Majka Terezija

Spomenik Majci Tereziji u Skoplju.

Majka Terezija (Skoplje, 26. kolovoza 1910. - Kalkuta, 5. rujna 1997.časna sestra albanskog i vlaškog podrijetla te indijskog državljanstva.

Rođena je pod imenom Agnes Gonxha Bojaxhiu.

Osnovala je katoličku redovničku zajednicu Misionarke ljubavi u indijskoj Kalkuti 1950. godine.

Preko 45 godina služila je siromašnima, bolesnima, siročadi i umirućima.

Misionarke ljubavi od početne male zajednice s vremenom su prerasle u zajednicu koja broji 5 000 redovnica u oko 600 misija, škola i skloništa u 120 država svijeta.

Papa Ivan Pavao II. proglasio je Majku Tereziju blaženom 19. listopada 2003. godine.

Od 1970. godine, međunarodno je prepoznata kao humanitarka i pomoćnica siromašnih i nemoćnih.

Dobitnica je Nobelove nagrade za mir 1979., te mnogih drugih međunarodnih nagrada, među kojima se ističu najviše indijsko civilno odličje "Bharat ratna" iz 1980. za njen humanitarni rad, počasno državljanstvo SAD-a, Nagrada Albert Schweitzer itd.

Tri Hrvatice u kući Majke Tereze u Calcutti

Misionarke ljubavi nastavljaju pomagati siromašnima i potrebnima širom svijeta pa tako djeluju i u Hrvatskoj.

Majka Terezija više puta boravila je u Hrvatskoj, prvi put još 1928. godine.

Župnik njene župe u rodnom Skopju bio je hrvatski svećenik Franjo Jambreković, koji je utjecao na nju, a u Indiji je surađivala s hrvatskim svećenikom Antom Gabrićem.

Ante Gabrić u sredini

Skupština grada Zagreba 19. srpnja 1990. proglasila ju je počasnom građankom grada Zagreba.

Počela je misionarski rad sa siromašnima 1948. godine, zamijenivši svoju tradicionalnu redovničku haljinu s jednostavnim bijelim pamučnim sarijem ukrašenim plavim obrubom.

Dobila je indijsko državljanstvo i otputovala izvan Kalkute u predgrađe i brinule za ljude u potrebi. 

Njezino djelovanje ubrzo su primijetili i indijski dužnosnici, uključujući i premijera, koji je izrazio zahvalnost.

Terezija je napisala u svoj dnevnik, da joj je prva godina bila ispunjena teškoćama.

Nije imala prihoda, prosila je za hranu i potrepštine.

Prvih nekoliko mjeseci, suočila se sa samoćom i napasti, da se vrati u udobnost samostana.

Dobila je dozvolu iz Vatikana 7. listopada 1950., za osnivanje redovničke zajednice na području biskupije, što je bio početak kasnije redovničke zajednice Misionarki ljubavi.

Misija je prema njenim vlastitim riječima bila briga za: "gladne, gole, beskućnike, osakaćene, slijepe, gubavce, sve one ljude koji se osjećaju neželjenima, nevoljenima, zanemarenima od društva i koji su postali teret društvu".

Redovnička zajednica počela je rad s 13 redovnica u Kalkuti, a danas ima više od 5 000 redovnica i dobrotvorne centre širom svijeta.

Brinu se za izbjeglice, slijepe, oboljele od side, invalide, alkoholičare, siromašne, beskućnike, ali i žrtve poplava, epidemija i gladi.

Majka Terezija otvorila je prvi Dom za umiruće 1952. godine u prostoru dobivenom od grada Kalkute.

Uz pomoć indijskih dužnosnika napušteni hinduistički hram, pretvoren je u besplatni hospicij za siromašne.

Ona ga je nazvala Dom čista srca ("Nirmal Hriday").

U tom hospiciju bili su neizlječivi bolesnici, kojima je pružena medicinska skrb i prilika, da preminu dostojanstveno, a ne napušteni na ulici.

Prije smrti prema ritualima njihove vjere, muslimanima su se čitali odlomci Kurana, hindusi su dobivali svetu vodu iz Gangesa, a katolici sakrament bolesničkog pomazanja. 

Uskoro je Majka Terezija otvorila dom "Shanti Nagar" (Grad mira) za one koji pate od gubavosti.

Misionarke ljubavi uspostavile su niz domova u Kalkuti, gdje su dijelile lijekove, zavoje i hranu.

Godine 1955., otvoren je dom "Nirmala Shishu Bhavan" (Dječji dom Bezgrješnog Srca), kao utočište za siročad i mlade beskućnike.

Otvorili su se domovi i izvan Kalkute u drugim indijskom gradovima.

Prva kuća izvan Indije otvorena je u Venecueli 1965. godine s pet redovnica.

Slijedile su kuće u Rimu, Tanzaniji i Austriji 1968. godine, a tijekom 1970.-ih i u desecima drugih država u Aziji, Africi, Europi i SAD-u.

U Zagrebu djeluju od 1979. godine.

S njom je surađivao u Indiji hrvatski misionar Ante Gabrić.

Njezin humanitarni rad ponekad se suočavao s kritikama.

Kritizirana je kvaliteta njege, jer su korištene zastarjele metode liječenja poput hladne kupke i korištenja potkožne igle te nije pružena sva potrebna medicinska pomoć, jer nije bilo dovoljno liječnika. 

Ponekad se bolesnici sa zaraznim i prenosivim bolestima nisu odvajali u karantene, jer redovnice koje su brinule za njih, nisu bile svijesne da je to potrebno, jer nisu bile dovoljno medicinski obrazovane.

