Proučavanje egipatskog kalendara potvrđuje snagu tradicije i pažljivo osmišljen sustav koji nam se često čini dalekim.

Istraživanje godišnjih svetkovina pokazuje da su Egipćani imali prosječno 105 praznika u godini.

Razlikovale su se kalendarske (Nova godina, počeci godišnjih doba…), ratarske (poplave Nila, sjetva, žetva…), narodne, vjerske, kraljevske (krunidba, veselje) i pogrebne svetkovine.

No sve su one postojale jer su imale svoj smisao: za Egipćane su bile trenutak obnavljanja jedinstva s uzvišenim načelom: s vremenom, prirodom, kozmosom ili faraonom.

Tome je bilo tako jer je religija predstavljala središnju os svake te javne manifestacije.

Egipćani nisu zaboravljali svoje svetkovine, već su dolazili iz svih krajeva da bi ih proslavili.

Kronike iz Edfua ističu da je dan osnutka Horusova hrama, dan kad je bio “posvećen svom učitelju”, bio znameniti datum: 

Grad je bio u svetkovini, srca punih veselja, čitava njegova okolica u zanosu; buka tog veselja razlijevala se otvorenim prostorima, ulicama prepunim radosti, hrana se dijelila u izobilju; dim žrtvenih ponuda uzdizao se do neba; tamjan se palio u kadionicama pomiješan sa zrnjem drugih mirisnih smola; grad je blistao od svečanog sjaja, sav ukrašen cvijećem; proroci i božanski oci bili su odjeveni u najfinije laneno platno, kraljeva pratnja bijaše odjevena u kraljevsko ruho, a mladi bijahu prekrasni; klicanje i veselje dopiralo je sa svih strana, duž čitavih ulica i nije se moglo spavati do svitanja.

Tijekom tih svetkovina Egipat je oživljavao, radovao se i plesao, ali se ipak nije zaboravljalo da su svi ti događaji samo zbog odavanja počasti bogovima i obnove saveza s prirodom i ljudima.

Ako želimo razumjeti istinsko značenje svetkovina u starom Egiptu, moramo ih shvatiti kao “sretni ponovni susret”.

Svaka svetkovina poziva na ponovni susret, a taj ponovni susret živi se s radošću.

Pogrešno je zamijeniti taj vedri narod sa slikom mračnih i turobnih grobara, jer još i danas kao da možemo zamisliti živahnu glazbu koja izvire pod prstima harfista oslikanih na freskama.

Prirodna bliskost sa snagama univerzuma učinila je Egipćanina čovjekom sposobnim živjeti u neprekidnoj svečanosti.

Obnavljanje prirode prilika je za veselje, a odlazak ususret bogovima također je bio radostan događaj.

Ta sposobnost entuzijazma – točnije, sposobnost buđenja božanskog u čovjeku i optimizam mudro usmjeren ka stabilnosti i jedinstvu države – možda su bili velika tajna dugovječnosti tog naroda.

Egipćani su sretan život i zadovoljstvo pronalazili u malim stvarima, slijedeći učenja mudraca starog Egipta, spremni na svaku mogućnost koju donosi život.

Treba se prisjetiti da se bogove štovalo svakoga dana, slijedeći točno određeni obred.

Francuski egiptolog Étienne Drioton detaljno opisuje tu svakodnevnu komunikaciju svećenika s božanstvom: 

Ceremonija je započinjala rano ujutro. (…) Svećenik je palio svjetiljke, punio kadionice i počinjao prvo kađenje da bi se boravištem Boga širio ugodan miris. Učinivši to, uputio se prema svetištu hrama (…) i otvorio vratnice. Statua se pojavila pred njegovim očima, još nepokretna i uspavana jer se božanstvo još uvijek u nju nije spustilo. Svećenik se bacao na koljena i izgovarao himnu štovanja; ustajući potom zagrlio bi statuu. Taj čin, čin sina koji želi dozvati iz sna svoga oca, “budio” je boga i činio da se spusti njegova božanska duša. Točnije rečeno, štovanje je tada moglo započeti.

Služenje Bogu odvijalo se u ritmu kretanja Sunca na nebu.

