Možda su neki od vas tijekom lockdowna naišli na kratku priču E. M. Forstera pod nazivom The Machine Stops (Stroj se zaustavlja), koja je dospjela u novine zbog svog izvanrednog pretkazanja.
Napisana 1909. godine, pet godina prije kataklizmičkog događaja Prvog svjetskog rata, autor opisuje budući svijet u kojem se ljudi “samo-izoliraju”, međusobno komuniciraju putem zaslona i mogu kontrolirati okoliš svojih pojedinačnih soba pritiskom na tipke kako bi si priuštili realistične osjećaje zvuka, mirisa i boje.
Sve to ne podsjeća samo na naša zajednička iskustva tijekom lockdowna, već i na općenitiji fenomen digitalizacije (“način na koji se mnoga područja društvenog života restrukturiraju oko digitalne komunikacijske i medijske infrastrukture”) koji je pandemija Covid-19 samo ubrzala.
Otkako se pojavio Covid-19, praktički je svačiji svijet postao digitaliziraniji: javni događaji, obiteljska okupljanja, sveučilišni programi pa čak i večernje zabave rutinski se održavaju putem Zooma ili sličnih mrežnih platformi.
Kao i u Forsterovoj priči, u kontaktu smo s drugima, ali to nije sasvim isto: “Vidim nešto poput tebe na ovoj ploči, ali te ne vidim. Preko ovog telefona čujem nešto poput tebe, ali te ne čujem.”
Ipak, ovaj fenomen bio je u tijeku i prije pandemije, posebno među mlađim ljudima, koji veliki dio svog života žive na društvenim mrežama ili igrajući računalne igre, dok su sve manje vješti u izravnoj komunikaciji “licem u lice”.
Čak i prije interneta, televizija je počela nagrizati tradiciju obiteljskog objedovanja a, kako je tehnologija napredovala, postalo je normalno da svako dijete ima televizor (danas računalo s internetskom vezom) u svojoj sobi.
Posljednjih godina digitalizacija je postala sve sofisticiranija i složenija, posebno s pojavom umjetne inteligencije (AI). Aplikacije su posvuda i za sve: pronalaženje srodnih duša, planiranje putovanja, bankarstvo, praćenje zdravlja i kondicije… Mnoge od njih olakšavaju život – sve je tu, odmah dostupno – i potencijalno učinkovitije i profitabilnije za poslovanje.
Postoje aplikacije za osiguranje automobila koje analiziraju kvarove na vozilu i procjenjuju štete, u mnogim slučajevima bez potrebe za procjeniteljem; razvijene su bolničke aplikacije za provjeru stanja pacijenata, što smanjuje pritisak na liječnike i medicinske sestre oko obilaska pacijenata.
Sve ovo ima smisla, ali postoje barem dvije opasnosti: dehumanizacija i gubitak privatnosti, kao i sigurnost podataka i “kontroliranost”.
Ovo posljednje vrlo je uznemirilo neke aktiviste iz digitalne industrije, poput bivšeg zaposlenika Googlea Tristana Harrisa koji se pojavljuje u dokumentarnom filmu The Social Dilemma (Društvena dilema) iz 2020. godine.
Ovaj film pokazuje kako algoritmi, koji se koriste za maksimiziranje prodaje i širenje tržišta, mogu zapravo promijeniti i kontrolirati način na koji ljudi razmišljaju.
Ljudi koji provode puno vremena na internetu mogu lako biti uvučeni u “eho-komore”1 i “mjehuriće” gdje dobivaju samo informacije koje im se sviđaju i s kojima se slažu, pa na kraju misle da je način na koji oni vide svijet jedini način. To posljedično može dovesti do polarizacije i potencijalno nasilja nad onima koji se usude razmišljati drukčije.
Druga je opasnost kada vlade imaju kontrolu nad ovom tehnologijom i koriste je za kontrolu svojih građana, što se već počelo događati u Kini, gdje je fenomen “socijalnog kredita” testiran u više područja.
Ako se ne prilagodite, smanjit će vam se bodovi za dobivanje socijalnog kredita i postat će vam teško dobiti posao, a mogli biste postati i društveno izopćeni (uzgred, još nešto što se događa u Forsterovoj priči).
Kao i kod sve tehnologije, problem nije u samoj tehnologiji, već u načinu na koji je ljudi koriste. Kao i u našem današnjem vremenu, “novac vlada” i tu nedostaje morala.
Nastavimo uživati i štedjeti vrijeme s našim aplikacijama, ali ne zaboravimo i ljudski aspekt, jer ono što život na Zemlji čini rajem ili paklom upravo su ljudska bića i odluke koje donosimo.
1 Eho-komora metaforičan je opis grupiranja istomišljenika u zatvorene krugove u kojima se ne čuje ništa više ili ništa drugačije do vlastitog glasa ili mišljenja.
Autor: Julian Scott
S engleskog preveo: Josip Matković
bglavac
irida
edin.kecanovic
