AUGUSTIN TIN UJEVIĆ

 

Rođen: 5. srpnja 1891. u Vrgorcu
Umro: 12. studenoga 1955. u Zagrebu

Tinov razred u osnovnoj školi

Djetinjstvo je proveo u Vrgorcu, Imotskom i Makarskoj, a u Splitu je s odličnim uspjehom maturirao 1909.

Iste godine Ujević se upisuje na Filozofski fakultet u Zagrebu, zatim prelazi u Beograd, a već početkom studenoga stiže u Pariz.

 Uklopivši se u matoševski obojenu struju kasne hrvatske moderne, Ujević se u zajedničkoj, prekretničkoj zbirci 1914. 

Hrvatska mlada lirika najavljuje kao najvažniji i najcjelovitiji pjesnik između dvaju ratova.

Razvojna linija njegova pjesništva teče zatim do godine 1920. kada se predstavlja Lelekom sebra.

U toj prvoj zbirci savršenim sonetima Tin je izrazio produhovljenu ljubav izabranoj, idealnoj ženi, obuhvativši refleksivno začuđujuće bogat registar odnosa prema njoj - od glorifikacije, kad je naziva kraljicom, do prokletstva, kad je izjednačuje s hijenom.

Šest godina poslije objavljena je Kolajna, vjerojatno najuzbudljivija i najzrelija knjiga u ovom dijelu Europe.

 

Težnja za apsolutnim preobražava se stoga od traženja apsolutnog u svijetu do pjesnikova zahtjeva koji od sebe traži da bude savršen, a kako je to nemoguće, osjeća grizodušje, osjeća se grješnim pa jeca: Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik...

Slijede zbirke pjesama Auto na korzu, koja je izašla 1932. i Ojađeno zvono godinu dana poslije.

Završna pjesnikova faza Žedan kamen na studencu, 1955., očito pokazuje smirivanje pjesnika, u biti punog strasti i prosvjeda, njegovo pomirenje sa svijetom i ljudima, pomalo rezignirano prihvaćanje života sa svim njegovim dobrim i lošim stranama.

Od golema broja recenzija, kritika i eseja, Ujević je sastavio dvije knjige: Ljudi za vratima gostionice i Skalpel kaosa, obje tiskane 1939.

Važan je također kao izvrstan prevoditelj, osobito s francuskog jezika.

Po svemu što je napisao Ujević je najbolji čarobnjak hrvatskog jezika, jedinstveni sintetičar modernog i klasičnog u poeziji, skeptik koji je u svakoj zabludi nalazio istinu i u svakoj istini zabludu.

 

 Zagreb

Imotski

NOTTURNO

Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote:
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strasna u dubini,
Ona je zublja u dnu noći:
Plačimo, plačimo u tišini,
Umrimo, umrimo u samoći.

V.
(iz zbirke Kolajna)

Ove su riječi crne od dubine,
Ove su pjesme zrele i bez buke.
One su, tako, šiknule iz tmine,
i sada streme ko pružene ruke.

 Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik
I katkad su mi drage moje rane.
Jer svaki jecaj postati će zlatnik,
A moje suze dati će đerdane.

- No one samo imati će cijenu,
Ako ih jednom, u perli i zlatu,
Kolajnu vidim slavno obješenu,
Ljubljeno dijete, baš o tvome vratu.

II.
(iz zbirke Kolajna)


Uhapšen u svojoj magli,
zakopčan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruži, svojem maku.

I svak žudi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
srećne mrene i dubine
nevinosti i neznanja.

I na oblak koji tišti,
i na munju koja prijeti,
naša blaga Nada vrišti:
biti čisti. Biti sveti.

I kad nema Našeg duha
među nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.

POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU

 

Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
Koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ču i što sni
Gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.
Ne gordi se! tvoje misli nisu samo tvoje! 
One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
Mi smo svi jednako lutali u znaku
Traženja, i svima jednako se dive.
Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamtim da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.
I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
I sebični je pečat jedan nasred čela.
Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
Da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.
Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti, 
i da nam breme kobi počiva na pleću.
Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
Dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
U cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?
Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! Ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći.

SVAKIDAŠNJA JADIKOVKA

Kako je teško biti slab, 
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad !

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa
sto sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama.

--O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,

od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga

I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,

i komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša,
ni braća koja lutaju.

O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova !

O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,

kada bih mogao biti drag),
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad !