PETAR PRERADOVIĆ

Rođen: 19. ožujka 1818. u Grabrovnici kraj Đurđevca
Umro: 18. kolovoza 1872. u Beču

Petar Preradović

U selu  Grabrovnica, u đurđevačkoj krajiškoj pukovniji, 19. ožujka 1818. godine rodio se Petar Preradović, najplodniji i najomiljeniji pjesnik ilirskoga, preporodnog doba.

Najpoznatiji su mu stihovi posvećeni hrvatskomu jeziku: Ljub si, rode, jezik iznad svega, u njem živi, umiraj za njega! Po njemu si sve što jesi.

Važnost materinskog jezika kao mjere pripadnosti i identiteta on je sam i te kako osjetio u stjecanju životnih okolnosti kojima je bio izložen.

Zbog rane očeve smrti Petar Preradović bio je prisiljen opredijeliti se za vojničku službu. Školovao se u Bjelovaru, zatim u Bečkom Novom Mjestu, a službovao je u Milanu, potom u raznim austrijskim garnizonima - od Beča i Pešte do Gline i Temišvara.

Školujući se i službujući izvan domovine, u jednom je životnom razdoblju Preradović gotovo zaboravio materinski jezik.

 Prve  pjesme napisao je na njemačkom. Susret s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim u Milanu na Preradovića djeluje presudno - počinje pisati na hrvatskom, a rodoljubni ga je zanos toliko ponio da su mu jezik i domovina temeljno poetsko nadahnuće.

 Osim budnica piše i ljubavnu te refleksivnu poeziju. Za te tematske preokupacije imao je nesretnih povoda u vlastitome životu - umrli su mu žena i djeca, a ni s drugim brakom nije imao sreće.

U ljubavnom i misaonom pjesništvu pomalo je mračan pjesnik, osamljenik kojega je slomila svakodnevnica.

Najpoznatije su pjesme iz tog razdoblja: Mrtva ljubav i Miruj, miruj srce moje, koja je i uglazbljena.

MRTVA LJUBAV

Gdje ću tebe, o ljubavi moja,
sad zakopat, kad si izdahnula?
U mom srcu nije ti pokoja,
jer si pokoj sav mu razmetnula.

Da te legnem u zemljicu crnu,
u zemljici ti ne bi sagnjila,
zemska vila dragocjenost tvoju
u kamenje predrago bi zbila.

Pak bi došli ljudi blagohlepni,
iz zemlje bi tebe iskopali,
iz mora bi tebe izvadili
i po svijetu svuda rasprodali.

A ti idi, nek te uzdisaji
k nebu dignu, tamo zvijezdom budi,
tamo meni žalosnome sjaji,
tamo neće dostignut te ljudi!

U domoljubnim pjesmama Zora puca, napisanoj za prvi broj Zore dalmatinske, zatim  Putnik, Rodu o jeziku i  Jezik roda moga osjeća se oduševljenje što se hrvatski narod nacionalno budi.

RODU O JEZIKU

O jeziku, rode, da ti pojem, 
O jeziku milom tvom i mojem!
O preslatkom glasu onom
U komu te mile majke
Usnivahu slatke bajke,
Koga šaptom i romonom
Duši ti se svijest probudi
Te ti spozna i uvidje
Da ti bolje nije nigdje
Do na tvoje majke grudi!

 Po njemu te svijet poznaje živa,
Na njem ti se budućnost osniva.
Zato uvijek k njemu teži,
U njegovo jato hrli,
Oko njega mi se grli
I u čvrsto kolo veži
Pa ti neće vremeniti
Burni trijesi da nahude;
Po jeziku dok te bude,
I glavom će tebe biti!

Ljub' si, rode, jezik iznad svega,
U njem živi, umiri za njega!
Po njemu si sve što jesi:
Svoje tijelo, udo svijeta,
Bus posebnog svoga cvijeta
U naroda silnoj smjesi.
Bez njega si bez imena,
Bez djedova, bez unuka.
U prošasti sjena puka,
Ubuduće niti sjena!

 No, Preradovićeve  pjesme nisu samo budnice, već zrela umjetnička ostvarenja koja trpe izvanvremensku vrijednosnu prosudbu.

Cjelokupnim opusom Petar Preradović je zauzeo jedno od vodećih mjesta u hrvatskoj književnosti, a svakako je pjesnik koji najbolje izražava hrvatski duhovni pa i politički život, od 30-ih do 70-ih godina 19. stoljeća. 

Petar Preradović umro je kao general 18. kolovoza 1872. godine u Austriji, bio je pokopan u Beču, ali su mu već 1879. posmrtni ostaci preneseni u mirogojske arkade u Zagrebu.

Preradovičev trg u Zagrebu 

 

 Miruj, miruj, srce moje

Tko je, srce, u te dirnô,
da si tako sad nemirno:
kao ptica u zatvori
za svijetom te želja mori.
Nij' u svijetu nebo tvoje:
miruj, miruj, srce moje!
Nij' u svijetu nebo tvoje:
miruj, miruj, srce moje!

Ne udaraj toli jako,
razbit možeš prsi lako.
Preslabe su, izmučene.
A da puknu, bez koprene,
bile bi sve rane tvoje:
miruj, miruj, srce moje!
Bile bi sve rane tvoje:
miruj, miruj, srce moje!

Ah, stisni se u svom kutu
i pregori želju ljutu:
tople su ti ove grudi,
sebični su vani ljudi.
Svaki grije srce svoje:
miruj, miruj, srce moje!
Svaki grije srce svoje:
miruj, miruj, srce moje!

Oj, mani se svijeta, mani:
u bolesti što ćeš vani?
Svijet boluje vijek do vijeka,
ni sâm za se nema lijeka.
Kamo l' za bol rane tvoje:
miruj, miruj, srce moje.
Kamo l' za bol rane tvoje:
miruj, miruj, srce moje!

U svijetu bi bokče bilo,
plačuć prage ob'lazilo.
Svak bi mislio da ti treba
za utjehu mrva hljeba.
Tko bi poznô suze tvoje?
Miruj, miruj, srce moje!
Tko bi poznô suze tvoje?
Miruj, miruj, srce moje!

Znam ja; ti bi mah na vrata
poletjelo svoga zlata.
Nije Milka tvoja više,
već za drugog ona diše:
drugi ljubi zlato tvoje...
Miruj, miruj, srce moje!
Drugi ljubi zlato tvoje,
miruj, miruj, srce moje!

Tekst: Petar Preradović (1818- 1872)