DUHOVNA POMOĆ UMIRUĆIMA - Maja Cvjetanović Laboš

Prvi put sam došao na Zapad početkom 1970ih, i ono što me je duboko uznemirilo, i što me nastavlja uznemiravati, je gotovo potpuno pomanjkanje duhovne pomoći za umiruće koje postoji u suvremenoj kulturi.

Na Tibetu, kao što sam izložio, svatko ima izvjesno znanje o uzvišenijim istinama budizma i izvjestan odnos sa učiteljem.

Nitko ne umre a da se o njemu ne bi brinulo, na oba, površni i dublji, načina od zajednice.

Ispričano mi je mnogo iskaza na Zapadu o ljudima koji su umrli u osami strašno rastuženi i razočarani bez ikakove duhovne pomoći, i jedna od mojih vodećih pobuda za pisanje ove knjige je da proširim mudrost izliječenja iz svijeta u kojem sam odrastao, na svakog muškarca i ženu.

Nemamo li svi pravo, dok umireno, ne samo da se prema našem tijelu odnosi s poštovanjem, nego također, možda čak još važnije i prema našem duhu?

Ne bi li trebalo, jedno od osnovnih prava civiliziranog društva, prošireno na svakoga u društvu, biti pravo da se umre okružen sa najboljom duhovnom skrbi?

Možemo li se doista nazivati „civilizacijom" sve dok to ne postane prihvaćeno pravilo?

Što to doista znači imati tehnologiju da pošaljemo ljude na Mjesec, kada ne znamo kako pomoći našem bliskom ljudskom biću da umre sa dostojanstvom i nadom?

Duhovna briga nije luksuz za nekolicinu; to je temeljno pravo svakog ljudskog bića, isto toliko bitno koliko i politička sloboda, medicinska pomoć, i jednakost povoljnih prilika.

Stvarni demokratski uzor trebao bi uključiti upućenu duhovnu skrb za svakoga kao jednu od njegovih najbitnijih istina.

Bilo gdje na Zapadu, pogođen sam sa strašnom duhovnom patnjom koja proizlazi iz straha od umiranja, bez obzira je li taj strah priznat ili ne.

Koliko bi umirujuće bilo za ljude kada bi znali da će dok leže umirući biti zbrinuti s razumijevanjem punim ljubavi!

Kao što je, naša je kultura toliko bezdušna u svojoj sebičnosti i svom negiranju ma koje duhovne vrijednosti da se ljudi, kada su suočeni s bezizlaznim bolestima, osjećaju užasnuti da će jednostavno biti odbačeni kao nepotrebne stvari.

Na Tibetu je bila prirodna reakcija moljenje za umiruće i davanje im duhovnog staranja; na Zapadu je jedina duhovna pažnja koju većina iskazuje umirućima otići na njihov sprovod.

U trenutku njihove najveće ranjivosti, dakle, ljudi u našem svijetu prepušteni su i ostavljeni gotovo posve bez podrške ili razumijevanja.

To je tragično i ponižavajuće stanje stvari, koje se mora promijeniti.

Sve će težnje za moći i uspjehom u modernom svijetu zvučati isprazno sve dok svatko ne bude u ovoj kulturi mogao umrijeti s izvjesnom mjerom istinskog mira, i sve dok bar nekakav napor ne bude učinjen da se to osigura mogućim.