Početkom stoljeća sociolog Max Weber ustvrdio je kako su za suvremenog čovjeka, načelno sve izračunljivo; tehnika i znanost, ubile svu čaroliju.

Weber je to nazvao 'odčaravanjem' svijeta, što je uskoro postala kratica koja je kratko i jasno objasnila suvremenost.

Čak je i jedan luteranski teolog, njemački znanstvenik Rudolf Bultman,

 1941. priznao kako se nijedan razuman čovjek 'ne može koristiti električnim svjetlom, radijem i sredstvima suvremene medicine te istodobno vjerovati u svijet duhova i čuda Novog zavjeta'.

Upravo suprotno primijetio je dramatičar George Bernard Shaw: 'Tvrdim da je 19., a još više 20. stoljeće u pogledu sklonosti prema čudima, i svecima, i prorocima, i čarobnjacima, i nemanima, i bajkama svih vrsta puno nadmoćnije od 15. stoljeća'.

Literat prenapetih živaca?

Ne, ako je suditi prema instituciji koja vjerojatno profesionalnije od ikoga barata neobjašnjivim: Rimokatoličkoj crkvi.

U Rimu jedna vatikanska služba od 1588. zahtijeva čuda prije nego se preminuli može proglasiti blaženim ili svetim.

Do 2005. pape su na tom putu stvorile 784 sveca - od toga 650 u 20. stoljeću i to 482 samo tijekom pontifikata Ivana Pavla II. (1978. - 2005.).

Kad se tomu pridoda 1338 proglašenja blaženih, to je 1820 službeno priznatih čuda pod samo jednim papom. Povijesni rekord.

nastavlja se...