Upisao:

mlabos

15. srpnja 2022.

OBJAVLJENO:

PROČITANO

511

PUTA

Duhovi prirode u narodnoj predaji

Ali, otkako se čovjek otuđio od prirode, počeo je zloupotrebljavati i uništavati, otkad je sve češća nesloga i mržnja među ljudima, duhovi prirode udaljili su se od čovjeka. I nestade čarolije “zlatnog doba.”

Narodna predaja puna je priča o čudesnim bićima prirode.

Nekada su bake znale svojim unucima pričati predivne priče u kojima su likovi bili vile, patuljci, sirene, anđeli i u kojima su se opisivale njihove karakteristike, djelovanje te načini i oblici njihovog pojavljivanja.

Kazivanja o ovim čudesnim bićima postoje u brojnim kulturama od Sumerana do Egipćana, od Kine do kultura drevne Amerike.

Za antičke narode ona su bila stvarnost, a sjećanje na njih dopire sve do današnjih dana preko narodnih predaja i antičkih zapisa.

Što naša narodna tradicija govori o njima?

Folklorni zapisi i usmena predaja spominju raznovrsne duhove prirode(1), iako se često pod različitim imenima kriju ista bića.

Etnolozi smatraju da je vjerovanje i štovanje duhova prirode u našim krajevima staroslavenskih korijena.

Kao potvrdu za ovu tezu, navode bizantskog povjesničara Prokopija iz VI. st. koji piše o južnoslavenskom štovanju rijeka, nimfa i drugih sličnih božanstava.

No, nesumnjivo je prisutan i utjecaj antike.

Duhovi prirode mogu se podijeliti prema tome borave li u zemlji, zraku, vodi ili vatri…

DUHOVI ZEMLJE

Postoji velika raznolikost duhova zemlje, počevši od patuljaka, čudovišta (izraz čudovište upotrebljava se da označi ono što je “različito od normalnog”), pa sve do vila.

Čudovišta – usmena tradicija i folklorni zapisi spominju ih pod različitim imenima, ali najpoznatiji su orko i mrak.

Naziv “orko” (lorko, njorko, lorgo, itd.) raširen je u Hrvatskoj i to uglavnom uz jadransku obalu.

Naziv “mrak” (mračina, mračnjak) više je raširen u unutrašnjosti.

Čudovište se opisuje kao gorostasno noćno biće koje ima moć transformacije.

Nalazi se u stalnom kretanju, šireći se i skupljajući se, tako da može poprimiti veličinu najvećih životinja.

Predaja o orku vjerojatno ima korijene u antičkoj tradiciji pretpostavlja se da naziv “orko” dolazi od naziva rimskog boga podzemlja Orka.

Opisi prikupljeni od različitih zapisivača u različitim krajevima i vremenima kazuju sljedeće:

“Orko se obično pokazuje noću, kao mali magarac koji naraste ili se podigne jako visoko kad ga uzjašeš.

Putnici naiđu na njega na putu, vraćajući se iz grada ili putujući u drugo selo.

Ponekad se sam provuče umornom putnikuizmeđu nogu.

Ugodno se jaše pa se putnik opusti i ponekad zaspe.

Orko se odmah transformira, naraste ili se podigne jako visoko i odnese putnika na sasvim drugu stranu od namjeravane.”

Opisuje ga se kao gorostasa koji opkorači cestu.

Velik je poput stabla oraha i nestaje u zoru kada pijevci zakukuriču.

Predaja iz Svirče na Hvaru govori: “Orko je velik čovjek koji noću zapriječi put, raste i smanjuje se, širi ruke i noge.”

Patuljci su daleko poznatiji od čudovišta.

Čovjekolikog su izgleda i ne viši od dva pedlja.

U narodnoj predaji poznati su pod imenom: macić, malik, malić, kepec, starmal.

Predaje o “macićima” najviše su raširene u srednjoj Dalmaciji, na Braču i Hvaru, na ušću Neretve, Pelješcu, Korčuli.

