Dim s brda Fuji vijoren vjetrom
rasplinjava se na nebu.
Gdje li je smirenje mojih misli što s njime odlaze?
pjesnik-isposnik Saigyo (1118.-1190.)
Japanska kultura se temelji na dubokom poštivanju prirode.
Pojave u prirodi bile su te koje su budile umjetnički senzibilitet japanskih umjetnika, a posebno se u tom smislu izdvaja sveta planina Fuji.
Gotovo da nema značajnijeg japanskog pjesnika, slikara ili kaligrafa koji u Fujiyami nije pronašao nadahnuće.
Japanska umjetnost obiluje djelima posvećenim Fujiyami, a jedno od najpoznatijih je serija drvoreza slavnog Hokusaija poznata kao Trideset i šest pogleda na planinu Fuji.
Smještena po sredini japanskog arhipelaga, okružena s pet jezera u čijim se vodama zrcali, sa svojih 3776 metara Fuji je najviša planina i simbol Zemlje Izlazećeg Sunca.
Vrh koji kao da lebdi u visinama najprije se štovao kao dom boga vatre, kasnije kao boravište šintoističke božice rascvjetanih stabala trešnje Konohane, a od dolaska budizma – kao prijestolje Dainichija Nyoraija, Buddhe Sveobasjavajuće Mudrosti.
Najstariji zapisi na japanskom govore o planinama kao boravištima kamija i predaka i smatraju ih svetim mjestima, a najštovanija od svih planina je Fujiyama, koja se još uvijek smatra aktivnim vulkanom, a uz koju je od davnina postojao snažan kult.
Kult planine
Razvoju kulta planina u Japanu, koji se u određenoj mjeri održao do danas, pridonio je i brdovit i planinski teren koji zauzima preko osamdeset posto područja Japana, kao i mnoštvo vulkana.
To je uvjetovalo prostor ljudskog djelovanja na obalne i nizinske predjele, a planinske visine te osebujnost krajolika nadahnjivali su ljudski um do granica dubokog strahopoštovanja i divljenja.
Život u takvim prirodnim uvjetima u drevna vremena rađa jedinstvenom tradicijom religijskih vjerovanja i običaja vezanih uz planinu.
Tijela umrlih pokapali su u podnožju planina, vjerujući da se njihovi duhovi okupljaju na vrhovima planina.
Planine su stoga smatrane tajanstvenim svijetom duhova kojeg su drevni Japanci štovali izdaleka, ne želeći svojim prisustvom remetiti njihov mir.
Pojašnjenje ovakvog odnosa prema planini možemo pronaći u šintoizmu, izvornoj japanskoj religiji. Šintoizam se zasniva na štovanju duhova prirode i predaka.
Prema ovoj animističkoj religiji, sva priroda je živa, stanište je kamija, duhova prirode, odnosno svi fenomeni prirode samo su očitovanja različitih božanstava.
Kami znači nešto što pobuđuje strahopoštovanje, a vjeruje se da posjeduje nadnaravnu moć i ljepotu.
Japanci vjeruju da je Fujiyama kami, ali i prebivalište bogova i kao takva od davnina je predstavljala izvor duhovne moći.
Vjeruje se da kamiji najviše obitavaju u području planina gdje pomoću oblaka reguliraju tok vode i da u rano proljeće silaze s vrhunaca kako bi čuvali i održavali rižina polja, vraćajući se ponovno ujesen na vrhove planine (duh planine – yama no kami u proljeće bi postajao duh rižinih polja – ta no kami).
U svrhu dočekivanja i ispraćanja kamija održavane su posebne ceremonije.
Kamiji utječu na ljudsko djelovanje, dok ljudska bića, molitvama i obredima, mogu utjecati na kamije.
U tom je smislu planina kao sveto mjesto imala bitnu ulogu u životima ljudi.
Pritjecanjem kineskih kulturnih utjecaja u VI. stoljeću, posebno budističke i taoističke tradicije, planine su se počele koristiti kao obitavališta budističkih pustinjaka, a nakon toga i kao hodočasnička odredišta članova carske obitelji i vladajuće aristokracije.
