Tvoja vlastita svijest sjajna, prazna i neodvojiva od Velikog tijela zračenja, ne poznaje ni rođenje ni smrt. Ona je bezgranično svjetlo – Buddha Amitabha.

Bardo Thödol

Prikaz Buddhe koji spokojno sjedi u meditaciji prepoznaju i oni koji o budizmu ne znaju gotovo ništa.

No, rana budistička umjetnost nije prikazivala Buddhu kao ljudsko biće, već preko budističkih simbola kao što su kotač dharme, prazno prijestolje, lotos, otisak Buddhinih stopala, drvo bodhi pod kojim se prosvijetlio, itd.

Antropomorfni prikazi u budizmu počeli su se javljati tek od I. stoljeća poslije Krista na sjeveru Indije i to uglavnom kao smireni prikazi Buddha i Bodhisattvi u meditaciji.

Tibetanska pak umjetnost vrvi božanstvima, od prikaza povijesnog Buddhe Gautame, drugih Buddha, Bodhisattvi, preko božanskih pratilja koje utjelovljuju mudrost, zaštitnih božanstava, do čuvara strana svijeta, itd.

Također, posve suprotno miroljubivom budizmu i očekivanim prikazima blagih izraza lica, ona najvećim dijelom predstavlja srdita, natprirodna demonska bića. 

Iako gnjevna božanstva kao zaštitnike budističke dharme susrećemo širom Azije, nigdje nisu tako naglašeno prisutna i slikovita kao na Tibetu.

Ova užasavajuća bića koja nalazimo prikazana u silovitom plesu na zidovima tibetanskih samostana i hramova, na mandalama i thangkama, ali i kao glavne likove u plesovima pod maskama koje redovnici izvode tijekom svetkovina, zagonetni su aspekt tibetanske kulture.

Tibetanska ikonografija

Prema kanonima tibetanske ikonografije, ova se zastrašujuća božanstva prikazuju kao likovi zdepastih, ali snažnih tijela, a mnogi od njih imaju nekoliko glava (neki i životinjske) te više parova ruku i nogu.

Lica su im izobličena gnje­vom, a usta iskrivljena u grotesknom smijehu, sa snažnim očnjacima koji se ističu u razjapljenim ustima.

Buljave, krvlju podlivene oči ljutito sijevaju ili netremice zure, a po sredini čela obično imaju treće oko.

Iz njihovih spljoštenih noseva puše olujni vjetar, iz kose i obrva izbijaju im plameni jezici, a tijelo im je okruženo plamenom.

Pored demonskog izgleda, prikazuju se i s monstruoznim atributima.

Na glavi nose krunu od ljudskih lubanja, crne zmije ili tek odsječene (ljudske) glave pletu vijenac oko njihova tijela, neki od njih imaju pregaču sastavljenu od ljudskih kostiju, piju krv iz praznih luba­nja…

Vitlajući smrtonosnim oružjima, gaze po tijelima patuljastih stvorenja u ljudskom liku.

Ovi demonski prikazi istodobno izazivaju strahopoštovanje i jezu, i čine se proturječnima budističkom idealu samilosti.

No, oni su tek gnjevne ema­nacije Dhyani Buddha koji predsta­vljaju najprosvjetljenija stanja ili razine budnosti.

Naime, kasnija mahajansko-tan­tri­čka tradicija govori o razinama bu­dnosti koje su povezane s otjelovljenjem ­apsolutne budnosti predstavljene Adi Buddhom, koji je njihov izvor i ušće.

Tako se cjelokupni univerzum smatra “simboličkim tijelom” Adi Buddhe, iz kojeg emanira pet Dhyani Buddha ili Buddha meditacije, koji se nazivaju i nebeskim Buddhama.

To su: Amitabha (Buddha vječnog svje­tla), Akšobiya (Nepokolebljivi), Vairochana (Suncoliki), Ratnasambhava (Dragocjeni) i Amoghasidhi (Silni).

Svakom od ovih pet Buddha pripisuju se specifične mudre, boja, simbol, slog, element i pratilja, što je povezano s različitim aspektima mudrosti.

Dhyani Buddhe zapravo predstavljaju srce budističkog panteona.

Iz njih emaniraju Buddhe i Bodhisattve, zaštitna božanstva, ženska božanstva, blago­naklona i gnjevna božanstva… tvoreći tako likove mahajanskog budističkog panteona.

Gnjevna i zastrašujuća, kao i samilosna i spokojna božanstva u izrazito simboličkoj tibeta­nskoj umjetnosti samo ilustriraju različite aspekte Buddha uma ili potencijale koji se nalaze u svima nama.

Naime, tibetanska učenja govore da je bit Adi Buddhe čista svijest – ista ona svijest koja se nalazi u srcu svakog čovjeka.

