Wilhelm Busch

 Wilhelm Busch (Wiedensahl, 15. travnja 1832. - Mechtshausen, 9. siječnja 1908.), njemački slikar i književnik

Studirao je strojarstvo u Hannoveru, a zatim slikarstvo u Düsseldorfu, Antwerpenu i Münchenu.

 Bio je inženjer, slikar i crtač karikatura po kojima je postao poznat diljem svijeta, a značajan je i kao satirički pjesnik.

Znao je spojiti sliku i riječ da se u što grotesknijoj svjetlosti pokaže suprotnost između privida i istine.

U smislu nazora na svijet pod snažnim je utjecajem Schopenhauera, a oštrica njegove satire okrenuta je filistarskom mentalitetu i njegovim štitovima u obliku države, crkve, braka.

Po svojoj neiscrpnoj duhovitosti i jednostavnosti najznačajniji je njemački humorist, a uz to je i pjesnik intimnih lirskih ugođaja i prozaik kozerskog tona.

• "Max i Moritz" (1865.),

 

 

• "Pobožna Jelena",

• "Gospodin i gospođa Knopp",

 

Autoportret

Kad je dobra baka Jela
Već bol svoju preboljela,
Reče sebi da zacijelo
Najbolje bi bilo djelo
Od umrle sad peradi,
Što odoše tako mladi,
Spravit’ jelo, nema druge,
S poštovanjem, s puno tuge.
Naravno da srce boli
Kad bez ičeg leže goli,
Čak bez perja, nasred peći,
Oni što u svojoj sreći
Po dvorištu čeprkaše
Il’ po vrtu letat’ znaše.

Baka Jela opet cvili,
Kraj nje stoji Šiljo mili.
Max i Moritz ćute što je,
"Brzo na krov" značilo je

I kroz dimnjak, kud ćeš bolje,
Koke, vide, leže dolje,

Bez grkljana i bez glave
Slatko cvrče nasred tave.

S tanjurom u tome trenu
Do podruma baka krenu
Da donese za prilog
Sad kupusa kiselog.
Podgrijan po njenoj volji
Od hladnoga on je bolji.

A na krovu za to vrijeme
Lupeži ka cilju streme.
Max udicu sobom ima,
Sve bješe u planovima.

Vuci, vuci, već na cigli
Leži koka, prvu digli.
Vuci, vuci, sad broj dva,
Vuci, vuci, sljedeća,
I na kraju još četvrtu,
Vuci, vuci, i ti si tu.
Šiljo gleda to kraj peći,
Uspio je tek "vau" reći.

 No lupeži, sasvim svježi,
S krova dolje, brzo bježi!

Predstava to bit će cijela
Jer već stiže baka Jela.
Ukopana žena stala
Kad je tavu ugledala,

Nigdje koka, tava pusta,
"Šiljo!"- viknu njena usta,

 "Nemani, u tebi zlo je,
Čekaj, sad ćeš dobit svoje!"

Pa kuhačom tad prošeta
Po leđima malog pseta.
Kuknjava se može čuti,
Nevinim se Šiljo ćuti.

A u leglu dva lopova
Hrču slatko mirnih snova.
Od gozbe, od kokošaka
Tek se vide dva bataka.