DIMITRIJE DEMETAR

Umro: 24. lipnja 1872.

 

U kazališnom segmentu hrvatskoga narodnog preporoda dr. Dimitrije Demetar bio je neosporni vođa.

Bio je i ostao utemeljiteljem novoga hrvatskoga kazališta zahvaljujući svojoj izuzetnoj marljivosti, upornosti i svestranosti.

Godine 1838. izdao je dvije drame s nezaobilaznim predgovorima u kojima ističe važnost kazališta na narodnom jeziku, ne samo za hrvatski narodni preporod nego, kako kaže, za rasprostraniti izobraženje i za rasprostraniti novi štokavski dijalekt u ovom dijelu Hrvatske.

Bio je i onaj koji je u Zagreb pozvao Leteće diletantsko pozorište iz Novoga Sada, koje je 1840. i odigralo prvu profesionalnu javnu predstavu na štokavskom narječju u Zagrebu.

Kasnije je bio i kazališni kritičar, potom organizator kazališnih dobrovoljaca, u doba kada nikakvih drugih predstava osim njemačkih u Zagrebu nije bilo.

Jedan je od vođa poslije 1860. koji su krenuli s novim ansamblom prema osamostaljenju hrvatskoga kazališta. 

No, dr. Dimitrije Demetar, taj padovanski liječnik, koji se nikada nije bavio medicinom, bio je i dramski pisac.

Na prvome mjestu treba spomenuti nezaobilaznu Teutu, dramu napisanu 1844., a izvedenu tek mnogo kasnije - 1864. godine.

To je djelo, koje je kao povijesna tragedija u klasicističkom stilu, bilo i ostalo modelom naše povijesne tragedije 19. st.

Pisao je i libreta za opere Vatroslava Lisinskog te poemu Grobničko polje, te se kao ilirski pjesnik i dramatičar smatra jednim od začetnika novije hrvatske literature.

Valja spomenuti da je dr. Dimitrija Demetar, 60-ih godina orijentiran pretežno na repertoar bečkoga Burgteatra, doveo zagrebačko, tada mlado hrvatsko kazalište u svojevrsnu stagnaciju.

Zbog toga se u kazališnim kritikama oštro pobunio mladi August Šenoa. Polemika Demetar - Šenoa, vođena između 60-ih i 70-ih godina 19.st., postala je jednom od načelnih prijepornih točaka u oblikovanju nove fizionomije našega kazališta.

Dimitrije Demetar umro je 24. lipnja 1872. godine.

Jedno od njegovih najpoznatijh ostvarenja je ranoromantička poema Grobničko polje, nastala 1842. u povodu 600. obljetnice bitke na Grobničkom polju, ...

Grobničko polje

Ja od Brente viděh obale zelene,

Čuh žuborit njejne bistre vode,

Pokraj kojih gerleći se hode

Umětnost i narav ko sestre rodjene.

Viděh iz valovah sjajna svoja lica

Kako diže ljuba od Naptuna,

Oholosti i dražestih puna,

Kao vrat svoj labud, ponosita ptica.

U svoj hlad me merkle primiše maslene

Od arkvajskih brežuljkah mili',

U ljubavi gdi svak' listak cvili,

U ljubavi cvate, u ljubavi vene.

Visoki platani grozdjem ovijeni,

Lombardie ravnine svilene,

Boromea nedostižne stěne,

Od tisućah lětah nakercani plěni,

Pepeo kostih ljubovnikah od Verone,

Latinskoga neba věčno lěto,

Kist Urbinskog, od Kanove dleto

I od Paladia zidine smione...

Sladke uspomene, najmilii dio

Mog života! -Jedno samo polje

U serce mi ustani se bolje,

Na kojem sam jednom tako lěpo snio!-

Komad od cvatućeg raja, mislit ćete,

Srebrom bistrog potoka opasan,

A na svakoj sverži slavuj glasan,

Od ljubavi pěsni poji svete-

Dol blažena, prebivalište pastira',

Kadi verve stada bezazlena,

Ljubovnike hladna krije sěna,

Zifir duva, frula neprestano svira,

Plačuća se verba nada vodom giba,

Beršljan penje, grozd kroz lištje viri,

Lipa cvate, krěpak dub se širi,

Vitka jela u vedrom se zraku ziba -

Ništa od sveg toga; kudgod oko stiže,

Ništa drugo, nego kamen goli;

Zaman tražiš zelen u toj doli,

Niti jedna trava glave tu ne diže!...

Sve je pusto, sve je němo, sve užasno,

Grob golemi - gnjezdo noćnih sova'-

Jedan preděl carstva Plutonova...

Ipak si mi polje milo, polj6e krasno.

Svak' ovamo! kom' je Ilirka život dala,

Našeg roda to je sveta Meka,

Čiste kervi dědah naših rěka

Tu je okaljanu světa čest oprala!

Svojim kraljem tu sve Hervat spase kralje,

Batukanu kameni su ovi

Strašni bili stupovi Herkulovi,

Gdi upisa udes: Do tuda ne dalje!

Tu nek Hervat uči, koja mu je cěna,

Tu nek cerpi hrabrost, ponos, volju,

Nek ne ište věk utěhu bolju,

Neg koju mu daje ova uspomena!!