Zato se kaže da svi imaju put do Adi Buddhe, najviše stvarno­sti unutar nas samih.

Lama Kazi Dawa Samdup u predgovoru Bardo Thödolu (Tibetanska knjiga mrtvih) kaže: “Ova božanstva su u nama samima, a ne nešto izvanjsko.

Od najnižih svjetova patnje do najviših razina svjetla, mi smo jedno sa svime što postoji.

Blagonaklona božanstva su božanski princip srca u funkciji osjećaja, dok gnjevna predstavljaju funkcije našeg mentala koje su smještene u mozgu, poput mišljenja, rezoniranja, imaginacije i pamćenja.”

Tantrička nam umjetnost dakle prikazuje ono nevidljivo.

Ona nam prenosi sadržaje pohranjene u našoj pod­svijesti, podsjećajući nas na one aspekte naše nutrine koje smo duboko zatomili ili ih prikrivamo.

Zastrašujući prikazi su vizualizacije naših vlastitih najvećih strahova, slabosti, mana ili “otrova” u personificiranom obliku; oni nam omogućuju da ih sagledamo bez poricanja i potiskivanja te se suočimo s njima.

Tantrički pristup znači osvijestiti mane i prihvatiti ih na način da se tama transformira u svjetlo.

Strašni ornamenti gnjevnih božanstava također imaju duboko simboličko značenje.

Pet lubanja u kruni simbol su pet otrova koje su usmrtili, a odrubljene glave u vijencu trofeji su iz pobjeda nad nagonima, iluzornim i lošim mislima.

Krv je simbol odricanja od života vezanog za kotač samsare. Plamen označava duboko koncentriranu svijest koja uništava neznanje.

Sjekire ili bodeži kojima mašu i laso kojim vitla­ju prikazuju ih spremne da savladaju, prerežu, probodu ili ­uhvate u zamku sve ono mračno i destruktivno u našoj nutrini.

Patuljasta bića po kojima gaze nisu nemoćna ljudska bića već ono demonsko i neprijateljsko u nama samima što treba nadvladati.

Gnjevna božanstva su u tom ključu personifikacija odlučnosti i nesalomljive volje koja uklanja sve prepreke i svojim primjerom ohrabruju i osnažuju u namjeri one na putu prosvjetljenja.

Majstori tantričkog budizma razotkrili su um i sve njegove potencijale, sva njegova mnoga lica, koliko zastrašujuća, toliko i samilosna, i prikazali ih u slikama koje služe kao pomoćno sredstvo onima koji teže oslobođenju od samsare.

Zato je tibetanski naziv za thangke, oslikane svitke, mt’on grol – “oslobađanje kroz viđenje”.

Tantrička su učenja izravno pretočena u njihovu umje­tnost pa je precizna ikonografija izuzetno važna.

Prikazi božanstava, pa i onih gnjevnih, slijede stroge kanone tantričkog budizma.

Cilj je reprodukcija, a ne samostalna ekspresija ili kreacija.

Sam proces izrade slijedi strogo definirana pravila: prije nego pristupe samom slikanju, redovnici-umjetnici (obično se ne radi samostalno) moraju proći temeljitu obuku o duhovnom značenju božanstava koje slikaju, kao i o njihovim atributima.

Pripreme uključuju post i meditacije kako bi se oni koji sudjeluju u izradi slike pročistili i postali otvoreni kanal za manifestiranje onog božanskog kroz određenu sliku.

Završni proces izrade slike je njeno posvećivanje pri čemu ona poprima magijsku snagu i transformirajući učinak te postaje živi medij za sveti proces: duhovnu transformaciju, prosvjetljenje i oslobođenje.

Dijamantni put

Zastrašujuća božanstva, baš kao i sam tibetanski budizam, nastala su prožimanjem mahayana budizma i bon religije, a osobit pečat osebujnom tibetanskom umjetničkom izrazu dala su tantrička učenja.

Tantra (tib. gjud) je indijska riječ koja je prvobitno značila lanac, a simbolizira vezu učitelja i učenika povezanih tajnim učenjima koja su se prenosila usmenim putem, “šaptanjem u uho”.

Tantrička učenja predstavljaju najviši izraz budističkog ezoterijskog učenja, krunski dragulj Buddhina učenja pa ih se još naziva i vajrayana ili Dijamantni prijenosnik.

Na Tibet ih je donio veliki učitelj yoge Padmasambhava u VIII. stoljeću.

Tantrički budizam kao praktični misticizam naglasak stavlja na tehnike i vježbe pa tako ima uporište u mantrama, mudrama, mandalama, itd., koje imaju za cilj dovesti svijest u više stanje.

