BAN JOSIP JELAČIĆ

Rođen: 16. listopada 1801. u Petrovaradinu
Umro: u noći između 19. i 20. svibnja 1859. u Zagrebu

U Petrovaradinu, gdje mu je otac Franjo bio zapovjednik pukovnije, rođen je 16. listopada 1801. Josip Jelačić, kasniji hrvatski ban i vojskovođa.

S 8 godina stupio je u Theresianum - akademiju u Beču u kojoj su se školovali sinovi plemića i velikaša i u njoj je proveo 10 godina.

S nepunih 18 stupio je kao potporučnik u treću konjaničku pukovniju u Galiciji, kojom je zapovijedao ujak njegove majke Ane rođene Portner.

Josip Jelačić već je zarana kao krajiški časnik - spojivši u sebi ljudske, vojničke i domoljubne vrline - stekao popularnost u puku i izuzetno povjerenje rodoljubne jezgre u Zagrebu na čelu s Ljudevitom Gajem i grofom Jankom Draškovićem.

U Proljeće naroda, potkraj ožujka 1848, odlukom narodnog predstavništva izabran je, a voljom vladara, imenovan za hrvatskog bana. Kako su desetljeća odmicala, nepomućeno je sjala veličina tog smionog muža koji je zagovarao vječne ciljeve hrvatske zemlje: slobodu od tlačitelja, jedinstvo hrvatskih pokrajina i ravnopravnost naroda.

Kad su mađarski hegemonisti odbili priznati Hrvate kao politički narod, ban Jelačić nije krzmao povesti rat za hrvatske interese. Sudio je da bi pobjeda udruženog mađarskog i velikonjemačkog ekspanzionizma značila još veću opasnost za opstojnost Hrvatske.

Primivši pomoć u oružju i novcu od maršala Radetzkog i ministra rata Theodora Latoura te pismeno Strossmayerovo upozorenje iz Beča da bez ikakvog otezanja provali u Ugarsku, on je 11. rujna 1848. krenuo.

Ali ratni je pohod završio neodlučeno i zakazano je primirje nakon bitki kod sela Pakozda i Velence. Prije toga vratio je Hrvatskoj oteto Međimurje.

U međuvremenu izbija revolucija u Beču. Jelačić je imenovan vrhovnim zapovjednikom carskih oružanih snaga u Ugarskoj, da bi uskoro to imenovanje bilo opozvano a on podvrgnut zapovjedništvu generala Alfreda Windischgratza, s kojim je zatim sudjelovao u gušenju bečke listopadske revolucije.

^{Ban Jelačić i hrvatska vojska kojoj su pripadali serežani, na ulicama u Beču 1848.}

Mladi austrijski vladar Franjo Josip I. imenovao je Jelačića gubernatorom Rijeke i Dalmacije pa je tako oko njegova imena Hrvatska nakon dugog vremena formalno ujedinjena.

Početkom siječnja 1849. Jelačić i Windischgratz zajedno će na čelu svojih vojski uči u Budimpeštu i ugušiti mađarsku revoluciju koja je prijetila svim nemađarskim narodima u Ugarskoj.

Habsburzi nametnuli centralizam, Jelačić se trudio da i u tim okolnostima radi za dobro svog naroda. Stekavši već 1848. slavu ukinućem kmetstva, pripomogao je uspostavi Zagrebačke nadbiskupije, ujedinjenu grada Zagreba i otvaranju Hrvatskog kazališta, potičući stalno gospodarsku, znanstvenu i kulturnu djelatnost.

U noći između 19. i 20. svibnja 1859. veliko zvono zagrebačke prvostolnice oglasilo je smrt hrvatskog bana Josipa Jelačića od Bužima, miljenika hrvatskog naroda.

 

Pogreb se pretvorio u veličanstvenu slavu hrvatskog otpora i ponosa čiji je Jelačić bio simbol. Pokopan je na svom imanju u Novim dvorima kraj Zaprešića.

Banu Jelačiću Hrvatska je bila iznad i ispred svega, makar su ga kasnije okrivili da je služio tuđinskim interesima.
Pod tom su izlikom ideološki zasljepljeni komunistički moćnici godine 1947. skinuli njegov spomenik s glavnog zagrebačkog trga.

Ostvarenjem hrvatske samostalnosti hrvatski se ban s isukanom sabljom vratio na svoj, Jelačićev trg. U novom vremenu ta legendarna osoba hrvatskog nacionalnog ponosa postala je novim poticajem borbi Hrvata za slobodu u nezavisnoj državi.

Novi dvori

Obiteljska grobnica

Grob