U Staroj državi (a vjerojatno i u Novoj), ono je obuhvaćalo tri faze koje su odgovarale izlasku, zenitu i zalasku Sunca. Najvažnija je bila jutarnja faza.

Žrtveni su se darovi prije svanuća pripremali u hramskim radionicama, a svećenici su se obredno kupali u svetom jezeru, simbolički ulazeći u životno počelo iz kojega u trenutku stvaranja izvire svijet i iz kojega svake godine izranja egipatsko tlo, spremno za novu sjetvu nakon poplave.

Nakon toga obilazili su hram, lijevali vodu i palili mirisne smole (“one koje sadrže božansko”), kako bi se udaljile nepoželjne sile koje su se mogle uvući u prostorije.

Svečana povorka nosila je hranu za boga u jednu od dvorana hrama gdje su bili postavljeni mali posvećeni žrtvenici.

Vrhovni svećenik otvarao je vrata svetišta i žurio k bogu da bi potaknuo njegovo buđenje.

Vratnice najsvetijeg dijela hrama otvarao je u trenutku kad bi se zvijezda života, Sunce, pojavila na obzorju.

Tek rađajuća svjetlost prožimala je boga energijom novog dana.

Hrana se tada postavljala pred kip, praćena prikazom božice Maat, simbola kozmičkog Reda, koja božanstvu daje snagu potrebnu za svakodnevno obnavljanje tog reda.

Potom bi kip božanstva bio razodjenut, okupan i iznova odjenut, ukrašen i pomazan, namirisan i pročišćen.

Najsvetiji dio hrama i prostor svetišta ostali bi potom zatvoreni do sljedećeg jutra.

Podnevna služba sastojala se u škropljenju vodom i kađenju tamjanom.

Tijekom večeri pristupalo se obnavljanju žrtvenih ponuda.

Ta ceremonija imala je za cilj podsjetiti na neprekidno kretanje Sunca, svemira i života.

Svećenik je osiguravao točnost obreda koji je oživljavao svaki aspekt dana i svaki aspekt godine.

Egipatski se narod kroz svetkovine usklađivao s kretanjem vremena koje je određeno prirodom i životom.

Ako tom redovnom godišnjem ciklusu posvećenom hodu zvijezda pridodamo i zvjezdane međuodnose koje su Egipćani smatrali temeljnima, tada možemo razumjeti, kako je rekao pjesnik, da je za Egipćane “univerzum hram, a Zemlja njegov oltar”.

Sudjelovanje u ciklusima predstavljalo je svijest o jednom manje materijalnom planu i veću osjetljivost na zov nevidljivog svijeta.

U suprotnom, čovjek bi ostao okovan materijalnim i pojavnim, zaboravljajući da naš planet lebdi u zvjezdanom prostranstvu.

RELIGIJSKE SVETKOVINE

Svetkovina Nila

Petnaestog dana mjeseca Thota, godišnjeg doba Akhet, slavila se svetkovina Nila.

Bio je to trenutak dolaska boga Hapija koji je u egipatske zemlje donosio obnovu života.

Tijekom ceremonije kralj je plesao ispred kipa božice Hathor u Denderi i pružao joj vrč vina prije no što bi ga sam ispio.

Prvi dan godine ili izlazak Sirijusa slavio se također tijekom mjeseca Totha.

Svetkovina Opet

Jedna od najvažnijih u godini, svetkovina Opet, održavala se u mjesecu Paophi, godišnjeg doba Akhet.

U razdoblju Nove države trajala je osam dana.

Tom je prilikom kip boga Amona napuštao svoj hram u Karnaku da bi se uz veliku svečanu povorku uputio prema hramu u Luxoru, gdje se ponovno susretao sa svojom suprugom.

Kolonada hrama u Luxoru, koju je dao ukrasiti Tutankhamon, prikazuje tijek svetkovine koja je započinjala žrtvenom ponudom ispred Amonove barke – njegova pokretnog svetišta.

Povorka potom napušta hram: trideset svećenika pridržava tešku Amonovu barku koju prati kralj. Uz pjesme i zvuk bubnjeva, povorka se ukrcava na lađe, a kralj i kraljica zauzimaju svoje mjesto u svečanoj plovidbi.

