Upisao:

mlabos

19. listopada 2018.

OBJAVLJENO:

PROČITANO

796

PUTA

EVOLUCIJA, KARMA I PONOVNO ROĐENJE

Vezani članci

Pojavom zanimanja za istočnjačke religije koje počinje koncem devetnaestog stoljeća, značajan je broj Zapadnjaka prihvatio hinduističku budističku spoznaju o ponovnom rođenju.

Te značajne noći kada je Buda dosegnuo prosvjetljenje, kaže se da je prošao kroz nekoliko različitih stupnjeva probuđenja.

U prvom, umom „staloženim i bistrim, bez pogreške, oslobođen od kajanja, postavši blag, postojan i nepomičan" obratio je pozornost na sjećanja svojih prijašnjih života.

Evo što nam govori o tom iskustvu:

Sjetio sam se mnogih, mnogih negdašnjih života kroz koje sam prolazio: jedno, dva rođenja, tri, četiri, pet... pedeset, sto.... sto tisuća, u različitim vremenskim razdobljima Zemlje.

Znao sam sve o tim različitim razdobljima rođenja: gdje su se dogodila, koje mi je bilo ime, u kojoj obitelji sam bio rođen, i što sam prošao.

Proživio sam ponovno dobru i kobnu sreću svakog života i smrt svakog mog života i vraćanje u život uvijek iznova.

Na taj sam način nanovo oživio bezbrojne prijašnje živote s njihovim točnim značajnim obilježjima i uvjetima.

Tu spoznaju sam stekao u prvom noćnom bdijenju.

Od svanuća povijesti, reinkarnacija i nepokolebljiva vjera u život poslije smrti zauzimaju najvažnije mjesto u gotovo svim svjetskim religijama.

Vjerovanje u ponovno rođenje postoji medu Kršćanima u ranoj povijesti kršćanstva i nastavlja trajati u raznim oblicima sve do Srednjeg vijeka.

Origen, jedan od najutjecajnijih crkvenih otaca, vjerovao je u „prijašnje postojanje duša" i zapisao u trećem stoljeću: „Svaka duša dolazi na ovaj svijet pojačana pobjedama ili oslabljena porazima njezinih prijašnjih života."

Iako kršćanstvo ritualno odbacuje vjerovanje u reinkarnaciju, tragovi o njoj se mogu naći kroz svu renesansnu misao, u pisanju većine romantičarskih pjesnika kao što su Blake i Shelley, čak i u tako nevjerojatnoj ličnosti kao što je romanopisac Balzac.

Pojavom zanimanja za istočnjačke religije koje počinje koncem prošlog stoljeća, značajan je broj Zapadnjaka prihvatio hinduističku budističku spoznaju o ponovnom rođenju.

Jedan od njih, veliki američki industrijalac i dobrotvor Henry Ford je napisao:

Izabrao sam teoriju reinkarnacije kada sam imao dvadeset šest godina.
Religija nije ponudila ništa od toga.

Čak mi ni posao nije dao potpuno zadovoljtvo.

Posao je uzaludan ako ne možemo koristiti iskustvo koje sakupimo u jednom životu za drugi.

Kada sam otkrio reinkarnaciju....vrijeme više nije bilo

omeđeno. Više nisam bio rob u rukama sata.

Rado bih prenio na druge spokojnost koju nam nazor o dugovjeku daje.

Anketa Gallup dobivena 1982. pokazala je da gotovo jedan od četiri Amerikanca vjeruje u reinkarnaciju.

To je začuđujući statistički podatak uzevši u obzir da materijalistička i znanstvena filozofija prevladavaju u skoro svakom životnom pogledu.

Kako god, većina ljudi još uvijek ima najnejasniju predodžbu o životu poslije smrti, i bez slutnje o tome kako bi to moglo izgledati.

Uvijek iznova, ljudi mi govore da se ne mogu približiti vjerovanju u nešto za što nema dokaza.

Ali teško da je dokazano, zar ne, da ona ne postoji?

Kao što je Voltaire rekao: „Uostalom, nije više iznenađujuće roditi se dva puta nego što je roditi se jedanput."

„Ako smo živjeli nekada", često sam pitan, „ zašto se ne sjećamo?"

Ali zašto bi činjenica da se ne možemo sjetiti naših prošlih života značila da nikada prije nismo živjeli?

Napokon, iskustva našeg djetinjstva, ili jučerašnje, ili čak što smo razmišljali prije sat vremena, bila su puna života dok su se događala, ali sjećanje na njih gotovo je potpuno razoreno, kao da, zamislite, nikada nisu ni postojala.

Ako se ne možemo sjetiti što smo radili ili razmišljali prošlog ponedjeljka, kako zamišljamo da bi bilo lako ili normalno, sjetiti se što smo radili u prošlom životu?

Ponekad zadirkujem ljude i pitam: „Što vas čini toliko postojanim da nema života poslije smrti?

Kakav dokaz imate?

Što ako ćete ustanoviti da postoji život poslije ovoga, nakon što ste umrli ne priznavajući njegovo postojanje?

Zar nema više smisla dati mogućnost o životu poslije smrti, izvlačeći korist iz dvojbe ili bar biti otvoren prema tome, čak iako nema što biste vi zvali „stvaran dokaz"?

Što bi mogao sačinjavati stvarni dokaz za život nakon smrti?

Zatim volim pitati ljude da zapitaju sami sebe: Što mislite zašto sve značajnije religije svijeta vjeruju u život poslije ovoga i zašto su stotine milijuna ljudi kroz povijest, uključujući najslavnije filozofe, mudrace, stvaralačke genije Azije, živjeli s tim vjerovanjem kao najbitnijim dijelom njihova života? Zar su svi oni bili jednostavno obmanuti?

Vratimo se natrag na onu spornu točku o stvarnom dokazu.

Samo zato što nikada nismo čuli o Tibetu, ili samo zato što nikada nismo bili tamo, ne znači da Tibet ne postoji.

Prije nego je divovski kontinent Amerika bio „otkriven", tko je u Europi imao bilo kakvu pretpostavku da tamo postoji?

Čak i kada je bio otkriven, ljudi su se raspravljali o činjenici je li bio.

Vjerujem da je naš temeljito ograničen pogled na život, to što nas onemogućava da prihvatimo ili da čak počnemo ozbiljno razmišljati o mogućnosti ponovnog rođenja.

Srećom to nije kraj priče.

Mi koji se bavimo duhovnom disciplinom - meditacijom, na primjer - otkrili smo mnogo toga o svom vlastitom umu a što prije nismo znali.

Za nas, naš se um otvara sve više i više k izvanrednom, prostranom, i do sada nenaslućenom postojanju prirode uma, počinjemo zavirivati u potpuno različitu dimenziju, u kojoj se sve naše pretpostavke o našoj osobnosti i stvarnosti za koje smo mislili da ih poznajemo tako dobro, počinju rasplinjavati, i u kojoj mogućnost života drugačijeg od ovoga postaje barem vjerojatna.

Počinjemo shvaćati da je sve što su nam naši učitelji govorili o životu i smrti, i životu poslije smrti, istina.