FRANJO RAČKI

Na području povijesne znanosti, a i u javnom i političkom životu grada Zagreba i Hrvatske, Franjo Rački jedan je od najvažnijih ljudi 19. stoljeća.

Rođen je u Fužinama u Gorskom kotaru 25. studenoga 1828. Školuje se u rodnome mjestu, zatim gimnaziju polazi u Rijeci i Varaždinu, a nakon završene gimnazije odlazi u senjsko sjemenište. Zatim u Beču studira teologiju.

Ondje upoznaje Josipa Jurja Strossmayera s kojim ga do smrti veže nerazdruživo prijateljstvo.

Godine 1852. zaredio se u Senju, a od 1857. predaje crkvenu povijest i kanonsko pravo na senjskome sjemeništu.

Rački je u mladosti prihvatio ideje ilirskog pokreta, a nakon sloma revolucije 1848. i nakon uvođenja Bachova apsolutizma, zastupa ideju o južnoslavenskoj uzajamnosti, kao zajedničkom nastojanju susjednih južnoslavenskih naroda da se oslobode dominacije Pešte, Beča, Italije i Carigrada.

Svoj povijesni rad Rački je počeo prikupljajući glagoljske listine po otocima te objavljujući djela o glagoljskoj crkvenoj književnosti i djelovanju Ćirila i Metoda.

Na poticaj biskupa Strossmayera i Ivana Kukuljevića godine 1857. otišao je u Rim kako bi se kao kanonik Zbora Svetog Jeronima posvetio proučavanju narodne povijesti.

U Italiji pronalazi dragocjene izvore s pomoću kojih će postaviti temelje hrvatske medievalistike.

Nakon pada Bachova apsolutizma vraća se kući 1860. te se počinje baviti politikom.
U promijenjenim političkim uvjetima postaje jedan od prvaka Narodne stranke boreći se za što veću hrvatsku autonomiju i boreći se protiv ovisnosti o Beču i Pešti.

Prihvaća također i dužnost školskoga nadzornika te pokreće list Književnik, prvi hrvatski znanstveni časopis za povijest i jezik, a zatim politička kulturna glasila Pozor, Obzor i Vienac.

Istodobno piše niz znanstvenih djela.
Velike kulture i erudicije, ali i energije, Rački će podnijeti najveći teret ostvarenja i osnivanja važnih kulturnih ustanova, kao što su Akademija, tada nazvana Jugoslavenska i Sveučilište u Zagrebu.

Od dana osnivanja Rački je punih dvadeset godina predvodio Akademiju i kao njezin prvi čovjek stvorio je temelje njezina znanstvenoga rada.

Pokrenuo je časopise Rad i Starine, potaknuo osnivanje knjižnice, arhiva i početak stvaranja velika Akademijina Rječnika.

Odlučnu riječ imao je u Akademiji sve do smrti 13. veljače 1894. Iako je bio crkveni velikodostojnik, jednako kao i glavni mecena Akademije Strossmayer, Rački je rad Akademije usmjerio svjetovnim, humanističkim i prirodnim znanostima, stvorivši temelje najvažnije akademske ustanove u jugoistočnoj Europi.