Drugi val je uslijedio sa znanstvenom revolucijom 17 stoljeća: ambicioznim projektom razotkrivanja zagonetki prirode objektivnim promatranjem i matematičkim kombinacijama.

Upravo je ono što je naoko iskakalo iz pravilnosti poticalo prosvjetiteljski žar prirodoslovaca.

Najradije bi bili potpuno eliminirali čudo i ograničili Boga na ulogu stvoritelja, na prapokretača koji još samo promatra razvoj svog djela.

No iza svakog objašnjenog 'čuda' čekalo je novo - koje je djelovalo upečatljivije ako znanost isprve ne bi imala odgovora.

Prednost vjerovanja u čuda u toj igri sastoji se u tome što svijet nikad neće biti do kraja objašnjen.

Tako vjera može stalno tražiti  odgovarajuću rupu u objašnjenjima i toga se uhvatiti.

Dakle, vjera čini čudo, ne zagonetna priroda.

Tek tamo 'gdje nema spremnog objašnjenja, ali zato postoji mit', smatra bečki profesor filozofije Robert Pfaller, 'otvara se mogućnost čuda': kad se čuja buka nakon ponoći, duha se boji samo onaj kome su poznate priče o duhovima.

Čudo treba više vjeru i više nego što vjera treba čudu.

nastavlja se...