A onda ima zaprepašćujućih slučajeva o djeci koja se spontano mogu sjetiti potankosti iz prošlog života. Mnogi od slučajeva bili su sakupljani od Dr. lan Stevensona s Univerzieta u Virginiji.

Jedan zapanjujući izvještaj o dječjem sjećanju na minuli život privukao je pažnju Dalai Lame, koji je pos­lao posebnog predstavnika da ju ispita i provjeri njen iskaz.

Nezino je ime bilo je Kamaljit Kour, i bila je kćerka školskog učitelja u Sikh obitelji u Punjabu u Indiji.

Jednog dana, za vrijeme posjeta sajmu u mje­snom selu sa svojim ocem, iznenada ga je zamolila da je odvede u drugo nedaleko selo.

Otac je bio iznenađen i pitao ju zašto.

 „Ja ovdje nemam ništa ":, odgovorila je.

„To nije moj dom. Molim te povedi me u ono selo. Jedna od mojih školskih prijateljica i ja vozile smo se biciklima kada nas je iznenada udario autobus. Moja je prijateljica bila odmah mrtva.

Meni je povrijeđena glava, uho i nos.

Uzeli su me s mjesta nesreće i polegli na klupu ispred male obližnje zgrade.

Onda su me odvezli u seosku bolnicu.

Rane su mi obilno krvarile, i moji roditelji i rodbina su stigli tamo.

Kako nije bilo sredstava da me se liječi u lokalnoj bolnici, odlučili su da me odvedu u Ambalu.

Budući da su doktori rekli da mi ne mogu pomoći, zamolila sam moju rodbinu da me odvezu kući."

Njezin je otac bio užasnut, ali kako je ona bila uporna, konačno se složio da ju odveze u selo, misleći da je to samo dječji hir.

Otišli su zajedno u selo, i ona ga je prepoznala dok su se približili, istak­nuvši mjesto gdje ju je autobus udario.

Potom je pokazala put do njega.

Djevojčica i njezin zbunjeni otac došli su do kuće koja je pripadala njezinoj bivšoj obitelji, kako je rekla.

Njezin otac koji joj još nije vjerovao, upitao je susjede živi li ovdje obitelj kao ona što ju je Kamaljit Kour opisala, a kojoj je kćerka umrla.

Oni su potvrdili priču, i ispričali zapanjenom ocu djevojčice da je Rishman, kćerka obitelji, imala šesnaest godina kada je poginula; umrla je u kolima na putu kući iz bolnice.

Oca je to krajnje obeshrabrilo, i rekao je Kamaljit da bi trebali poći kući.

Ali ona je ušla pravo u kuću, zatražila njene školske fotografije te zurila u

njih zaneseno. Kada je došao Rishmanin djed i ujak, ona ih je prepoznala i

zvala ih po imenu bez pogreške. Pokazala je ocu svoju vlastitu sobu, i sve ostale prostorije u kući. Tada je zatražila svoje školske knjige, svoje dvije srebrne narukvice i dvije vrpce, i svoj novi smeđi kostim.

Njena je tetka objasnila da su to sve stvari koje su pripadale Rishmi. Tada ih je odvela u kuću svog ujaka, gdje je ustanovila još neke pojedinosti. Sljedećeg je dana srela sve svoje bivše rođake, a kada je bilo vrijeme da uhvate autobus za poći kući, odbila je, objavivši svom ocu da će ostati. Konačno ju je nagovorio da pođe s njim.

Obitelj je počela sastavljati priču zajedno.

Kamaljit Kour se rodila deset mjeseci nakon Rishmine smrti. Iako mala djevojčica još nije pošla u školu, često se pretvarala da čita, i mogla se sjećati imena svih školskih prijatelja sa

Rishmine školske fotografije. Kamaljit Kour je također često tražila smeđe-obojene haljine.

Njeni su roditelji otkrili da je Rishmi bila poklonjena nova smeđa haljina na koju je bila vrlo ponosna, ali za koju nikada nije imala vre­mena da ju nosi.

Posljednje čega se Kamaljit sjećala iz svog nekadašnjeg života su svjetla kola na putu kući iz bolnice; to mora da je bilo kada je umrla. Netko bi mogao posumnjati u taj iskaz.

Možete reći da su roditelji dje­vojčice prijevarom tvrdili da je ona reinkarnacija Rishme zbog nekog svog razloga.

