Prolazeći stazama Tolkienovih junaka zasigurno se u mnogima od nas probudila iskonska čežnja za pustolovinama Bilba ili Froda.

Ili potreba da vratimo i obnovimo svoj razrušeni dom poput Torina.

Također bismo se mogli zamisliti poput nekog od njihovih prijatelja, spremni da ih pratimo na putu, ili se pronaći u onima koji im u važnim, prijelomnim trenucima pomažu na drugi način…

Ipak, s pojedinim Tolkienovim junacima izuzetno se teško možemo poistovjetiti, zato što u našem svakodnevnom svijetu nemamo takve primjere ili su likovi toliko složeni da ih uopće ne možemo sagledati u cjelini.

Jedan takav izniman lik je Gandalf.

Naizgled, on je prototip čarobnjaka kakvog susrećemo u mnogim pričama i legendama, no Tolkienov Gandalf je puno više od toga…

Kada se i kako u Tolkienovom svijetu pojavio Gandalf?

U velikom nedovršenom epu Silmarillion, koji je kao zamisao nastao najranije, Gandalf se spominje samo u jednom kratkom, ali vrlo snažnom odlomku kao Olórin, što na uzvišenom vilenjačkom jeziku znači Živi san ili Živa vizija.

Opisan je kao najmudriji od Maiara koji su bili pomoćnici Valara, najviših božanstava Tolkienovog univerzuma.

Zajedno su stvarali i uređivali svijet, unoseći u njega sklad prema glavnoj muzičkoj temi vrhovnog boga Iluvatara.

Olórin je često boravio uz Niennu, božicu samilosti i strpljivosti od koje je učio o suosjećanju i ustrajnosti u nadi… jer ona duši donosi snagu i pretvara tugu u mudrost.

U danima dok je svijet bio mlad volio je vilenjake, ali hodao je među njima nevidljiv, ili u obliku jednog od njih, i oni nisu znali odakle dolaze vizije ili mudri poticaji koje je usađivao u njihova srca.

U kasnijim Tolkienovim djelima pojavljuje se kao jedan od pet Istara, čarobnjaka koji su doplovili iz Neumirućih zemalja u Srednji svijet kako bi ga sačuvali od uništenja.

Poslali su ih sami Valari da se odupru mračnom Sauronu, Maiaru koji je opčinjen svojom moći postao sluga strašnog zla i izopačenosti.

Međutim, Istarima je bilo zabranjeno njegovoj moći uzvratiti silom i otkriti se u svoj svojoj moći i sjaju.

Nije im bilo dozvoljeno ni upravljati voljom vilenjaka i ljudi prisilom ili strahom.

U Srednji svijet došli su kako bi potaknuli sva bića dobre volje da se ujedine i sami bore za njegov spas.

Gandalf je došao posljednji i izgledao je najstariji i najslabiji od petorice.

Međutim, vilenjak Círdan, Brodograditelj, koji ga je dočekao u Sivim Lukama, odmah je uvidio kako svojom mudrosti i dobrotom nadilazi sve druge.

Zato mu poklanja jedan od Triju prstena koji su pripadali najuzvišenijim vilenjacima Srednjeg svijeta, prsten Vatre, s riječima: Mnogo posla i opasnosti nalazi se pred tobom, i kako se tvoj zadatak ne bi pokazao prevelikim i iscrpljujućim, uzmi ovaj Prsten da ti pomogne i utješi te… vjerujem da će se u danima koji uskoro dolaze naći u plemenitijim rukama nego što su moje, koje će ga upotrijebiti da u sva srca usade odvažnost.

Gandalf je dugo obilazio narode Srednjeg svijeta učeći o njihovom načinu života, budno pazeći na sve znakove Sauronovog podmuklog djelovanja.

Postao im je prijatelj, sažalivši se na njihove patnje, a oni koji su ga slušali, budili su se iz beznađa i odbacivali su priviđenja mraka.

Vilenjaci su ga nazvali Mithrandir ili Sivi lutalica jer jedini od Istara nije odabrao stalno mjesto boravka.

Ime Gandalf, Vilenjak sa štapom, dali su mu ljudi zato što je putovao pješice oslanjajući se o štap i zato što su mislili da je vilenjak.

Ponekad je boraveći među njima stvarao čudesne, vatrom oživljene oblike.

Tolkien posebno ističe da je jedini od Mudrih počeo gajiti neobičnu ljubav prema Malom narodu – hobitima, sluteći da se u njima krije daleko veća snaga od one koju pokazuju simpatičnom vanjštinom i jednostavnim navikama… 

Kada je Elrond, vladar Rivendella, u razgovoru s Gandalfom jednom prilikom predvidio rat i rekao kako sve može nestati u tami, osim ako ih ne izbavi kakva neobična slučajnost, Gandalf mu odgovara: Mnogo je neobičnih slučajnosti na svijetu, a pomoć će često stići iz ruku slabih kad Mudri posrnu.

U Tolkienovom Srednjem svijetu samo su rijetki znali njegovu pravu ulogu.

Osim Círdana, bili su to još dvoje uzvišenih čuvara vilinskih prstenova: vila Galadriel, Gospodarica svjetla, i poluvilenjak Elrond, čije ime znači Zvjezdani svod.

Tolkien nam samo daje naslutiti tu ulogu i kako prolazimo stranicama njegovih djela Hobit i Gospodar prstenova, malo pomalo ocrtavaju se obrisi jedne izuzetne misije.

