MATIJA MESIĆ

Rođen: 19. veljače 1826. u Brodu na Savi
Umro: 6. prosinca 1878. u Zagrebu

U Zagrebu je 6. prosinca 1878., u kući barunice Kušlan na Markovu trgu gdje je stanovao, umro hrvatski povjesničar i prvi rektor zagrebačkog Sveučilišta Matija Mesić.

Korijene vuče iz Like, no rođeni je Slavonac, iz Broda na Savi, kamo se iz Like doselio njegov otac, opančar.

Matija se rodio 19. veljače 1826. godine.

Kanonik zagrebački Stjepan Ilijašević bio mu je ujak, pa je Matiju, koji je prve škole učio u Brodu i Požegi, primio u svoju kanoničku kuriju i slao u školu.

Stupio je u sjemenište, a biskup Haulik šalje ga kao nadarenog učenika u bečki Pazmaneum i Prag.

Nakon što je završio studije teologije, povijesti i zemljopisa u Beču i Pragu, Mesić se je vratio u Zagreb u doba buđenja nacionalne svijesti pod utjecajem ilirskog pokreta i Gajevih novina Danice ilirske.

Tada se pokazala potreba da se u nastavi, umjesto njemačkog, uvede materinji jezik.

Mesić je imenovan profesorom povijesti i ravnateljem tadašnje Pravoslovne akademije, gdje se i sam zauzimao za to da materinji jezik bude i nastavni jezik.

U tom je smislu pisao znanstvene radove, prevodio neke od prvih školskih priručnika na hrvatskome jeziku te redigirao povijesnu dokumentacijsku građu.

Napravio je kritičko izdanje Poljičkog statuta i Acte croatice Ivana Kukuljevića, sredio Krčelićevu korespondenciju i spise Stanka Vraza. 

 Nakon sloma apsolutizma i vraćanja Ustava godine 1860. hrvatski je Sabor pristupio osnivanju Svečilišta.

Uz glavnog pobornika Josipa Jurja Strossmayera i Matija Mesić je mnogo pridonio tom osnivanju.

Izabran je za prvog rektora Sveučilišta, koje je svečano otvoreno potkraj listopada 1874. govorom bana Ivana Mažuranića.

Uz pedagoški rad Matija Mesić se i dalje bavio znanstvenim proučavanjem hrvatske povijesti.

Prvi je obradio cijela poglavlja i epohe, sistematizirajući tako golemu građu.

Njegov je doprinos hrvatskoj povijesnoj znanosti neprocjenjiv, jer se upravo Mesićevom zaslugom sačuvalo mnoštvo dokumenata iz naše starije povijesti.

   

Za Akademijin Rad napisao je niz rasprava: O banovanju Petra Berislavića, O plemenu Berislavića, U slavu tisućgodišnjice krunidbe kralja Dmitra Zvonimira...

No, njegovim se glavnim djelom smatra Život Nikole Zrinskog, nastao 1866., dotad najopsežniji i najkritičnije obrađen životopis u hrvatskoj povijesnoj literaturi.

Mesićev život i rad opisao je i ocijenio njegov najbolji učenik Tadija Smičiklas, koji ga je i naslijedio na Sveučilištu kao profesor hrvatske povijesti.