Rishmini su roditelji bili imućni zemljoradnici, ali Kamaljit Kourina obitelj nije bila siromašna, i imala je jednu od boljih kuća u njihovom selu, s dvorištem i vrtom.

Ono što pobuđuje zanimanje u toj priči jest da su se njeni roditelji osjećali vrlo neugodno zbog cijele te stvari, i brinuli se „što bi sus­jedi mogli misliti".

Bilo kako, ono što ja uviđam kao najrječitije, što je i Rishmina vlastita porodica uvažila, da iako oni nisu mnogo znali o njihovoj religiji, ili čak jesu li Sikhsi prihvaćali reinkarnaciju, bili su uvjereni izvan svake sumnje, da je Kamaljit Kour, u stvari, bila njihova Rishma.

Za svakoga tko želi ozbiljno proučavati mogućnost života nakon smrt, predlažem da pogledaju u vrlo dirljiva svjedočanstva o iskustvu blizu-smrti.

Iznenađujući broj onih koji su preživjeli to iskustvo uvjerenja su da se život nastavlja nakon smrti. Mnogi od njih nisu uopće imali prethodno religiozno vjerovanje, ili bilo kakovo duhovno iskustvo:

Sada, pa kroz cijeli moj život, ja sam potpuno uvjeren da postoji život poslije smrti, bez sjene sumnje, i ja se ne bojim umrijeti.

Neki ljudi koje sam poznavao, toliko su zaplašeni, toliko prestravljeni.

Uvijek se nasmiješim u sebi kada čujem da sumnjaju da ima život poslije, ili kad kažu: „Kada umreš, otišao si." Mislim u sebi: „ Oni zaista ne znaju"

 Što mi se dogodilo u onom trenutku je najneobičnije životno" iskustvo koje sam ikada imao. To mije pomoglo da jasno pojmim da postoji život iza smrti

Znam da ima života nakon smrti! Nitko ne može uzdrmati moju vjeru. Nemam dvojbe - to je spokojnost i nema se čega bojati.

Ne znam što je onkraj onoga što sam iskusio, ali to mije dovoljno....

Dalo mi je odgovor na ono o čemu bi, vjerujem, zaista svatko morao htjeti znati u nekom od trenutaka ovog života.

Da, postoji život poslije! Mnogo ljepši od ičega što bi mogli početi zamišljati! Jednom kada to doznate, nema ničega sa čime bi to mogli izjednačiti. Vi naprosto znadete!

Proučavanja na tu temu također pokazuju da su oni koji su preživjeli „blisku smrt" skloni kasnije biti otvoreniji i naginju prihvaćanju reinkar­nacije.

Zatim ponovno, zar se ne bi začuđujuća nadarenost za muziku ili matematiku koju neka djeca čudesno otkrivaju mogla pripisivati njihovom razvoju u drugim životima?

Sjetite se Mozarta, koji je skladao menuete u petoj i objavljivao sonate u osmoj godini.

Ako život poslije smrti zaista postoji, možete pitati, zašto se toliko teško sjetiti? U „Mitu o Eru", Platon predlaže „objašnjenje" za to neimanje sjećanja.

Er je bio vojnik kojeg se smatralo poginulim u boju, i čini se da je doživio iskustvo „blizu-smrti".

Vidio je svašta kao „mrtav" i bio upućen da se vrati u život sa zadatkom da ispriča drugima kako izgleda poslije-smrtno stanje.

Tren prije nego se vratio, ugledao je one koji su bili pripremani da budu rođeni, pokretani u užasnoj, zagušljivoj vrelini kroz „Dolinu zaborava", ogo­ljelu pustinju bez drveća i raslinja.

Kada se spustila večer", Platon govori, „oni su se utaborili pokraj Rijeke Nerazboritosti, čiju vodu nikakva posuda ne može sadržati.

Svi su zamoljeni da popiju izvjesnu količinu te vode, ali neki nisu imali mudrosti da se spase i ne piju više. Svaki stvor, kako je pio, zaboravio je sve."

Eru nije bilo dopušteno piti vodu, i „probudio" se na pogrebnoj lomači, sposoban sjetiti se svega što je čuo i vidio.

Je li to neki univerzalan zakon koji nas gotovo onemogućava da se sjet­imo gdje i kako smo prije živjeli? Ili je to samo krajnja količina, opseg i snaga naših iskustava koje su izbrisale svako sjećanje prošlih života?

Kako bi nam mnogo to moglo pomoći, ponekad se pitam, ako bi ih se uistinu sjećali?

Ne bi li nas to čak i više zbunilo?