Poslije Benkeieve smrti, jedan slijepi čovjek, koji je živio u blizini učiteljevog hrama,
reče prijatelju:»Pošto sam slijep, ne mogu da vidim čovjekovo lice, pa moram da
mu ocjenjujem karakter po zvuku njegovog glasa. Obično, kada čujem nekog da
drugome čestita na njegovoj sreći ili uspjehu, čujem i skriveni ton zavisti.
Kada se izjavljuje saučešće zbog nesreće drugog, čujem radost i zadovoljstvo,
kao da je onom što izražava saučešće zaista drago što je nešto dobiti ostalo u njegovom vlastitom svijetu.
Sudeći po onome koliko ja znam, Benkeiev glas je uvijek bio iskren.
Kad god je iskazivao sreću, nisam čuo ništa osim sreće, i kad god je iskazivao tugu, tuga je bila sve što sam čuo.«