Krbavska bitka

(9. rujna 1493. godine) na Krbavskom polju u Lici (Krbavi), u kojoj je bosanski sandžak-beg Hadum Jakub-paša porazio hrvatsku feudalnu vojsku pod zapovjedništvom bana Emerika Derenčina.

Po mnogim autorima se ova bitka smatra početkom Stogodišnjeg rata Hrvatskog Kraljevstva i Osmanskog Carstva

Bitka je počela u 9 sati ujutro, 9. rujna 1493. Ban Derenčin je prethodno sa svojom vojskom napustio povoljan položaj ispod utvrde Udbina na vrhu brda i spustio se u podnožje. Tamo je rasporedio svoje snage u klasičan bojni poredak s pješadijom u sredini i konjicom na krilima.

Zapovjedništvo na krilima prepustio je Frankapanima i jajačkom banu, a sam je zadržao zapovjedništvo nad sredinom.

Jakub paša je Ismail-begu povjerio manju jedinicu za prvi (fingirani) napad, Mehmed-begove ljude poslao u obližnju šumu u zasjedu, a za sebe je zadržao najveću jedinicu za glavni napad.

Ismail-beg je oko tisuću najiskusnijih konjanika formirao u klin i poveo u juriš na slabo opremljene prve redove pješaštva.

Pod udarcima kopita podigao se strahovit oblak prašine, pa branitelji nisu mogli procijeniti koliko Turaka u napadu ima. Kad se jedinica približila, pokazalo se, na sveopće zaprepaštenje, da su Turci teško oklopljeni kacigama i kirasama, te naoružani helebardama.

Udar je bio žestok, ali nakon početnog šoka hrvatske snage su se konsolidirale i počele odbijati turski napad. Međutim Ismail-beg je prema planu naredio povlačenje svoje jedinice.

Mamac je uspio iznad svih očekivanja. Ponesene iluzijom da dobivaju bitku pješačke jedinice su se dale u potjeru za Turcima.

Kako zapovjednici nisu uspjeli održati preglednost i disciplinu, jedan po jedan naredili su potjeru, kako bi se održala kakva-takva kompaktnost vojske.

Uskoro je cijela vojska bila za petama Ismail-begovim mamcem. Kad su i posljednji branitelji protrčali pokraj šume u kojoj je bila zasjeda iz nje su izjahali Mehmed-begovi konjanici i uz divljačke povike udarili na začelje.

U istom trenutku, prva turska jedinica manevrirala je udesno i tako oslobodila put za glavninu s Jakub-pašom na čelu, koja je već jurišala prema naprijed. Udar glavnine bio je iznenadan i silovit.

U hrvatskim redovima nastali su sveopća pomutnja i šok, koji su se pojačali kad je Ismail-beg napravio još jedan manevar i udario hrvatsku vojsku s lijeva. Kako je s desne strane bile rijeka Krbava, Hrvati su se našli u potpunom okruženju.

Mnoge jedinice pružile su ljuti otpor, ali on nije dugo trajao. Slabo opremljena pješadija teško je dolazila do izražaja, gažena kopitima i turskih i hrvatskih konja, a feudalna konjica, znatno teža od turske, bila je prespora za efikasni protunapad.

Neki su knezovi pali već na samom početku bitke, a kada je poginuo Ivan Frankopan nastala je panika.

Ubrzo je, pavši s konjem, zarobljen ban Derenčin (osim njega zarobljeni su i knezovi Nikola Frankopan Tržački i Karlo Gušić), a Bernardin Frankopan se spasio bijegom.

Bez zapovjedništva i ostatak vojske se dao u bijeg u kojem je dio posječen ili zarobljen a dio se utopio u rijeci.

Navodno je od preko deset tisuća preživjelo svega dvije stotine vojnika. Turski gubici su nepoznati (iako postoji procjena od oko tisuću vojnika).