Mnoštvo na pristaništu pozdravlja malu skupinu brodova: to je posada zadužena za povlačenje barki uzvodno.

Tu su i vojnici sa svojim časnicima; Libijci i crnci također zauzimaju mjesto u povorci, uz glazbenu pratnju sistruma i stare himne koje izvodi skupina pjevača i svećenika.

Po dolasku u Luxor povorka kreće putem prema hramu.

Prvo svećenici, noseći na glavi Amonovu barku, potom kralj i kraljica sa svojom pratnjom i naposljetku mnoštvo koje se pridružilo procesiji.

U povorci su se mogle vidjeti i barke božice Mut i boga Khonsua. Uz vojnu počasnu pratnju neprekidno se izmjenjuju skupine glazbenika i lagano odjevenih plesača.

Uz put su načinjene uzvisine, poput umjetnih brežuljaka, na čijim vrhovima svećenici prinose žrtvene darove.

U hramu kralj osobno izvodi ceremoniju.

Povratak se odvija prema istom ritualu.

Opis možda ostavlja dojam da je ceremonija trajala jedan dan. Zapravo je trajala osam dana u vrijeme Tutmozisa III., a do dvadeset i pet dana u vrijeme Ramzesa III.

Naziv Opet označava izobilje i govori o karakteru putovanja u svetište.

Bio je povezan s obredom hijerogamije(svetog braka).

Horusovo rođenje i mladost

Bog Horus se rodio u mjesecu Mechiru.

Svečanost njegova božanskog rođenja u Staroj državi odvijala se u posebno izgrađenim kućama rađanja, takozvanim mammessima.

Prema tradiciji, Delta Nila prima novorođenče obavijajući ga svojim muljem kako bi ga sakrila od očiju opasnog boga Seta; dama zmija Outo neprestano bdije nad njim.

Zanimljivo je da se ta svetkovina odvijala 25. prosinca, na dan na koji se mnogo kasnije slavilo rođenje Mithre i Krista.

Mnogi su autori uočili podudarnost između tog datuma i zimskog solsticija jer Sunce tada započinje svoju obrnutu plovidbu prema antipodima, u trenutku svoje prividne starosti.

U mjesecu Phamethot, godišnjeg doba Peret, slavilo se Horusovo proljeće, njegova mladost i pobjeda nad tamom.

U Edfuu su se odvijale parade brodovlja na Nilu: govorilo se da kip boga tada napušta grad da bi otišao u Denderu, u potragu za božicom Hathor koju će ponovno vratiti u njezin dvorac.

Svetkovine plodnosti

Mjesec Parmenthi posvećen je slavljenju plodnosti: prikazi poljodjelskih radova mogu se vidjeti na freskama hrama Medinet Habua.

U mjesecu Padron, godišnjeg doba Chemou, slavljen je bog Min.

Bio je to mjesec žetve. Svetkovine su se odvijale u Koptu gdje je Min imao svoju palaču: organizirala su se natjecanja životinja i odabirali najbolji primjerci radi poboljšanja vrste.

Taj je mjesec također bio posvećen bogu Svjetla i bogu Sunca u liku Pacht ili Bastet, nazvanoj Mačka Heliopolisa, onoj koja je pobije­dila tmine neznanja ili Apofisa.

Taj trenutak odgovara konstelaciji Ovna koju su u starom dobu smatrali početkom godine.

Taj je mjesec bio posvećen slavi božice Izide, majke plodnosti koja je dala život Horusu.

Svetkovina doline

U mjesecu Payni u Tebi se slavila svetkovina Doline.

Bog Amon napuštao je svoje svetište da bi tijekom dvanaest dana posjetio bogove i mrtve kraljeve tebanske nekropole.

U velikoj ophodnji koja se kretala od hrama sudjelovalo je mnoštvo glazbenika, pjevača, plesača i akrobata.

Nošen od strane svećenika, Bog je polagan na ouserhat, raskošno ukrašeni brod potpuno prekriven zlatom, čija je kabina (ili kovčeg u kojem je počivao kip) bila načinjena od elektruma, legure zlata i srebra.

Kraljev brod koji se nalazio na čelu flote i koji je pokretalo šezdeset veslača, vukao je za sobom brod s kipom boga.