Naziv “macić” dovodi se u vezu s mačkom koja se znala igrati s njima.

Naziv “malik” više je raširen u Istri i Kvarneru i označava malog dječaka.

Iako su imena različita, isprepliću se oko jednog te istog lika – dječaka s crvenom kapicom ili klobučićem.

“Malik trče po putiću, va črjenen klobučiću.”

O njemu se govori kao o jednom “patuljastom vražićku” koji voli zbijati šale s ljudima.

Patuljci su nestalne ćudi i prevrtljivi, i za njih se ne može reći ni da su “dobri” ni da su “zli”.

Druže se s ljudima, mogu im pomoći, ali i napakostiti.

Priča se da su nekada bili čuvari rudnika u planinama i dok su ih oni obilazili, u njima nije bilo nesreća.

U Sućurju na Hvaru bio je običaj ostavljati fritule ispred vrata da domaćinima macić donese blago.

Vjerovalo se da su skloni i manjim nestašlucima.

Predaja kaže kako je znao ljudima sakriti životinje na nekoliko dana pa ih poslije vratiti.

On je onaj koji splete repove i grivu konjima.

Bračani ga nisu smatrali velikom štetočinom.

Ribari su ga znali viđati oko svojih mreža.

Opisivali su ga kao malog čovjeka s brkovima, bradom i crvenom kapicom, koji živi i na moru i u gori.

I orko i macić pripadaju drevnoj usmenoj tradiciji i danas su pod ovim nazivima uglavnom nepoznati.

Ali to nije slučaj s vilama.

Vile su u narodnoj tradiciji najčešće opisivane kao prekrasne mlade djevojke rasutih dugih kosa, tijela nježnog i prozirnog, lakog kao u ptica, prelijepih očiju, prijatnog glasa, a odjeće bijele i zračno prozirne.

“Bijela” je jedan od dva najčešća epiteta koja se posvuda pripisuju vilama (odnosi se na njihove haljine, kosu ili prozračnost tijela).

Na Pelješcu se sačuvala predaja koja kaže: Vile su ti lipe divojke… Imaju žute vlasi sve do nogu i bile duge košulje

Drugi važan pridjevak vile je “posestrima”.

Vjerovalo se da se čovjek može zbližiti s vilama tj. posestriti.

Tada će mu njegova posestrima vila pomoći u nevolji.

U narodu se pripovijedalo da svaki junak i čestit čovjek ima vilu posestrimu.

Ne tako davno, na Pelješcu je prije zahvaćanja vode s nekih izvora i škrapa bilo potrebno posestriti vile tri puta ovim riječima: “Fajen Jezus, zelene gorice, i uvaman posestrine vile, da biste mi zdravje udilile, za me i za koga iden!”

Vile su veliki poznavatelji iscjeliteljskih svojstava biljaka i minerala.

Ta su znanja prenosile svojim miljenicima među ljudima.

Oni su u narodu nazivani “vilenica” i “vilovnjak”, a držalo se da su nevini, čisti i pobožni ljudi.

Vilenica ili vilarka se postaje po odabiru vila i u selu ih može biti nekoliko.

Buduća vilarka obično oboli od vilinske bolesti da bi se njima osobno ili drugim vilarkama koje ih liječe, vile javile u snu.

Zapisi iz XVII. stoljeća dokumentiraju povijesno postojanje takvih osoba koje su u seoskim zajednicama imale veliki ugled.

Liječile su travama, uvjeravajući ljude da su ih djelotvornosti bilja podučile vile s kojima se druže.

Vile osobito vole djecu pa ih ponekad mogu odnijeti.

Na otoku Ugljanu se pričalo da su vile znale ponekad ukrasti dijete, hraniti ga i uzdržavati, da bi ga kasnije vratile uljepšanog i ugojenog, samo što nije smio pričati ni da je bio s vilama, ni gdje je bio.

Otimale su i odrasle.