Kada Kukai (Kobo Daishiu) 806. godine u Japan donosi ezoterijski budizam i utemeljuje školu Shingon, on se sa svojim učenicima povlači u mir i tišinu planine Koya; ova je škola posebno isticala svete planine kao idealno mjesto za ezoterijska učenja i postizanje prosvjetljenja.
Osim toga, uspon na planinu smatran je metaforičkim usponom na stazu prosvjetljenja.
Tijekom razdoblja Heian (793-1185) budistički su hramovi podizani na padinama i vrhovima mnogih svetih šinto planina.
Vjerovalo se da izvorni šintoistički kamiji ovih planina predstavljaju budistička božanstva, rezultat čega je mirno supostojanje dviju religija i prožimanje dviju tradicija.
Kult planine dodatno je više produbila ezoterijska sekta Shugendo koja je jednostavno šintoističko štovanje planina obogatila učenjima taiozma i budizma.
Pojam shugen odnosi se na posebne magijske moći koje su se stjecale obredima na planini uz pomoć duhova prirode.
Takve osobe su nazivali yamabushi (onaj koji se povlači u planine) ili yama no hijiri (sveti čovjek planina). Upravo se pod utjecajem Shugenda u Japanu razvio kult sangaku shinko, što bi značilo štovanje planine utemeljeno na vjerovanju da je sveta i da je mjesto duhovne moći jer na njoj obitavaju kamiji, ali i duhovi predaka.
Shugendo je sve do razdoblja Edo, kada mu opada značaj, imao svoje sjedište na Fujiyami.
Postojale su i brojne bratovštine kulta Fujiyame, Fuji ko, koje su razvile posebnu školu slikarstva, Fuji Mandara.
Njihove su slike predstavljale opis hodočašća na planinu Fuji, a imale su za cilj podsjetiti hodočasnike da je hodočašće slika životnog puta i cilja – Čiste zemlje budizma.
Pod budističkim utjecajem vremenom su se i laici počeli uspinjati na svete planine, s tim da je ženama to bilo dopušteno tek 1872. godine.
Prema predaji na Fujiyamu se prvi popeo En no Gyoja, utemeljitelj Shugenda, a među prvima se spominje i princ Shotoku koji je najzaslužniji za širenje budizma u Japanu.
Fujisan Hongu Sengen Taisha
Stari zapisi govore da je u vrijeme sedmog, legendarnog cara Koreija, erupcija Fujiyame uplašila i rastjerala stanovništvo središnjeg Japana koji je bio opustošen dugi niz godina.
Jedanaesti car, Suinin (nema pouzdanih podataka o vremenu njegove vladavine) naredio je izgradnju svetišta u podnožju planine da umiri božicu vulkana tada zvanu Asama-no-okami (Sengen Okami), kamija koji se u to vrijeme najviše povezivao s planinom Fuji.
Tako je utemeljeno prvo svetište. Asama na starom japanskom znači “vulkan”, a svetište nosi naziv Asama jer udomljuje božicu vulkana.
Svetište je izvorno bilo posvećeno božici vulkana Asama-no-okami, da bi u kasnijem razdoblju ta božica bila identificirana sa ženskim šintoističkim božanstvom, mitskom princezom Konohana-no-Sakuyahime, tako da se danas više povezuju uz Konohanu nego uz Asamu-no-okami.
Tijekom vremena podizana su brojna svetišta, a 51. car Heizei je 806. godine naložio izgradnju novog velikog svetišta u Fujinomiyi, na jugozapadnom podnožju planine, na mjestu pete od deset postaja odakle počinje uspon prema vrhu planine.
Otada je Fujisan Hongu Sengen Taisha glavno svetište za više od 1300 svetišta posvećenih božanstvu planine Fuji, a naziva se i “prednjim ulazom” na planinu Fuji (skraćeno se naziva Sengen Taisha ili Asama Taisha).
Sengen Taisha je bilo mjesto gdje su se hodočasnici pročišćavali u vodi planinskog jezerca Wakutama prije uspona prema vrhu, stazom koja završava svetištem podignutim na samom vrhu planine, Fuji Sengen Taisha – Okumiya.
