uz to i vrstan vojskovođa.

Herodot piše da su krotonski liječnici smatrani najboljima u Grčkoj, a Strabon kaže: Posljednji Krotonjanin još je ravan prvom među ­ostalim Helenima.

Način kolonizacije

Osnivanju kolonija prethodio bi ­odlazak po savjet u Delfe ili u neko drugo grčko proročište.

Ako bi odgovor bio povoljan i jasan, uzimali bi svetu vatru iz hrama matičnog grada koju su prenosili u buduću koloniju. Po dolasku na nove obale određivali bi mjesto gdje će podignuti grad.

Počeli bi ga utvrđivati, graditi zidine, a potom bi međusobno ­raspodijelili zemlju. Grad su redovno posvećivali božanstvu zaštitniku matičnog grada.

Tradicionalno se smatra da je prva kolonija bila Kuma (Cumae) podignuta u VIII. st. pr.Kr., ali arheološka istraživanja pokazuju da su i mnoge druge južnoitalske i sici­lijske kolonije osnovane u približno isto vrijeme.

Kumu su osnovali stanovnici grada Kima (Mala Azija) i Halkide na Eubeji.

Među najstarijim kolonijama su Neapolis (Napulj), Naksos, Sirakuza, Posidonija, Tarent, Sibaris, Selinunt, Gela. Prva kolonija na Jadranu bila je Issa (Vis) koja je i sama osnivala svoje kolonije poput Korkyre Melaine (Lumbarda na Korčuli), Traguriona (Trogir) i Epetiona (Stobreč kod Splita). Doseljenici s otoka Parosa osnovat će Pharos (Stari Grad na Hvaru) 385.-384. g. pr.Kr.

Sirakuza

Grad je sredinom VIII. st. pr.Kr. osnovala skupina korintskih nase­ljenika.

Kada je u Sirakuzi vlast preuzeo Gelon (485.-478.), postala je najvažnijim sicilijskim gradom.

Za vladavine Gelona, a poslije i njegova brata Hijerona (478.-466.) koji su bili veliki ljubitelji filozofije i umjetnosti sirakuški je dvor postao jedno od duhovnih središta tog perioda. Tu su boravili Pindar, Eshil, Ksenofan i drugi.

Sirakuza je postala snažan i bogat grad pod vladavinom Dionizija (405.-367.).

Ciceron je ovaj grad opisao kao “od svih, najveći i najljepši grčki grad”.

Značaj kolonizacije

Neizmjerna kolonizacijska aktiv­nost bila je od velikog značaja ne samo gospodarski već i kulturno.

Zahvaljujući kolonizaciji do tada nepoznati svijet postaje Helenima sve bliži te proširuju horizonte svojih znanja kao nikada prije.

Hodeći po svijetu kao iseljenici, trgovci, prognanici, najamnici, upoznali su različite narode i njihove kulture te postali posrednici između ranije odvojenih naroda.

Kako su se odlikovali bistrinom, okretnošću i radoznalošću, oni su tekovine tih kultura brzo usvajali i prilagođavali helenskom duhu.

Tako je u tim kolonijama kulturni život procvao brže i slobodnije nego u samoj konzervativnoj domovini.

Pored toga, u kolonijama se među pridošlim stanovništvom formiraju novi odnosi: u vrijeme nastanka kolonija svi su doseljenici ravnopravni, zemlja se raspoređuje pravedno, ne postoje socijalne ra­zlike koje su toliko naglašavane u matičnoj zemlji.

U novim kolonijama svatko je mogao krenuti ispočetka, a sam je čovjek imao veću vrije­dnost nego njegov položaj i imanje.

Treba uzeti u obzir i mentali­tet samih iseljenika koje je nesumnji­vo odli­kovalo junaštvo, spremnost na rizik, odricanje i suočavanje s novim izazovima.

Promjenom političkih i socijalnih odnosa razvija se zanimanje za etička pitanja, traže se individualno-etička načela života pojedinca i naroda.

Novi polet i osjećaj slobode bude još nerazvijene snage grčkog naroda.

Zbog svih ovih razloga Velika Grčka bit će plodno tlo za razvoj filozofije koja će u sljedećim stoljećima biti glavna potka života ovih gradova.

Možda su upravo zbog ovih razloga mnogi filozofi odabrali južnu Italiju i Siciliju za svoj rad.

Najznačajnija filozofska škola na tlu Velike Grčke, potekla iz moralno-reformatorskog pokreta, bila je pitagorejska.