Za vrijeme izbivanja iz zajednice, “miljenik vila” doživljavao bi preobrazbu jer bi mu vile podarile nešto od svoje mudrosti.

Prema kazivanju iz Zatona kod Obrovca: “U vezu s ljudima dođu tako da nekoga uzmu na par dana pa ga nauče kako se liječe razne bolesti, nauče ga neke tajne, koje su do tada samo njima bile poznate.

Obično uzmu nekog mladog i lijepog momka ili mladu i lijepu djevojku.”

U okolici Karlovca pripovijedalo se da su vilenjaci ljubimci gorskih vila, kojima su one davale nešto od svojih moći kako bi mogli pomoći narodu u nevolji.

Uvjet je bio da vilama služe godinu dana i za to vrijeme one su ih podučavale kako liječiti razne bolesti.

No i kad bi se rastali od vila, nastavljali bi ih posjećivati u njihovim špiljama, pripovijedajući kako narod živi, je li zadovoljan i slično.

Posebna vrsta vila čvrsto povezanih ljudima su vile Suđenice (rođenice, orisnice).

Prema narodnoj predaji, posjetile bi tek rođeno dijete i određivale mu sudbinu.

Posebnu naklonost vile imaju prema mladim djevojkama koje vole ukrašavati i darivati im od svoje ljepote.

Ali i vilama su djevojke na samotnim mjestima, na kamenju i u pećinama, znale ostavljati darove poput cvijeća, svilenih marama.

Položivši svoje darove, zborile bi tiho: “Uzmi, vilo, što je tebi milo.”

Vilama su se predavali pokloni i na “dobre dane” – Ivanje, Veliku i Malu Gospu.

Tada bi se narod okupljao na proplanku gdje se nalazilo “vilinsko drvo”.

Tu su se vješanjem o grane pokloni predavali vilama.

Vile borave na “čistim mjestima”, pored vilinskog drveta.

Vilinskim se stablom smatralo ono koje se svojim položajem, ljepotom ili veličinom izdvajalo od okolnih stabala.

Tako je čovjek mogao naići na vile ispod hrasta, brijesta, kruške, gloga, ali je izbjegavao sjediti ispod njih kako ne bi na se navukao bijes vila.

Znali su ih viđati kako na mjesečini plešu svoja vrzina kola i to na mjestima udaljenim od bilo kakve ljudske prisutnosti, najčešće na livadama okruženima šumama.

Na mjestima gdje bi plesale, ocrtavao se kao šestarom upisan, utaban krug.

Unutar tog kruga ne bi bilo ni travke… Ljudi su izbjegavali naći se u blizini vilinskog igrališta, osobito u sumrak, jer su vjerovali da bi im vile učinile zlo.

Samo rijetki, čestiti ljudi mogli su doći u njihova kola i to ili slučajno ili kad bi ih pozvale same vile.

“Pripovijedalo se da pod Velebitom ima selo Vrzić, a više njega na vrhu Velebita mjesto koje se zove “vrzino kolo”, na kome vile plešu.“

Vila ima raznih: morskih, riječnih, jezerskih, planinskih, poljskih, šumskih, ali i onih što borave u oblacima, na zvijezdama.

Među duhovima zemlje istaknuto mjesto zauzimaju vile zemlje, a obično se dijele u gorske i poljske.

Gorske žive u planinama, dubravama, gorama,.

Narod ih je zvao vilama planinkinjama, nagorkinjama, zagorkinjama.

Poljske vile stanuju u poljima i ravnicama.

Moglo ih se vidjeti kako na raskrižju ili gumnu sjede i češljaju svoje zlatne vlasi.

Rad s Osho tarot simbolima, jedna je od najučikovitijih metoda otkrivanja nesvjesnih (potisnutih) obrazaca, kroz 'razgovor' sa samim sobom...dokazano mojim dugogodišnjim radom kroz vlastito iskustvo i iskustvo ostalih sudionika!