U vajrayani se vježbaju um i volja koji moraju biti nesalomljivi i čvrsti poput dijamanta, a u svrhu nadilaženja okvira egoističnog ja i približavanja stanju jedinstva – stanju Buddhe.

No, cilj ostaje isti kao kod mahayane – ljubav, samilost i mudrost.

Dublja tantrička učenja ograničeno su dostupna jer kako kaže Lama Anagarika Govinda, “čuvaju ih inicirani iza zastora misterija i simbola”, budući da su namijenjena samo onima koji su odmakli na duhovnom putu.

Tsongkapa, učitelj iz XV. stoljeća, u okviru svojih reformi uveo je odredbu prema kojoj posvećenik, da bi stupio na stazu vajrayane, mora usavršiti dva aspekta duhovnog nastojanja, samilost i mudrost, koji moraju biti ukorije­njeni u žarkoj želji za oslobođenjem, a sve to zajedno potaknuto krajnjom nesebičnošću.

Temeljna vježba u tantričkom budizmu jest meditacija u kojoj posvećenik u dubokoj usredotočenosti sebe vizualizira kao yidam – vlastito zaštitno božanstvo.

Yidami mogu biti blagonakloni ili gnjevni.

Prvi potiču ideal nenasilja i dobrote, dok drugi simboliziraju pobjedu nad našim nutarnjim neprijateljima – našim vla­stitim manama.

Prikazi božanstava na thangkama i mandalama služe kao pomoć kod vizualizacije i prizivanja božanstava.

Posvećenik posredstvom slike ulazi u jednu duhovnu stvarnost.

Tijekom ovog procesa koji traži maksimalnu koncentraciju i mentalnu snagu, on se poistovjećuje sa svojim zaštitnim božanstvom koje se nalazi u središtu thangke ili mandale.

Poistovjećujući se s gnjevnim božanstvom on sam postaje to gnjevno božanstvo s moćnim oružjem kojim se razračunava sa svojim “otrovima”, manama, iluzijama…

DHARMAPALE

Prema legendi, kada je Padmasambhava došao na Tibet da bi proširio Buddhino učenje, susreo se s neprijateljski raspoloženim bon božanstvima koja je “pokorio”; pobijeđeni su prisegnuli da će braniti Buddhinu dharmu.

Tako dharmapale, “čuvari dharme”, izrazito gnjevni i naoružani ubojitim oružjem, bdiju nad ulazima u sveta mjesta, ali u svojoj transformirajućoj sposobnosti ujedno pokazuju ljudima kako nadvladati negativne porive koji su prepreka na putu prema prosvjetljenju.

No, tibetanski izvori također navode da su dharmapale (tib. dragched) Bodhisattve, prosvijetljena bića koja odlažu ulazak u nirvanu da bi pomagala svim osjetilnim bićima na putu prosvjetljenja.

Tih osam čuvara dharme su: Yama, Mahakala, Yamantaka, Kubera, Hayagriva, Palden Lhamo7, Tshangspa i Begtse.

Dharmapale su zaštitnici budizma koji protiv neprijatelja budi­zma vode rat bez milosti. Neka od ovih gnjevnih božanstava, kao na primjer Mahakala, usvojena su iz indijskog tantrizma, dok su ostala izvorno tibetanska – transformacije bon božanstava.

U Bardo Thödolu na više se mjesta ponavlja da su strašna božanstva koja se javljaju u bardou od smrti do novog rođenja ista ona koja se javljaju tijekom tantričkih meditacija: “Budući da su još za života meditirali nad opisom božanstava koja piju krv, budući da su ih štovali i molili im se, ili time što su vidjeli naslikane prikaze njihovih obličja, kada se na ovom stupnju suoče s pojavom ovih božanstava, njihovo prepoznavanje donijet će im oslobođenje.

U ovom leži svo umijeće.

(…) Posvećenik mističnog učenja mantrayane, kada ugleda krvoločna božanstva, prepoznat će u njima svoje božanske zaštitnike, čime će susret s njima biti poput susreta starih poznanika.

On će im vjerovati i stopivši se s njima postići će stanje Buddhe.”

Knjiga Bardo Thödol pisana je ­istim gustim tajnim simboličkim jezikom kojim odiše i tibetanska umje­tnost.

Tibetanska je tradicija također pripisuje Padmasambhavi.

I dok se za Bardo Thödol kaže da “oslobađa slušanjem”, za tibetansku religioznu umjetnost kaže se da “oslobađa viđenjem” – viđenjem onog neizrecivog, oslobađajućeg Jednog koje se krije iza privida gnjevnih i blagonaklonih božanstava.

Autor: Dijana Kotarac

http://nova-akropola.hr