Ploveći niz rijeku kip boga unosio se u svaki od kraljevskih hramova izgrađenih na granici obrađene zemlje.

Tamo gdje bi se bog zaustavio, odvijale su se nove ceremonije.

A nakon svega bio je predviđen ponovni susret između boga Amona i božice Hathor.

Amon konačno stiže u hram Medinet Habua i u nekropolu u Deir el-Medini, mjesto gdje prema tradiciji stoluje primordijalna Oktoada Hermopolisa iz koje potječe Amon.

Svetkovina Doline je prije svega obnavljala jedinstvo bogova i tradicije, živih i mrtvih, ljudi i njihovih predaka.

Sretni ponovni susret

U mjesecu Epiphi, godišnjeg doba Chemou, odvijao se Sretni ponovni susret između Horusa i Hathor.

Tekstovi opisuju kako je tijekom velike svečanosti božica Hathor, praćena čitavom povorkom, napuštala svoje boravište u Denderi da bi se u Edfuu susrela sa svojim božanskim suprugom.

Nakon petnaest dana općeg slavlja, božica i njezino brodovlje vraćali bi se u Denderu na obalu rijeke.

Postojala su tri božanska sjedinjenja u Egiptu, vezana uz stvaranje duhovnog, psihičkog i fizičkog plana.

Obred insolacije

U mnogim se egipatskim hramovima tijekom godine često obnavljalo sjećanje na svetkovinu Sjedinjenja sa Sunčanim diskom.

To sjedinjenje predstavljalo je obred obnavljanja jer je duša božanstva, silazeći s neba, svojim zrakama prožimala zemaljski kip.

Božanska statua bila je postavljena tako da su na nju padale Sunčeve zrake, što je predstavljalo božansku prisutnost.

Sam obred obavljao se na krovu hrama u Denderi, u jednoj i danas dobro očuvanoj kvadratnoj kapelici.

Povorka koja je prenosila kip prikazana je na zidovima stubišta: na zapadnoj strani vidi se povorka koja se penje spiralnim putom, dok je kosina okrenuta prema istoku služila za povratak.

Taj je obred imao za cilj sjediniti kip s izvorom božanske energije u univerzumu: statua je primala sunčani zagrljaj, obnavljajući tako izvorni pokret kojim je Prvo Sunce, užareni Feniks, izlilo Prvu energiju svojoj djeci Šu i Tefnut.

Sjedinjenje sa Sunčanim diskom omogućuje da stvaralačka energija preplavi i ispuni kip svjetlošću, u koji će se tada spustiti i Ka, duh boga.

Ta ista zaštitnička snaga pokreće i faraona i konačno se širi čitavim Egiptom.

Učvrstiti to sjedinjenje s izvorima znači osigurati univerzalni red i istinsko uvjerenje da je mnoštvo bogova proisteklo iz primordijalnog Jedinstva i da će mu se na kraju vremena vratiti.

—

Proputovali smo krug vremena, godišnji ciklus, i vidjeli kako svaki početak godišnjeg doba za Egipat simbolizira jednu pobjedu.

Početak doba poplava jest pobjeda prirode i primordijalnog života koji se rasprostire u velikim valovima naraslog Nila.

Početak doba sjetve pobjeda je čovjeka kojeg simbolizira Horus pobjednik, u trenutku u kojem se slavi krunidba i kraljeva svečanost.

Početak doba žetve, obilježen kultom Mina i ponovno rođenog Sunca, pobjeda je svjetlosti i snage.

Tijekom tisućljeća Egipat je redovito slavio ove sretne ponovne susrete između nebeskog i onog vidljivog Egipta, kroz određene životne etape svakog posebno, kao i kroz etape života Egipta kao države.

Nakon što je Egipat oslabio, njegovu religiju potiskuju kršćanstvo i islam.

Ritam svetkovina je ipak ostao snažno utisnut u život, tako da su mnoge od njih prilagođene novim religijama.

Liturgija se s vremenom mijenjala, a s njom i upotreba sakralne geografije s kojom su svetkovine bile sve manje i manje povezane.

Izbor iz knjige: Géographie sacrée de l’ Egypte ancienne. Nouvelles Editions Oswald. París. 1979.

http://nova-akropola.hr