Od čarobnjaka slavnog po vatrometima i dobrodušnog prijatelja postaje mudar savjetnik te pokretač čitavog niza događaja.

Pri tom prolazi i sam strahovita iskušenja, od kojih ćemo izdvojiti dva najveća: ulazak u Dol Guldur i prolazak kroz Moriju.

Suočenje s napuštenom jezivom utvrdom Dol Guldur nastalo je zbog Gandalfove sumnje da se tamo vratio Sauron, Mračni gospodar, kako bi ponovo okupio svoje sluge i obnovio moć, sijući svijetom strah i smrt.

Gandalf ovo iskušenje prolazi sam, ne upuštajući se u borbu, premda je Sauronu ravnopravan suparnik jer su obojica Maiari.

Kada je potvrdio opravdanost svojih sumnji, odlazi kako bi upozorio Vijeće Mudrih i kako bi ga zajedničkim snagama otjerali…

Labirint Morije najkompleksniji je labirint Tolkienovog svijeta nastao na mnogo zamršenih razina u minulim, zaboravljenim dobima.

Prolazak kroz Moriju Gandalf odabire tek kad uvidi da su svi drugi putevi zatvoreni i tada se pokazuje kao pravi vođa cijele Prstenove družine.

Uspijeva ih provesti kroz mnoge zamke i dovesti do izlaza s druge strane planine.

Međutim, neposredno prije izlaza dolazi do sukoba s Balrogom, drevnim demonom, oličenjem podmuklih starih snaga svijeta, pri čemu Gandalf pada u bezdan.

Ovdje imamo naznake pravog inicijatskog puta jer Gandalf u borbi prolazi kroz elemente Vatre, Zraka, Vode i Zemlje, a prema izlazu ga zapravo vodi sam neprijatelj kojeg on neustrašivo slijedi.

Konačni sukob odvija se na vrhu beskrajnog spiralnog stepeništa, a nakon što je savladao Balroga, Gandalf i sam umire potvrđujući tako svoju potpunu požrtvovnost za spas Srednjeg svijeta.

Upravo zato je bio vraćen natrag u svijet živih kao Gandalf Bijeli kako bi dovršio svoju misiju…

Borba Gandalfa s Balrogom u Moriji

Gandalf: Mnogo sam vremena padao, a on je padao sa mnom. Njegova vatra bila je oko mene. Bio sam opečen. Onda smo zaronili u duboku vodu i sve je bilo tamno. Hladna je bila kao struja smrti: skoro mi je sledila srce.

Gimli: Dubok je bezdan koji je premošten Durinovim mostom, i nitko ga nije izmjerio.

Gandalf: Ipak on ima dno, izvan svjetlosti i znanja. Tamo sam ja dospio konačno, do krajnjih temelja stijene. On je još bio sa mnom. Njegova vatra bila je ugašena, ali sad je bio jedno stvorenje od sluzi, jače no zmija daviteljica.

Mi smo se borili duboko ispod žive zemlje, gdje se vrijeme ne mjeri. Stalno me je grabio, i stalno sam ga sjekao, dok najzad nije umakao u mračne tunele…. Duboko, duboko ispod najdubljih boravišta Patuljaka, ovaj svijet glođu bezimeni stvorovi. Čak ih ni Sauron ne poznaje.

Oni su stariji od njega. Sada sam ja išao onuda, ali neću iznijeti nikakav izvještaj kako ne bi mračio svjetlost dana. U tom očaju moj neprijatelj bio je moja jedina nada, i ja sam ga slijedio grabeći za njegovim petama.

Tako me je konačno doveo nazad do tajnih puteva Kazad-duma: predobro ih je on znao sve. Stalno naviše išli smo mi, dok nismo stigli na Beskrajno stepenište.

Gimli: Dugo je ono bilo izgubljeno. Mnogi su kazivali da nikad nije bilo načinjeno, osim u legendi, ali drugi kažu da je bilo uništeno.

Gandalf: Bilo je načinjeno, i nije bilo uništeno. Od najniže tamnice do najvišeg vrhunca ono se pelo, uspinjući se u neprekinutoj zavojnici mnogom tisućom stepenica, dok nije izašlo na kraju u Durinovoj kuli usječenoj u živoj stjeni… vrtoglavo orlovsko gnijezdo nad izmaglicama ovog svijeta. Sunce je žestoko sjalo, ali niže je sve bilo umotano u oblak.

On iskoči van i… buknu u novi plamen… Oni što su gledali iz daljine mislili su da je planina okrunjena nepogodom… Oborio sam svog neprijatelja, i on je pao s tog visokog mjesta i smrvio bok planine gdje ga je udario u padu. Onda me obuze tmina, i zastranio sam izvan misli i vremena, i lutao sam daleko na putevima o kojima neću pričati.

Nag sam odaslan natrag – za kratko vrijeme, dok se moj posao ne obavi… Bio sam sam, zaboravljen, bez izlaza na tom tvrdom rogu svijeta. Tu sam ležao gledajući naviše, dok su zvijezde kružile gore, a svaki dan bio dug kao jedan život svijeta… I tako me je na kraju Gvaihir, Gospodar Vjetra, našao ponovno, i podigao me i odnio me…

Gvaihir: Teret ti bijaše, ali nije tako sada. Lak kao pero labudovo ti si u mojoj kandži. Sunce sja kroz tebe…

Autor: Nataša Žaja

http://nova-akropola.hr