CHARLES BAUDELAIRE

Rođen: 9. travnja 1821. u Parizu
Umro: 31. kolovoza 1867. u Parizu

Francuski pjesnik Charles Baudelaire, najvažniji prethodnik gotovo svih preobražaja pjesničkog izraza od simbolizma do naših dana, rođen je 9. travnja 1821.

Tijekom samotnoga djetinjstva u rodnom Parizu i teške traume izazvane preudajom voljene majke u preosjetljivu Baudelaireovu psihu uvukle su se klice sjete, tjeskobe i bunta koje će bujati i razarati ga cijeloga života.

Sablazan i zgražanje koje je svjesno pobuđivao vrlo izazovnim, razuzdanim vladanjem u učmaloj građanskoj sredini zabavljeli su ga i nagonili da svoj takozvani sotonizam uvije u što izazovniju i skandalozniju pozu.

U umjetničkim krugovima Pariza, pogotovu boemskim, sklapa mnoga poznanstva, ali istodobno objavljuje i uspjele likovne recenzije, surađuje s književnim časopisima i prevodi Edgara Allana Poa, s kojim duhovno i estetski suosjeća.

Objavljivanje znamenite zbirke Cvjetovi zla godine 1857. donosi mu umjesto očekivane slave sudski proces zbog povrede javnog morala i nešto malo prolazne popularnosti izazvane tom bukom.

Među malobrojnim duhovima koji su shvatili da je Baudelaireova pjesnička zbirka otvorila nove i neslućene vidike i mogućnosti razvitka poetskog izraza bio je i njegov suvremenik Viktor Hugo.

Originalno izdanje Cvjetova zla, s bilješkama pisca

Vrijeme je postupno ispravilo greške pjesnikovih suvremenika, koji su u mlađem naraštaju uvidjeli svu novinu Baudelaireova izraza, osjetili magičnu moć njegovih simbola, sugestivnost metafora što se tajanstveno poigravaju čulima i razumom. 

Malo je pjesničkih zbirki koje su tako odlučno utjecale na razvitak modernog pjesništva kao Cvjetovi zla.

U njima je Baudelaire zapravo želio dati nov osjećaj ljepote, koji je njemu samom omogućio da otkrije nepogrešivi izraz vlastite duše.

Duboko je vjerovao da ona svoju vlastitu domovinu nalazi tek s one strane vidljivog i mogućeg, u duhovnome.

Njegova poezija duguje svoju trajnost i punoću jedinstvenoj jasnoći jezika i njegove boje, ali Baudelaireova najveća slava ipak je u tome što je iz njegova djela izravno poteklo nekoliko velikana svjetske poezije poput Verlainea, Malarmea i Rimbauda.

PREVOĐENJE

 

Iz tuđih čaša sok ja ne prelijevam

U pehar naš; odnekud blago neko

Ne prenosim: i sišuć tuđe mlijeko,

Il krv il otrov, svoju pjesmu pjevam.

Znam cvijet novih boja i s novim likom

Gojit iz klice pod stranim mi plotom,

A živjet mogu vlastitim životom

U tuđem, a ne postat nametnikom.

Prevoditi! Toga nema. - Sve je hrana,

Da gradi tijelo il duh naš. Svak stole

Prostire, što će drugi uz njih sjesti;

A misli, samo prevedene, gole

Su kosti, lava od mrtva vulkana...

- Ne diraj u plod, što ga ne znaš jesti.