Giordano Bruno: O duši i o božanskoj svjetlosti

 

Giordano Bruno (Nola, 1548. – Rim, 1600.) je talijanski renesansni filozof, znanstvenik i pisac.

Ni danas najveći dio njegovih djela nije preveden na hrvatski jezik, a od malobrojnih dostupnih predstavljamo misli preuzete iz - O uzroku, počelu i jednom, Večera na Pepelnicu i Optimizam slobodnog mišljenja.

Za Giordana Bruna duša je dvojne prirode, posjeduje više i niže moći.

Pomoću svojih viših moći može dosegnuti božansku svjetlost čiji je odraz u ljepoti beskrajnog živog univerzuma.

Krajnji cilj i najviše dobro, kaže Giordano Bruno, je jedinstvo koje obuhvaća sve…

O DUŠI

Duša je u tijelu kao unutrašnji oblik i vanjski tvorac oblika, poput nekoga tko stvara dijelove sustava i oblikuje složen sustav iznutra i izvana…

Budući je duša sastavljena od viših i nižih moći, više je vuku prema božanstvu, a niže prema materijalnoj masi koju ona oživljava i održava među obratnicama rađanja i propadanja onoga što u tim svjetovima živi, čuvajući pritom vječno vlastiti život.

Kada su više moći duše snažno usmjerene prema veličanstvenom i herojskom predmetu, tolika je snaga te kontemplacije da se duša katkad može ne samo odvratiti od nižih djela nego i sasvim napustiti tijelo…

Sve živo posjeduje dušu, kaže Giordano Bruno:

Zemlju i druge zvijezde pokreće unutrašnji princip koji je njihova vlastita duša već prema pojedinačnim razlikama.

Ta duša je umna, no, ne samo umna kao naša nego i umnija.

Odnos duše prema božanskom Giordano Bruno objašnjava na sljedeći način:

Vidjeti božanstvo znači i biti viđen od njega, kao što vidjeti Sunce znači i biti viđen od Sunca. Slično je i biti saslušan od božanstva što znači slušati ga, a primiti njegovu milost isto je što i ponuditi mu se…

O BOŽANSKOJ SVJETLOSTI

Božanska je svjetlost uvijek nazočna, nudi se, uvijek zove i lupa na vrata naših osjetila i drugih spoznajnih moći nastojeći ovladati dušom kako bi se ona uzdigla i preobratila u Bogu…

U tako uzvišenom stanju naš duh gubi ljubav i naklonost prema svemu drugome, kako osjetilnom, tako i prema onom koje se može samo razumom shvatiti, pa udružen s tom uzvišenom svjetlošću i sam postaje svjetlost i preobražava se

O ljepoti kao odrazu božanske svjetlosti Giordano Bruno u djelu Optimizam slobodnog mišljenja iznosi ideju kako su zrake Sunca sredstvo pomoću kojeg se božanska ljepota očituje, a tjelesna ljepota nije ni istinita ni postojana i zato ne može prouzročiti istinitu ni postojanu ljubav.

Ako mi se ljepota koja je odražena, tamna, obična i naslikana na površini tjelesne tvari tako sviđa i toliko može ganuti moju naklonost da utiskuje u moj duh nekakvo poštovanje veličanstva, zarobljava me i tako slatko vezuje i privlači te više nema stvari što mi je osjetila prikazuju i koja bi me do te mjere zadovoljila, što će tek biti s onim što je supstancijalno, izvorno i prvobitno lijepo?

Što će tek biti s mojom dušom, s božanskim intelektom…?

Treba, dakle, da me kontemplacija ovog traga svjetlosti posredstvom pročišćenja mog duha dovede do sličnosti, sukladnosti i sudjelovanja u onoj dostojnijoj i višoj u kojoj se preobražavam i s kojom se sjedinjujem, jer sam uvjeren da priroda koja mi je pred oči postavila ovu ljepotu, obdarivši me unutrašnjim osjetilom zahvaljujući kojem mogu zaključiti da postoji dublja i neusporedivo veća ljepota, želi da se iz ove nizine uzdignem do visina i uzoritosti najizvrsnijih vrsta…

…Kada duša poželi ponovo zadobiti svoju prirodnu ljepotu, nastoji se pročistiti, ozdraviti i obnoviti i za tu se svrhu služi vatrom (ljubavi), jer je poput zlata koje je pomiješano sa zemljom i bezoblično, pa se oštrom kušnjom želi osloboditi nečistoće…

Kako zamišljaš da um teži u visine?, pita se Giordano Bruno.

Da li, primjerice, upravljajući pogled na zvijezde?

Na Empirej?

Iznad kristalnog neba?

Zasigurno ne, nego napredujući u dubinu uma, za što uopće nije potrebno uzdići pogled prema nebu, visoko dizati ruke, ići u hram, zamarati uši kipovima kako bi uslišali naše molitve naprotiv, treba sići do dna sebe sama, s obzirom na to da je bog blizu, sa svakim i unutar svakog, više nego što to itko sam može biti, zato jer je on duša dušâ, život životâ i suština suštinâ osim toga ono što vidiš da je visoko, ili nisko, ili (kako ti je milo reći) uokolo zvijezda, jesu tijela, jesu tvorevine slične ovom globusu na kojem smo mi i u kojima je božanstvo nazočno ni više ni manje nego u ovom našem ili u nama samima…

Ni zlato ni srebro ne čine nas sličnima bogu jer on ne sakuplja slična blaga niti odjeća jer bog je nag, ni razmetanje ni poznatost, jer se on pokazuje rijetkima i možda ga nitko ne poznaje, a zasigurno da mnogi i više nego mnogi imaju krivo mišljenje o njemu…

U čemu se, dakle, sastoji najviše blaženstvo do kojeg se treba uzdignuti?

Giordano Bruno odgovara:

Najviše dobro, ono što se najviše želi, najviša savršenost, najviše blaženstvo, sastoji se u jedinstvu koje obuhvaća sve.

Mi se radujemo nekoj boji, ali ne nekoj određenoj, ma koja to bila, nego najviše onoj koja uključuje sve boje.

Radujemo se zvuku, ali ne nekom pojedinačnom, nego onom koji, obuhvaćajući mnoge, proizlazi iz njihovog sklada.

Radujemo se nekom osjetilnom dojmu, ali najviše onom koji obuhvaća u sebi i sve ostale, nekoj spoznaji koja u sebi sadrži sve spoznatljivo, nečemu pojmljivom koje u sebi sadrži sve što se može pojmiti, nekom biću koje obuhvaća sve, a ponajviše onom Jednom koje je sâmo sve…

Od toga Jednog, uvijek istog i postojanog, proizlaze misli nestalne i stalne, htijenja žarka i utažena i razlozi uslišani i strti, već prema tome da li čovjek dostojno ili nedostojno prilazi umom, osjećajem i djelom…

Misli o božanskoj svjetlosti Giordana Bruna završavamo njegovim riječima:

Tako mi bio milostiv

Moj bog,

Tako mi i zvijezde sjale

Takovo sjeme na polje i takovo polje sjemenu,

Da svijetu bude koristan plod mog rada,

Budeći duh i otkrivajući

Ljubav

Onima koji su lišeni

Svjetlosti.

nastavlja se...