ULDERIKO DONADINI

 

Umro: 10. svibnja 1923.

Djelo hrvatskog književnika Ulderika Donadinija nije opsežno i do kraja razrađeno jer je umro ne navršivši ni 30 godina života.

Pisao je pripovijetke, novele, crtice, kraće romane i drame od kojih je najpoznatija Gogoljeva smrt, a veliki dio zapisa ostavio je u rukopisu nesređen i nedovršen.

Klice Donadinijevih fatalnih duševnih trauma potječu iz siromašnog djetinjstva opterećenog posljedicama financijskog i moralnog bankrota njegove obitelji.

Došavši na školovanje iz Plaškog u Zagreb ubrzo postaje poznatiji po ispadima na javnim mjestima, nego kao književnik i feljtonist.

Impulzivan temperament, intelektualna egzaltiranost i mentalna labilnost dovest će ga do nervne rastrojenosti koja će 10. svibnja 1923. dvadesetdevetogodišnjeg pisca odvesti u tragičnu smrt.

Pod utjecajem Matoša, Donadini se povodi za Dostojevskim, Gogoljem, Hofmannom i Edgarom Alanom Poom.

Zanimaju ga morbidna stanja, izopačeni odnosi među ljudima, propadanje natprosječno nadarenih pojedinaca.

U većini djela isprepleće autobiografske elemente, a glavni junaci sukobljavaju se s okolinom, društvenim normama i zapadaju u bezizlazna psihička stanja čija je materijalna manifestacija beskrajni razvrat, zločin, nastrano mučenje, pad u najtamnije bezdane i samoubojstvo.

Na žalost, bolest, a s tim žurba i površnost, ne dopuštaju piscu da se izrazi zaokruženo i umjetnički potpuno, pa Donadinijevo literarno djelo ne smijemo promatrati samo kroz stroge krnjiževne kriterije, već kao i neobičan, simptomatičan književni odraz bolesne i uzburkane duše literarnog talenta.

Iz Donadinijeva književnog opusa izdvaja se feljtonski: predavanja, kritike, feljtoni, polemike i pamfleti koje je objavljivao u svojem časopisu Kokot i drugim listovima.

Ovdje obrađuje teme iz nacionalne kulture, etike i politike s mnogo svježih opservacija, pledirajući za vraćanje kulture na narodne osnove.

Lude priče, književni prvijenac Ulderika Donadinija (1894-1923), slikovit je naslov za paradoksalnu situaciju u koju je Ulderikov demon doveo svoga autora, podarivši nizu sličnih književnih slučajeva, još jednu tragičnu sudbinu, čiji se začeci nalaze upravo u godini objavljivanja te zbirke novela s pomalo otkačenim i bizarnim smislom za groteskno. 

Te 1915., otjeran u vojarnu, sa slutnjom na skori odlazak u ratni pakao, Donadini simulira ludilo kako bi postao slobodan.

Uvjerljiv je, prokleto je uvjerljiv, toliko da ni ne sluti da će u teško izvojevanoj slobodi postati zapravo i stvarno lud.

U stenjevačkoj umobolnici, u posljednjim godinama njegova života, shizofrenija i tuberkuloza u potpunosti ovladavaju Donadinijem: naposljetku, umire u zagrebačkoj bolnici Sestara milosrdnica od ozljeda zadobivenih u pokušaju samoubojstva. 

Lude priče u cjelini nisu naročito književno ostvarenje, izuzmemo li antologijsku novelu Đavao gospodina Andrije Petrovića.

No, Lude priče - koje s jedne strane slijepo slijede tradiciju matoševskoga stila modernističkoga pripovjedanja, da bi s druge strane tu tradiciju u isti mah kritizirale i dovele u pitanje zločestim ironijama i parodijama! - svjedoče o važnim koracima što ih je Donadini učinio u izgradnji vlastita, a također i hrvatskog ekspresionizma.