Muški ogranak redovničke zajednice osnovan je 1963., a kontemplativni ogranak redovnica 1976. godine.

Pridružili su se i brojni vjernici laici.

Na zahtjev brojnih svećenika, Majka Terezija osnovala je 1981., Pokret za svećenike "Corpus Christi" (hrv. Tijelo Kristovo), a 1984. godine osnovala je s franjevcem Josipom Langfordom redovničku zajednicu za svećenike (eng. "Missionaries of Charity Fathers").

Do 2007. godine, redovnička zajednica imala je oko 450 redovnika i 5 000 redovnica, oko 600 misija, škola i skloništa u 120 država svijeta.

 

Knjiga pisama Majke Tereze, koja je izazvala burnu reakciju svijeta zbog njezina kolebanja u vjeri, dostupna je i na hrvatskom jeziku.

Za sve štovatelje Majke Tereze neki dijelovi knjige doista mogu biti šokantni.

Primjerice, kada ona 3. rujna 1959. piše svome ispovjedniku (obraćajući se, zapravo, samome Isusu) u svojoj ispovijedi da “ide u pogrešnom smjeru”, sumnjajući zapravo da Bog - ne postoji. 

“Kažu da ljudi u paklu trpe vječnu bol jer su izgubili Boga - prošli bi kroz sve to trpljenje kada bi imali makar i najmanju nadu zadobiti Boga. U duši osjećam upravo tu stravičnu bol gubitka, da me Bog ne želi, da Bog nije Bog, da Bog zapravo ne postoji (Isuse, molim Te, oprosti mi ove hule - rečeno mi je da sve pišem)”, piše Majka Tereza, dodajući kako je tama okružuje sa svih strana pa ne uspijeva uzdići dušu Bogu te da u njezinu dušu ne prodire ni svjetlost ni nadahnuće.

U Calcutti u centru u koji su sklonili ostavljenu djecu s ulica Indije 1979. 
U potrazi za vjerom i Nebom 
“Govorim o ljubavi prema dušama, o nježnoj ljubavi prema Bogu, riječi mi prelaze preko riječi (sic usana) i duboko čeznem vjerovati u njih. Čemu se trudim? Ako nema Boga, nema ni duše. Ako nema duše, onda, Isuse, ni Ti nisi stvaran. Nebo, kakve li praznine, u moj razum ne ulazi ni jedna jedina pomisao na Nebo, jer nema nade. Bojim se napisati sve te stravične stvari koje mi prolaze dušom. Zacijelo Ti nanose bol”, piše Majka Tereza iz Calcutte, koju je papa Ivan Pavao II. točno prije pet godina proglasio blaženom. 

“U mojemu srcu nema vjere, nema ljubavi, nema pouzdanja, a toliko je boli, boli čežnje, boli neželjenosti. Čeznem za Bogom svim silama svoje duše, a opet među nama postoji stravična odijeljenost”, piše ona svom ispovovjedniku, navodeći kako čak više i ne moli. 

“Više ne molim. Izgovaram riječi zajedničkih molitava i trudim se svim silama iz svake riječi izvući slatkoću koju bi ona trebala dati. No, moje molitve sjedinjenja više nema. Više ne molim. Moja duša nije jedno s Tobom, a opet, kada sam sama na ulicama, satima razgovaram s Tobom, o svojoj čežnji za Tobom. Kako li su samo prisne te riječi, a opet toliko prazne, jer me ostavljaju daleko od Tebe”, piše u svome pismu, izravno se obraćajući Isusu.

Također, konstatira kako joj ni njezin predani rad sa siromašnima više ne donosi nikakvo zadovoljstvo.

Zajednica Misionarki ljubav

“Rad mi ne donosi nikakvu radost, nikakvu privlačnost, nikakav žar. Sjećam se, rekla sam Majci provincijalki da napuštam Loreto, za duše, za samo jednu dušu, a ona nije mogla razumjeti mojih riječi. Dajem sve od sebe. Trošim se, ali sam više nego uvjerena da to djelo nije moje. Ne dvojim da si Ti taj koji me pozvao, s toliko ljubavi i snage. To si bio Ti znadem. Radi toga je to djelo Tvoje; čak i sada, to si Ti. Ali ja nemam vjere - ne vjerujem. Isuse, ne predaj mi dušu zabludi, niti mi dopusti ikoga obmanjivati”, piše osoba koja je osnovala zajednicu Misionarki ljubavi, kako bi u Indiji pomagala najsiromašnijima među siromašnima i koju su zbog rada s teško bolesnima i otpisanim ljudima još za života zvali “živućom sveticom”.

Stranice knjige njezinih pisama otkrivaju, kako piše o. Brian Kolodiejchuk, postulator kauze za proglašenje svetom blažene Majke Tereze iz Calcutte, ravnatelj Mother Teresa Center, njezin nutarnji život, “u svoj njegovoj dubini i dramatičnosti te pridodaju neslućeno blago duhovnoj baštini što ga Majka Terezija nudi svijetu”. “Dubina ljubavi Majke Terezije prema Isusu vidljiva je u suprotnosti između boli koju je osjećala i načinu na koji je odlučila djelovati, vođena čistom vjerom. Oklijevala je govoriti o svojoj tami - koju je uspoređivala s paklenim mukama - jer se bojala da bi svojim mislima i riječima mogla uvrijediti Isusa. No, što se većma osjećala lišena vjere, to su više rasli njezino štovanje i ljubav prema Bogu.