PROČITANO

513

PUTA

DUHOVNE VJEŽBE ZA UMIRANJE

Vezani članci

„Prosječni praktičari najboljih sposobnosti" umiru „kao prosjaci na ulici." Nitko ih ne primjećuje i ništa ih ne uznemiruje. Zbog stabilnosti njihove prakse, oni su posve nedirnuti ambijentom uokolo njih. Oni mogu umrijeti s jednakim mirom u prometnoj bolnici, ili kod kuće usred glasne prepirke i prigovaranja obitelji.

Postoje tri bitne vježbe za umiranje:

Najbolje je ostajati u prirodi uma, ili prizivati bit -dušu naše prakse
Sljedeće, phowa praksa, prijenos svijesti
Posljednje, nadanje u moć molitve, odanost, težnja, i blagoslov prosvijetljenih bića.

Vrhovni praktičari Dzogchena, kao što sam rekao, potpuno su ostvarili prirodu uma tijekom njihovog trajanja života.

Zato kada oni umru, trebaju samo nastaviti mirovati i boraviti u tome stanju Rigpe, dok prelaze kroz smrt.

Oni nemaju potrebu prenositi njihovu svijest niti u jednog Budu ili prosvijetljeno područje, jer su oni već ostvarili mudrosni um buda unutar njih samih.

Za njih je smrt trenutak konačnog oslobođenja - krunski trenutak njihovog ostvarenja, i dokončanje njihove prakse.

Tibetanska knjiga mrtvih ima samo ovih nekoliko riječi da podsjeti takovog praktičara:

„0 Gospodine!

Sada Temeljna Svjetlost svanjiva.

Prepoznajte ju i ostanite u primjenjivanju."

Za one koji su savršeno obavili praksu Dzogchena kaže se da umiru „kao novorođenčad", slobodni sve brige i nemira o smrti.

Oni ne trebaju biti zabrinuti gdje ili kada će umrijeti, niti trebaju ikakova učenja, upute, ili opomene.

„Prosječni praktičari najboljih sposobnosti" umiru „kao prosjaci na ulici." Nitko ih ne primjećuje i ništa ih ne uznemiruje.

Zbog stabilnosti njihove prakse, oni su posve nedirnuti ambijentom uokolo njih.

Oni mogu umrijeti s jednakim mirom u prometnoj bolnici, ili kod kuće usred glasne prepirke i prigovaranja obitelji.

Nikada neću zaboraviti jednog starog yogina kojega sam poznavao na Tibetu.

On je običavao biti kao Šareni Svirač, i sva bi ga djeca slijedila uokolo.

Kuda god je išao, opjevavao bi i pjevao, povlačeći oko sebe cijelu zajednicu, i svima bi rekao da vježbaju i da govore „OM MANI PADME HUM" mantra Bude Suosjećanja.

Imao je veliki molitveni mlinac; i uvijek kada mu je netko dao nešto, on bi to prišio na svoje ruho, tako da je završio i sam sličan molitvenom mlincu dok se je okretao.

On se ponašao prema psu kao prema ljudskom biću, jeo istu hranu kao pas iz iste zdjele, spavao pokraj njega, gledao na njega kao na svog najboljeg prijatelja, i redovito mu čak besjedio.

Mnogi ga ljudi nisu uzimali za ozbiljno, a neki su ga zvali „ludi yogin", ali mnogi su Lame govorili o njemu plemenito i rekli da mi ne bismo smjeli na njega gledati s visoka.

Moj djeda i moja obitelj uvijek su se vladali prema njemu s poštovanjem, i pozvali bi ga u sobu - kapelicu i ponudili mu čaj i kruh.

Na Tibetu je bio običaj da se nikada ne posjeti nečija kuća praznih ruku, i jednog dana, usred pijenja svog čaja, on se zaustavio: „O! Oprostite, zamalo sam zaboravio...to je moj dar vama!"

Uzeo je isti kruh i bijeli šal koje mu je moj djed upravo poklonio, i vratio mu ih natrag kao da su bili dar.

Često je običavao spavati pod vedrim nebom.

Jednog dana u okolici Dzogchen hrama, umro je: sa svojim psom uz njega, pravo na sred ulice, u hrpi smeća.

Nitko nije očekivao ono što se dogodilo sljedeće, ali su mnogi ljudi posvjedočili.

Sve uokolo njegovog tijela pojavila se blistava sfera obojenog svjetla duge.

Kaže se da „prosječni praktičar osrednjih mogućnosti umire kao divlje životinje ili lavovi, na sniježnim planinama, u planinskim spiljama i pustim dolinama."

Oni se potpuno mogu brinuti za sebe, i radije idu na usamljena mjesta i umiru tiho, neometani ili pomiješani s prijateljima i rodbinom.

Potpuno usavršene praktičare takove kao ove, učitelji podsjete na prakse koje ć'e primijeniti dok se približavaju smrti.

Ovdje su dva primjera, koja potiču iz Dzogchen tradicije.

U prvom, praktičarima se savjetuje da legnu u „položaj lava koji spava."

Tada im se kaže da usredotoče svijest na njihove oči, i upru pogled na nebo pred njima.

Jednostavno ostavljajući njihov um nepromijenjen, oni miruju u takovom stanju, dopuštajući njihovoj Rigpi da se miješa s praiskonskim prostorom istine.

Dok se Temeljna Svjetlost smrti ukazuje, oni teku u nju tiho i prirodno dosižu prosvjetljenje.

Ali to je moguće samo osobi koja je već ustalila njegovo ili njezino ostvarenje prirode uma kroz praksu.

Za one koji nisu dosegli taj stupanj savršenstva, i koji trebaju uobičajeniji postupak da se usredotoče, postoji jedna druga praksa: Da si predoče njihovu svijest kao bijeli slog „ A" i da ga izbace kroz srednji kanal van kroz krunu njihove glave u područje Buda.

To je praksa phowe, prijenosa svijesti, i to je postupak koji je moj učitelj Lama Tseten primijenio kada je umro.

Ljudi koje uspješno usavrše ma koju od te dvije prakse ipak će, kaže se prolaziti kroz fizički proces umiranja, ali oni neće prolaziti kroz iduča bardo stanja.