Glas jedne ruke

Učitelj hrama Kenin bio je Mokurai. Imao je malog štićenika po imenu Tojo kome je bilo samo dvanaest godina.

Tojo je viđao starije učenike kako svako jutro posjećuju učitelja u njegovoj sobi kako bi se podučili sanzenu ili osobnom vođenju, u okviru kojih su se obavljali koani da bi se zaustavila lutanja uma.
Tojo je takođe želio da obavi sanzen.
"Sačekaj još malo", reče mu Mokurai. "Suviše si mlad."
Ali dječak je bio uporan, i učitelj na kraju pristade.
Uvečer, u određeno vrijeme, mali Tojo stade na prag Mokuraieve sobe za sanzen. Udari o gong kako bi najavio svoju prisutnost, a u znak poštovanja pokloni se tri puta pred vratima, uđe i sjede pred učitelja u tišini.
"Čuje se glas dvije ruke kada njima pljesneš", reče Mokurai. "Ti mi pokaži glas jedne ruke."
Tojo se pokloni i otiđe u svoju sobu da razmotri ovaj problem. Sa svog prozora je čuo glazbu gejši. "A, imam ga!", izjavi.
Sljedeću večer, kada ga je učitelj zamolio da oslika glas jedne ruke, Tojo poče svirati muziku gejši.
"Ne, ne", reče Mokurai. "Nećeš s tim uspjeti. To nije glas jedne ruke. Uopće nisi razumio."
Misleći da bi ga takva glazba mogla omesti, Tojo se premjesti na jedno mirno mjesto.

Meditirao je ponovno.

"Što može biti glas jedne ruke?"

Slučajno začu neko kapanje vode. "Imam ga", pomisli Tojo.
Kada se sljedeći put pojavi pred učiteljem, Tojo poče oponašati kapanje vode.
"Što je to?", zapita Mokurai. "To je zvuk kapanja vode, a ne glas jedne ruke. Pokušaj ponovo."
Uzalud je Tojo meditirao kako bi čuo glas jedne ruke. Čuo je uzdisanje vjetra. Ali zvuk nije bio prihvaćen.
Čuo je krik sove. Ali i to je bilo odbijeno.
Glas jedne ruke nisu bili ni skakavci.
Više od deset puta je Tojo posjećivao Mokuraia sa različitim zvucima. Svi su bili pogrešni.

Skoro je godinu dana razmišljao što bi glas jedne ruke mogao biti.
Napokon mali Tojo prođe kroz pravu meditaciju i prevlada sve glasove. "Nisam više mogao nagomilavati", objasnio je kasnije, "pa sam dosegao glas bez glasa."
Tojo je pojmio glas jedne ruke

sanzen - razgovor "u četiri oka" između učitelja zena i učenika

Koan -je stručan naziv za vježbe uma koja obavljaju učenici zena pod nadzorom svojih učitelja. One imaju za cilj prodrijeti kroz intelektualne granice uma i dovesti do bljeska iznenadnog neposrednog saznanja, bez pojmovnog rasuđivanja.
Koan se sastoji od pitanja (problema) koje učitelj postavlja učeniku, poslije čega se ovaj povlači u samoću meditiranja pokušavajući naći rješenje. Učenik je dužan učitelju priopćiti svoj odgovor, a ako on nije ispravan, procedura se nastavlja sve dok se do rješenja ne dođe. Uobičajeno, ova dugotrajna vežba uma dovodi do vrhunskog zahtjeva zena - do prosvetljenja (u japanskom jeziku - satori).

Glas jedne ruke- je jedno od tri osnovna problema u zenu koji se postavljaju pred učenike, a poznata su kao "pitanja o prirodi Bude". Sva tri nose samo različita imena za jedno te isto, i sva tri na pitanje šta je to priroda Bude, odgovaraju isto - ništa.