Budući da je ostajanje u stanju Rigpe postalo stvarnost, ono počinje proži­mati svakodnevni život i djelovanje onoga koji uvježbava, i izaziva duboku stabilnost i povjerenje. Dudjom Rinpoche kaže:

Djelovanje je istinski promatrač vaših misli, dobrih ili loših, gledajući u pravu prirodu svega što u mislima može uskrsnuli, ne tragajući za prošlošću niti ne pozivajući budućnost, niti dopuštajući prianjanje za iskustva užitka, niti bivajući nadvladan tužnim stanjima.

Čineći tako, pokušajte doseći i ostati u stanju uzvišene ravnoteže, gdje su sve dobro i zlo, mir i uznemirenost, lišeni prave osobnosti.

Shvaćanje Mišljenja oštroumno, gotovo potpuno preobražava pogled na sve.

Sve više i više dolazim do spoznaje kako su misli i pojmovi sve što nas sprječava da bismo zauvijek bili, posve jednostavno, u apsolutnome.

Sada jasno vidim zašto učitelji tako često kažu: „Uporno pokušavajte ne stvoriti suviše nade ili straha", jer oni samo uzrokuju više mentalnog nagađanja.

Kada je Mišljenje prisutno, misli su viđene za ono što zaista jesu: pro­lazne i providne, i samo relativne.

Vi vidite kroz sve izravno, kao da imate rendgenske zrake u očima.

Vi se ne lijepite za misli i osjećaje niti ih odba­cujete, nego ih sve srdačno dočekujete u beskrajan zagrljaj Rigpe.

Ono što ste prije tako ozbiljno uzimali - ambicije, planove, očekivanja, sumnje, i stra­sti - nemaju više nikakav dublji i zabrinjavajući utjecaj na vas, jer vam je Mišljenje pomoglo vidjeti jalovost i besmislenost svih njih, i rodio u vama smisao istinskog odricanja.

Ostajati u čistoći i povjerenju Rigpe, dopušta svim vašim mislima i osjećajima da se oslobode prirodno i bez napora unutar njihova beskrajnog prostranstva, kao pisanje na vodi ili slikanje na nebu.

Ako istinski usavršavate tu vježbu, karma uopće nema priliku da se nagomila; i u tom stanju besciljnosti, bezbrižnog odricanja, koje Dudjom Rinpoche zove „nesputana, nepri­krivena ugodnost", karmički zakon uzroka i posljedice ne može vas više rezati ni na koji način.

Ne uzimajte za sigurno, što god radili, da jest, ili da bi moglo biti, lako. Krajnje je teško ostati neuznemiren u prirodi uma, čak na trenutak, a da ne pričamo o samo-oslobođenju jedine misli ili osjećaja kada se pojavi.

Često umišljamo da ćemo jednostavno budući nešto razumijemo intelektualno, ili mislimo da razumijemo, to doista i izvesti.

To je velika zabluda. To zahtijeva zrelost koju samo godine slušanja, dubokog razmišljanja, meditacije i ne popuštanja u primjeni mogu dovesti do zrenja.

I ne može se reći dovoljno često da praksa Dzogchena uvijek zahtijeva vođenje i upute osposobljena učitelja.

Inače, postoji velika opasnost, nazvana u tradiciji „gubljenje Djelovanja u Mišljenju".

Učenje toliko uzvišeno i moćno kao što je Dzogchen donosi sa sobom krajnje izlaganje opasnosti.

Obmanjivati se da oslobađate misli i osjećaje, dok u stvari niste niti blizu kadri tako učiniti, i misliti da djelujete neusiljenošću pravog Dzogchen jogina, sve što radite jednostavno je naku­pljanje ogromne količine negativne karme.

Kao što Padmasambhava kaže, i to je stav koji bismo svi mi trebali imati:

Premda je moje Mišljenje prostrano kao nebo,

Moja su djela i štovanje prema uzroku i posljedici sitna kao zrnca brašna.

Učitelji tradicije Dzogchena uvijek ponovno ističu da bez korjenita i dubo­koga upoznavanja sa „suštinom i postupkom samo-oslobođenja" kroz dugotrajnu praksu, meditacija „samo podupire put obmana".

To može izg­ledati neskladno, ali to je činjenica, jer jedino neprekidno samo-oslobođenje od misli može doista dokrajčiti kraljevanje obmana i doista vas zaštititi od ponovnog padanja u patnju i neurozu.

Bez postupka o samo-oslobođenju, nećete se biti sposobni oduprijeti nesrećama i opakim situacijama kada se pojave, i čak ako meditirate, otkrit ćete da vas vaši osjećaji kao ljutnja i težnja napadaju razuzdano kao i uvijek.

Opasnost od drugih vrsta meditacija koje nemaju takovu metodu jest ta da one postaju kao „meditacije božanstava" koji su sasvim zalutali suviše olako u raskošno samo-udubljivanje ili neak­tivan trans ili duševnu prazninu bilo koje vrste, i niti jedna od njih ne napada i ne poništava zablude u svojemu korijenu.

Veliki je učitelj Dzogchena Vimalamitra tumačio na detaljniji način o stupnjevima porasta prirodnosti u tom oslobađanju:

Kada prvo ovladate tom vježbom, oslobađanje se dogodi istodobno s pojavljivanjem kao prepozna­vanje jednog starog prijatelja u mnoštvu.

Usavršavajući i produbljujući praksu, oslobođenje će se dogoditi istodobno s pojavljivanjem misli i osjećaja, kao zmija odmotavajući i olabavljujući svoja vlastita klupka. I u završnom stanju znanja, oslobođenje je kao lopov koji ulazi u praznu kuću; ma što se pojavi niti škodi niti koristi pravom Dzogchen yoginu.