DUH PLANINE

 

Šava, radža od Dhetura, na krajnjem sjeveru Indije, zasićen užicima, odreknu se svojih službi da bi postao mudrac po struci.

Odluči dakle, da iščezne, bar misaono, pa se u tu svrhu popne na brdo Jolmo Lungma što se nadvija nad krovom svijeta.
Trebalo mu je sedam godina da stigne na vrh, koji je imao pola jutra površine i tlo mu bijaše sastavljeno od stvrdnutog leda sve tamo od pradavnih vremena. Tu podignu šator, koji jedva bijaše veće površine nego njegovo tijelo, jer ga je zapravo prekrivao poput tunike, no i takav bijaše uži od bačve antičkog Cinika.

I Šava tad započe meditirati o svršecima i počecima Ništavila, o sadržaju i onom što je sadržano, o Ništa i o odrazu tog Ništa, i po čemu se ono razlikuje od Ništavila, te zašto je hladno a nipošto toplo i zašto je kao sve, ujedno nevidljivo, tiho i nepronalazivo.
Potom na kraju sedme godine izmisli basnu:

Bijaše to priča o čovjeku koji je imao tri ruke i, premda je od njih primao usluge iznad uobičajenih, bijaše duboko nesrećan zato što, zahvaljujući toj prednosti, nije bio kao drugi. I do te mjere osjećao je zbog toga zlovolju da samog sebe iznenadi gdje zavidi sudbini bogalja bez ruke, jer je ovaj bar imao sebi sličnih na svijetu. Tada se on dade u potragu za vještim kirurgom koji mu, s manje poteškoća nego što zapadnu krojača kad treba da popravi odijelo, ukloni treću ruku. Čim se oporavio od operacije, čovjek najprije oćuti radost. Ponovo se latio svojih uobičajenih poslova, ali je i smjesta iznova otkrio svoju nesreću, veću nego ikada. Jer sad je postao jednak svim ljudima, što je zasigurno vrhunac nesreće.
Sedam je godina minulo tokom kojih je Šava smišljao svoju basnu sve dok joj nije izgubio nit. Potom je proteklo još sedam novih godina, na svršetku kojih je najuzdignutiji mudrac na svijetu izmislio novu basnu:

Ovaj put radilo se o poznatom muzičaru koji je živio u vrlo slavnom gradu, slavnom i po tome što je u prošlosti pružao zaštitu velikom broju čuvenih muzičara. Zbivalo se to na kraju rata i grad je zauzela osvajačka vojska. Jedne večeri, nemajući pojma o policijskom satu, muzičar je krenuo šetnju. Po svom starom običaju pušio je debelu cigaru kad ga je iznenadio potpuni mrak. Vojnička straža, primijetivši u crnoj tmini nenadano crveno svjetlo cigare, doviknula mu je da stane. Ali muzičar bijaše gluh. Nije dakle uspio govoriti i nastavio je hodati povlačeći dimove iz cigare. Straža je ponovila svoj nalog podjednako bezuspješno, zatim je zapucala i ubila čovjeka na licu mjesta. Bila je to velika nesreća, udvostručena svojevrsnom pošasti. Jer glazbenik bijaše genij i svi su oplakivali taj glupi nesretni slučaj i okrutnu ludost sudbine prerušene u vojničko ruho. Uz to, tokom istrage, a da se nije moglo pronaći vjerodostojno objašnjenje tako čudnovatoj pojedinosti, otkrilo se da je stražar bio nijem od rođenja.

Takva, eto, bijaše druga basna.

Mudrac Šava razmišljao je o njoj tokom idućih sedam godina, ne uviđajući njezin smisao.

Tada je zamislio treću, ali je pred kraj novog sedmoljeća otkrio da je bijaše zaboravio, toliko je njegov duh obuzelo prisilno prisjećanje, na koje je sebe primoravao u prethodnih sedam godina.

I onda je, jednog gorkog dana, jednog bodrog dana, stao ponovo silaziti prema dolini i potrošio još sedam godina da bi stigao do svog polazišta.

I kad je bio podno Jolmo Lungme, promjerio ga je od podnožja do vrha jednim jedinim pogledom.

Potom, služeći se kamenjem uzajmljenim od njezine vlastite suštine, započe kamenovati planinu.