Tu se nalazi niz obrednih mjesta, od kojih je glavno Dainai-in je krater planine Fuji, koji se naziva i Yukyu (Svetište dubina).
Hodočasnici obredno obilaze krater i to se naziva ohachi-meguri.
Oko kratera promjera 500 metara nalazi se osam svetih vrhova koji se nazivaju “Osam Fujijevih Latica”.
Svetište Sengen Taisha uživalo je veliki ugled i carski mu je dvor redovito slao žrtve, dragocjenosti i darivao je mu zemljište.
Isti ugled uživao je u doba samuraja, kada se svetište još više proširilo i renovirana je glavna dvorana. Kada se 1604.
Tokugawa Ieyasu proglasio šogunom, u to je ime sagradio nutarnje i vanjsko svetište, ulazna vrata i druge građevine.
Također je darovao svetištu područje na planini Fuji iznad osme postaje.
Za vrijeme razdoblja Meiji (1896.), ovo je svetište uzdignuto na razinu “velikog carskog svetišta”.
Danas se u svetištu godišnje održava više od šezdeset svečanosti, od kojih su glavne: setsubun – svečanost posvećena kraju zime, slavi se 3. ili 4. veljače, kojom se protjeruju zli duhovi i moli za sreću.
Svečanost posvećena sadnji riže, 7. srpnja, u okviru koje se ceremonijalno sadi riža u posvećenom rižinom polju koje pripada svetištu.
Svečanost vatre, himatsuri, održava se svake godine da se umiri kami planine Fuji i spriječi erupciju do sljedeće godine.
Fujiyoshida-no-Himatsuri održava se 26. kolovoza da se umiri kami planine Fuji i spriječi erupcija do sljedeće godine.
Svečanost počinje simboličkim iznošenjem božice iz svetišta Fuji Sengen u malo prenosivo svetišta, omikoshi, a završava njenim vraćanjem u svetište.
Središnji događaj je procesija ulicama gradića Fujiyoshida u kojoj 30 muškaraca nosi omikoshi.
Svečanost kulminira paljenjem velikih baklji, taimatsu.
To je ujedno ceremonija zatvaranja sezone uspona na Fuji.
Fuji ideal
Iako je među najčešćim motivima na razglednicama i fotografijama iz Japana, Fujiyamu se ne vidi često.
Najbolje se vidi zimi i u rano proljeće, kada snježna kapa pridonosi njenoj ljepoti.
No, bez obzira na to ili možda upravo zbog te nenametljivosti i samozatajnosti, Japancima je Fujiyama utjelovljenje sabi-wabi estetskih ideala: ona nadahnjuje jednostavnošću i čistoćom svoje pojave, mirnoćom i postojanošću kojom odiše i tako “bez riječi uči odgoju čistog i plemenitog srca”, kako kaže šintoistički svećenik svetišta Sengen.
Svojom uzvišenom i spokojnom pojavom također kao da poziva na odvajanja od svakodnevnih briga i njihovo nadilaženje u duhu budizma.
I danas su brojni hodočasnici koji se uspinju na Fujiyamu da bi prisustvovali goraiku, prvim zrakama izlazećeg Sunca, i tako se okrijepili i obnovili.
Završit ćemo ovaj članak pjesmom pjesnika Akahita iz zbirke Manyoshu (u prijevodu “Zbirka deset tisuća listova”, antologija poezije sabrane u VIII. stoljeću) posvećenoj svetoj planini Fuji.
Otkad se nebo i zemlja
Odijelilo jedno od drugoga,
Tvoj visoki blistavi vrh
Stremi nad zemljom Saruga.
I kad podignem pogled,
Zagledan u nebesa,
Sunce što na nebu kruži,
Pred tvojim sjajem potamni
(Ili se blijedi mjesečev sjaj
Nad tobom odmah ugasi.)
Pa i oblaci bijeli boje se
Da nad tobom lete.
Samo te vječni snijeg pokriva
Svojom bjelinom.
O Fujijama, tvoju ljepotu
Slavit će ljudi dovijeka,
I o tebi pjevat će pjesme
Bezbrojna pokoljenja.
Autor: Marta Šimoković
bglavac
irida
edin.kecanovic
