Pavao Pavličić

Pavao Pavličić rođen je 16. kolovoza 1946. godine u Vukovaru gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je komparativnu književnost i talijanski jezik, a doktorirao je 1974. tezom iz područja metrike (Šesta rima u hrvatskoj književnosti).

Od 1970. g. zaposlen je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je i danas redoviti profesor na Odsjeku za komparativnu književnost.

Književni i znanstveni interesi kod njega su podjednako zastupljeni i isprepliću se. Kao znanstvenika, Pavličića zaokupljaju teme iz starije hrvatske književnosti i literarne teorije. Iz tog područja objavio je veći broj rasprava i nekoliko knjiga: Rasprave o hrvatskoj baroknoj književnosti, 1979, Književna genologija, 1983, Stih u drami, drama u stihu, 1985, Sedam interpretacija, 1986, Poetika manirizma, 1988, Stih i značenje, 1993, Barokni stih u Dubrovniku, 1995.

Književnu karijeru započeo je kao novelist i izdao je tri knjige pripovijedaka:Lađa od vode, 1972, Vilinski vatrogasci, 1975, Dobri duh Zagreba, 1976, te dvadesetak romana: Plava ruža, 1977, Stroj za maglu, 1978, Umjetni orao, 1979, Večernji akt, 1981, Slobodni pad, 1982, Trg slobode, 1986, Rakova djeca, 1988, Koraljna vrata, Diksilend, Kruh i mast,1996…

Neraskidiva veza Pavličićeva znanstvenog i književnog interesa može se i “pročitati” iz njegovih romana.

Naime, gotovo svi njegovi glavni junaci imaju nekakve veze s njegovim zvanjem. Tako u romanu Koraljna vrata filolog odlazi na Lastovo pregledati stare spise među kojima će pronaći dva izgubljena pjevanja Gundulićeva Osmana.

 

U Rupi na nebu glavni lik je prevoditelj (Pavličić je prevodio talijanske dolcestilnoviste) koji otkriva zagrebačke gornjogradske podzemne hodnike, a u njegovom posljednjem romanu Numerus clausus u središtu pozornosti je student književnosti kao pripovjedač i njegov prijatelj, student medicine.

Već u Pavličićevoj novelističkoj fazi (treća zbirka pripovjedaka Dobri duh Zagreba) primijećena je stanovita promjena u njegovom pisanju koja je postala njegova trajna odlika: miješanje fantastike i postupaka karakterističnih za kriminalistički roman.

Naime, u osnovi većine Pavličićevih romana je struktura enigme, a fantastične elemente koristi pri stvaranju zapleta.

Osim strukture enigme i fantastičnih elemenata, u njegovim romanima uočljivi su i postupci karakteristični za tzv. zabavnu književnost: dinamična fabula (puna neočekivanih obrata), jednostavan izraz, plošni likovi, odnosno likovi svedeni na funkcije koje imaju u strukturi zapleta.

Bibliografija

• Trojica u Trnju
• Magda i Trešnjevački fantom
• Plava ruža
• Diksilend
• Kruh i mast
• Koraljna vrata
• Studije o Osmanu
• Umjetni Orao
• Večernji akt
• Stroj za maglu
• San koji se ponavlja
• Rasprave o hrvatskoj baroknoj književnosti
• Književna genologija
• Stih u drami, drama u stihu
• Sedam interpretacija
• Poetika manirizma
• Stih i značenje
• Barokni stih u Dubrovniku
• Lađa od vode
• Vilinski vatrogasci
• Dobri duh Zagreba
• Slobodni pad
• Trg slobode
• Rakova djeca
• Zaborav
• Pasijans
• Radovi na krovu
• Petlja
• Zeleni tigar
• Dunav Zagreb 1983.