Pedro Calderón de la Barca

pisac živio 1600-1681, Madrižanin, teolog i vojnik, vitez

-pristaša protureformacije

  

Pedro Calderón de la Barca (Madrid, 17. siječnja 1600. - Madrid, 25. svibnja 1681.), najveći dramatičar španjolskog baroka i posljednji veliki pisac zlatnog vijeka španjolske književnosti.

U mladosti se odlučio za vojničku karijeru, a 1651. godine se zaredio i neko vrijeme živio na dvoru kralja Filipa IV. kao kapelan.

Isusovački đak i svjedok propadanja španjolske moći, Calderón je pjesnik epohe koja je živjela u obmanama slavne prošlosti, te mu nedostaje spontanost i vitalna snaga jednog Lope de Vege, ali je nadoknađuje poniranjem u psihu svojih junaka i majstorskom dramskom tehnikom.

Njegove "Komedije" mogu se podijeliti na religiozne, filozofske i tragične.

Calderón je napisao i oko 200 kazališnih komada, od kojih su 80 kratka crkvena prikazanja u jednom činu (autos sacramentales) koja su se izvodila pod vedrim nebom i u kojima obrađuje motive iz Starog i Novog zavjeta.

Pedro Calderón de la Barca. 1637.

Od svjetovnih su mu drama najpoznatije Zalamejski sudac (1652.) i Život je san (1653.), koje se još i danas s uspjehom izvode.

 “Život je san” (La vida es sueño) je najpoznatije Calderanovo djelo.

To je drama u 3 čina. Ta je drama traženje odgovora na pitanje da li je čovjek zaista nemoćan pred onim što mu više sile dosude. Calderon nam na kraju daje dva odgovora: prvi je da svoju sudbinu ne možemo izbjeći, ma koliko bježali od nje i drugi da se čovjek svojom upornošću i razboritošću ipak može suprostaviti višim silama.

Život je san je poetsko-filozofska drama.

  

Fabula: Poljskom kralju Baziliju (koji je i astrolog) rodi se sin Sigismund, a zvijezde mu rekoše da će mali biti okrutan i upropastiti kraljevstvo. Zato ga zatvori u neku tvrđavu u pustoj šumi i dade mu samo jednog odgojitelja.

 

Sigismund je tu odrastao, u divljini. Ali staroga kralja, koji nije imao drugih nasljednika, poče progoniti savjest i sumnja da su zvijezde možda ipak pogriješile. Zato će napraviti pokus: sina će dovesti u dvor i sve će mu reći, pa ako se pokaže dobar, dat će mu vlast, ako bude zao, vratit će ga gdje je i bio.

I tako Sigismunda uspavaju nekim napitkom i odvedu na dvor. Kad se probudio i od svog oca čuo istinu razbjesnio se kao zvijer. Nato ga uspavaju i vrate gdje je i bio. Kad se probudio, stari ga je čuvar uvjerio da je sve to bio samo san, ali ga upozorava da i u snu treba činiti dobro.

Tad se u njemu javlja sumnja i razmišlja sa zaključkom da je život samo san i da ćemo se tek u smrti probuditi. Zato treba pobijediti sebe i zlo u sebi.

Ali, dok je on tako razmišljao, u kraljevstvu se digla pobuna. Vojnici dolaze da ga oslobode, da im on bude vođa i kralj.

I za Sigismunda eto nove užasne sumnje: nije li to opet samo san, nova obmana koja će mu donijeti samo bol?

Što je stvarnost, a što san?

Da li je život jedno buđenje između dva sna, ili san između dva buđenja?

I on, ni tada ni poslije, ne nalazi nikakva čvrsta uporišta, nikakva dokaza da bi mogao utješiti tu ubitačnu zagonetku. Ali ništa, kad je život i tako san, hajdemo bar da sanjamo. No s tim da uvijek imamo u vidu da je sve san koji se mora raspršiti.

I Sigismund pođe s vojskom, pobijedi svog oca i pokaza se velikodušnim i plemenitim. I reći će da se njegovim postupcima ne treba čuditi, jer mu je učitelj bio san. On se i sada pribojava da će se ponovno naći u svojoj kuli, jer sve u životu nestaje poput sna.

Razmatranje: U samom Sigismundu je utjelovljena drama ljudske ličnosti, drama ljudskog dostojanstva i ljudske egzistencije. Na samom početku, u glasovitom monologu, on će nevidljivom božanstvu uputiti pitanje o svojoj krivnji. Što je on to zapravo zgriješio da ga prati tako zla sudbina?

Je li sav njegov grijeh u tome što se rodio? Jer ako nerazumne zvijeri i ptice i ribe žive slobodnim životom, zašto je to uskraćeno njemu kao razumnom biću, sa slobodnom ljudskom voljom?

I eto bitnog pitanja ove drame, pitanja o ljudskom pravu na slobodu. Da li smije jedan čovjek (kralj) upotrijebiti svoju slobodu da bi oduzeo slobodu drugom čovjeku (Sigismundu)?

Odmah zatim postavlja se pitanje i ljudske sudbine: da li je čovjek zaista nemoćan pred onim što mu više sile dosude?

Da li zaista mora biti rob one mračne kobi koju nosi u sebi ili možda snagom svoje volje može nadvladati sudbinu i svoj život usmjeriti drugačije?

Na ovo pitanje Calderon daje dvojak odgovor. U slučaju Klarina, kada ovaj na kraju pogine, reći će da sudbinu ne možemo izbjeći, makar koliko bježali od nje.

Na drugom će mjestu reći da se čovjek svojom upornošću može suprotstaviti višim silama. A to znači da ih može nadvladati svojom slobodom samo sako je zna usmjeriti.

Sigismund je izvojevao pobjedu pobijedivši sama sebe. A to je mogao učiniti samo spoznajom da je sve na ovom svijetu prolazno, da je slava kratkotrajna, da je život zapravo samo san koji se brzo raspline i zato, umjesto ovozemaljskih, treba tražiti trajnije i dublje duhovne vrijednosti.