Ona je ovdje posijala sjeme praktične filozofije, a zahvaljujući brojnim učenicima čitav niz stoljeća utjecat će na život ovih gradova i cvjetati i rađati sve ljepše plodove.

Također treba spomenuti da je i Platon upravo u ovim gradovima vidio mogućnost ostvarenja svog političkog ideala s pro­svijetljenim vladarom-filozofom na prijestolju.

Nerijetko su osobine vladara tih gradova nalikovale idea­lima ka­snijeg renesansnog čovjeka: homo universalisa.

Navedimo nekoliko primjera.

Kuma

U drugoj polovici VIII. st. pr.Kr. Eubejci iz Halkide ­osno­vali su Kumu (lat. Cumae).

Kao najstarija grčka naseobina na Tirenskom moru Kuma je imala posebnu ulogu u širenju grčke kulture.

Iz nje se na talijanski poluotok proširio kumanski alfabet, zapadna inačica grčkog  alfabeta, iz kojeg je nastala latinica.

Kao proročište Sibile kumske Kuma je bila duho­vno središte Velike Grčke i zauzimala je osobito mjesto među kolonijama.

Ovdje se još uvijek nalazi znamenita Sibilina špilja koju je Vergilije opjevao u svojoj Eneidi. Kuma je došla pod rimsku vlast 338. g. pr.Kr.

Arhita iz Taranta

Među kasnijim pitagorejcima Arhita se ističe kao najtalentiraniji genij: bio je filozof, matematičar, fizičar, astro­nom, muzičar i sedam puta strateg, a da nikada nije izgubio bitku.

U prvoj polovici VI. st. pr.Kr. zadobio je političku vlast u Tarantu, glavnoj sili južnoitalskog saveza.

Svojom ulogom državnika ostavio nam je sliku vladara-filozofa.

Duh i način njegovog mudrog upravljanja državom živio je u tarantskoj državi i nakon njega, a uprava pitagorejaca održavala je u velikoj mjeri njenu vanjskopolitičku snagu više od sto godina.

Kažu da je grad prestao cvjetati kada njime više nisu upravljali filozofi.

Tarant

Tarant su utemeljili Dorani 706. g. pr.Kr. kao jedinu spartansku koloniju u Italiji.

Povijest ove kolonije je specifična: osnivači su bili partheniae, kojima su majke bile neudane spartanske žene, a očevi perijeci (slobodni ljudi, ali nisu bili spartanski građani).

Sparta je odobravala ove veze samo za vrijeme krvavih ratova sa susjednom Mesenijom kako bi se povećao broj voj­nika.

Nakon što je Sparta osvojila Meseniju, ove su veze bile poništene, a sinovi iz ovih veza bili su prisiljeni napustiti Spartu.

Vođa obespravljenih Spartanaca dobio je odgovor delfskog proročišta da u Tarantu osnuje koloniju.

Kad su pristigli u Apuliju i osnovali grad, nazvali su ga Taras, po Posejdonovu sinu.

Tako je simbol ovog grčkog grada postao Taras koji jaše na delfinu, a zadržao se do danas na grbu grada. 

Tarant je brzo izrastao u moćan grad i dugo je vremena imao premoć nad svim grčkim kolonijama u južnoj Italiji.

Svakako najslavniji građa­nin Taranta je Arhita (428.-347. g. pr.Kr.) poznat i po tome što je bio Platonov prijatelj.

Empedoklo iz Akraganta

Rodio se oko 490. g. pr.Kr. u Akragantu na južnoj obali Sicilije.

Empedoklo je bio liječnik, pjesnik, filozof, prorok, botaničar, zoolog i inženjer te pored svega toga i veliki govornik i državnik.

Smatra se osnivačem velike sicilijske liječničke škole.

Jedan antički autor navodi ra­zliku između Empedoklove liječničke škole i najvažnijih jonskih škola: A neki liječnici i filozofi tvrde da je nemoguće razu­mjeti liječništvo ako se ne zna što je čovjek u stvari; štoviše, onaj tko hoće pravilno liječiti ljude, mora najprije to znati.

Empedoklo dakle smatra da pravi liječnik mora biti i filozof te da čovjeka treba promatrati u vezi s prirodom kao cjelinom.

Unutarnja veza između kozmosa i čovjeka jedna je od glavnih misli Empedokla kao liječnika, filozofa i prirodnjaka.

Njegovo učenje utjecalo je na Giordana Bruna, a mnoga znanja o muzici i medicini još uvijek čekaju da ponovno budu otkrivena u nekoj budućoj renesansi.

http://nova-akropola.hr