Fra GRGO MARTIĆ

Rođen: 24. siječnja 1822. u Rastovači kraj Posušja u Hercegovini
Umro: 30. kolovoza 1905. u Kreševu

 

Grgo Martić jedan je od trojice zanimljivih pisaca iz Bosne, uz Martina Nedića i Ivana Franju Jukića, koji su se uključili u ilirski pokret.

Naravno, s obzirom na jednu od osnovnih značajki preporoda, buđenje nacionalne svijesti, prirodno je i s obzirom na tadašnje političke prilike, da su to bili mladi učeni franjevci, čije su se rodoljubne težnje podudarale s nacionalno-oslobodilačkim planovima hrvatskih preporoditelja.

Grgo Martić je, zapravo, posljednji veliki predstavnik svoga zavičaja u ilirskom pokretu, u kojem je sudjelovao već 40-ih godina kao Ljubomir Martić Hercegovac.

On nije samo suradnik u hrvatskoj periodici nego je i zagrebački đak.
Studirao je u Zagrebu filozofiju od 1839. do 1841., što će reći da je bio neposrednim, aktivnim sudionikom pokreta.

Opjevat će glavni grad Hrvatske, a velikoilirsku koncepciju zagovarao je hrabro čak i za apsolutizma.

Stvarajući pod utjecajem Mažuranića i narodne pjesme, bio je svojedobno slavljen kao epski pjesnik (Osvetnici, Posvetnici), putopisac (Put u Dubrovnik, Putovanje u Makarsku), te pripovjedač - spomenimo pripovijest Bijedni Novak, a posthumno su tiskana njegova Zapamćenja.

Fra Grgo Martić, po svemu je više stihotvorac nego umjetnik, no stvaralac koji je, kao i drugi bosanski preporoditelji zbog opsega svoje suradnje, tematske i idejne opredijeljenosti, prirodno uključen u hrvatsku književnost, ali je zadužio i bosansku kulturu.

Bosanskohercegovački franjevac Grgo Martić svoj životni poziv nije ograničio samo na svećeničko djelovanje unutar samostanskih zidina već je aktivno sudjelovao na političkom, prosvjetnom i kulturnom području.

Rođen je u mjestu Rastovači blizu Posušja 24. siječnja 1822. godine. Školovanje započinje u Kreševu, a nastavlja u hrvatskim gradovima Požegi i Zagrebu – gdje studira filozofiju – te u mađarskom Székesfehérváru.

Krajem 1844. postaje svećenikom i iduće tri godine provodi u Kreševu. Nakon toga odlazi u Žepče i naposljetku u Sarajevo, te tamo u svojstvu župnika djeluje do 1879. godine.

Svoj pedesetogodišnji prosvjetni rad započinje kao predavač u kreševskoj franjevačkoj obrazovnoj ustanovi. Osim podučavanja u školi, na prosvjetnom je području bio vrlo aktivan i kao autor udžbenika, te tursko-hrvatsko-srpskog rječnika, koji zbog određenih okolnosti nikada nije objavljen.

Istovremeno je puno truda uložio i u sakupljanje narodnih pjesama i njihovo objavljivanje u zbirci izdanoj 1858. u Osijeku pod jedinstvenim naslovom Narodne pjesme bosanske i hercegovačke.

Martić je, osim kolekcionarstva, bio i izuzetno plodonosan autor pa je tako po uzoru na Ivana Mažuranića napisao zbirku epova koja je 1893. uobličena u knjigu pod nazivom Osvetnici. To je ujedno i najznačajnije njegovo djelo, a osim pjesama i epova pisao je i autobiografske putopise te memoare.

Fra Grgo Martić bio je istinski pristaša Ilirskoga pokreta i preporoditeljskih ideja Iliraca općenito. Godine 1856., dok je službovao kao sarajevski župnik, promoviran je u zastupnika svoje franjevačke provincije za odnose i veze s turskim konzularnim vlastima.

Kao dobar poznavatelj prilika političke naravi bio je predvodnik onih koji su se izričito protivili tadašnjim težnjama da se Bosna i Hercegovina pripoji Srbiji te se zalagao za zadržavanje austro-ugarske vladarske ingerencije nad njenim prostorom.

Kako je bio promicatelj Ilirskoga pokreta i njegov gorljivi pristaša, jedan je od rijetkih preporoditelja Hrvata u Bosni i Hercegovini i njihov istinski predstavnik. Martić se, naime, nije zalagao samo za interese franjevaca nego i za kompletan katolički korpus u toj zemlji, ali i za svakoga žitelja ponaosob, bez obzira na njegovu vjersku ili nacionalnu pripadnost.

Grgo Martić većinu je svoga života proveo u Kreševu gdje je i umro 30. kolovoza 1905. godine, a svojim je književnim, prosvjetnim, političkim i prosvjetiteljskim djelovanjem ostavio zamjetan i neizbrisiv trag u bosanskohercegovačkoj, ali i u hrvatskoj povijesti.

 

Za Hrvatski Portal u Švicarskoj napisala: Sandra Skanderlić, sandra.skanderlic@vip.hr

Početak njegove Spomenica uz moju pedesetogodišnju misnikovanja....

 

Ti, Bože sveti, besmrtni i jaki,

Kog te stvoriteljem priznava svaki,

Štogođ ih se sjajem pod sunčevim kreće

Ili pod nebesnim utvrdama lijeće,

I što hrame plodne ravnine i gore,

Il valovno mrijesti pod dubinam more:

Sve to tebe, vječnog gospodara štuje

I sveudilj se tvojoj moći ponizuje

 

E, čim sunce žarko iza mora sine,

Cijelo podnebesje rado mu se svine,

Spram njim ptice pjevnu iz zelena busa,

Njem se prigne cvijet saljiljana rusa

I klanja se klasje, što podolje kiti.

I trepere s lozja grozdi vinoviti.

 

Ah! Što ne bi žarko to sijalo sunce

I grijalo gorja, dole i vrhunce,

Što li spram njim ne će pjevat s lozja ptice,

Što li ne bi cvale ruže i ljubice,

Što li ne bi morski židali se vali

I dubljine svoje na poklon mu zvali!…

A to sunce Ti si, o sveti Gospode!

Što stvori i sredi i zemlju i vode,

I da svakom biću zgode neizbrojne

Žića, al uz to i zakone stojne,

Pak se miču stvori i zakone slijede

I svaki stalno svome cilju grede.

Samo čovjek budi uz slobodnu volju

Vijekom se trsi štić sudbinu bolju,

Rad šta proučava i zvijezde bajne

Hteč dokučit mnom tvoje vječne tajne

I utražit svrhu beskrajne iskoni

Al sve više tlapi, što u dublje roni,

Te zamah se umnik s razumivom trudi;

Jer u mašti bujnoj neizvjestan bludi

I premda mu među izvjesnu odijeli;

Do koje no da se umnostvovati smjeli,

Ipak se oholi za zaznosja drska

I zakonu vječnom podvrći se mrska,

Kad ne poima prvlje tvoj odlučaj pravi,

Dok ga istiniti učitelj ne javi,

Sin tvoj Isus, Oče, kog ti iz visina

Posla da rasvijetli zastor umnih tmina…